SENT 28-29
SENT 28-29
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/Časopis za književnost, umjetnost i kulturu
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/Glavni i odgovorni urednik
Enes Halilović
Grafička oprema
Milojko Milićević
Na naslovnoj strani
Mirza Župljanin, Big beng
kombinovana tehnika
Izdavač
Građanski forum
Novi Pazar
Poštanski fah 130
+ 381 64 15 29 225
kl_sent@yahoo.com
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/Broj 28-29 Novi Pazar 2013
U VREMENU TEŠKOM Hafiz Šemsuddin Muhamed Širazi (5)
NEMA STVARANJA BEZ ŽRTVOVANJA
INTERVIEW: Ljiljana Šop (7)
POEZIJA
POSLEDNJA SEKSTINA Kolja Mićević (29)
REČI Rolf Jacobsen (31)
O ČISTOM POSTOJANJU Volas Stivens (33)
PARADOKSI Xi Chuan (34)
KISELO SEME He Quan (36)
PAPAGAJ Li Khuisen (39)
ČUVAJ SE, ŠPANIJO! Sesar Valjeho (40)
JEDINI NAČIN ... Gokčenur Č. (42)
PROMETEJEVA JETRA Agnjeska Žuhovska Arent (45)
NA SAJMU PTICA Reza Hejrani (51)
OKO MOJE KUĆE Garus Abdelmalekian (53)
BUVLJAK Jasna Šamić (54)
CAFÉ APOLLINAIRE Damir Šodan (58)
MBG Glorjana Veber (68)
VRELI VIR Roland Orčik (76)
H&Q: JUL Vladmir Kopicl (82)
IZA ZATVORENIH VRATA Velimir Kostov (86)
PREVELIKI JEZIK Miroslav Kirin (89)
ORFEJ U GLAVNOM GRADU Saša Radojčić (93)
RAZGOVOR S NADOM Munib Delalić (97)
O SVEMU PO MALO Sanjin Sorel (103)
ŠLJIVIK Rade Tansijević (110)
S GLAVOM U TORBI Stevan Tontić (111)
ZA DVADESET PUPOLJAKA Kadrija Elmasbegović (113)
DALIJEV ČASOVNIK Bojana Stojanović Pantović (118)
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/KURVE I UMJETNICI Dragana Tripković (122)
SA OBODA SNA Zoran M. Mandić (128)
OPSADA GRADA Marijana Jovelić (132)
JEZIK ZA ZUBIMA Rajko Lukač (137)
NA NEKI NAČIN, XVI Zoran M. Bundalo (141)
IZVAN KOMUNIKACIJE Ivana Maksić (144)
TRAGOVI Marija Rakić Šaranac (147)
SENKE Mirjana Petrović (151)
JUTRO Boro Kalač (154)
VIR Slađan Milošević (156)
SONETI Mirko Jovanović (159)
PRIGOVOR DANU Velimir Ralević (163)
FILOZOFIJA
SUMNJIVA IZVJESNOST Rasim Muminović (164)
RAZGLEDNICA
KNJIŽEVNI ŽIVOT U KOREJI Mila Stamenković (190)
PROZA
TRI MALA ČUDA Milenko Pajić (193)
MOZAK DUŽI OD KIČME Milan Micić (200)
ZABORAVLJANJE Slavoljub Marković (203)
ŽIVOTNA ŠANSA Safet Sijarić (204)
LIFT Miloš Folić (208)
ESEJ
KITE I KITNJASTI UKRASI ZA ROGATE ALeksandar Šajin (214)
JADRAN PRIMORJE NA ISTOČNOJ STRANI Predrag Matvejević (217)
VORTEX TEMPORUM Mersid Ramičević (221)
DESNA MARGINA Saša Jelenković (226)
IGRA NEISCRPNA Josip Osti (230)
ŽUDNJA ZA TEURGIJOM U BIĆU PESME Jana Aleksić (245)
POIESIS, SUB SPECIAE AETERNITATIS Radomir D. Mitrić (263)
ČEKANJE JE SKAREDNO Mirjana Marinšek Nikolić (267)
DRAMA
EKSER Samir Sadiković (272)
O AUTORIMA
KRENULI SU PO SENTU (283)
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/5
Re
UVREMENUTEŠKOM*
Hafiz
Mir dvaju svijetova u dvije riječi ove:
Uljudno s tuđinom srca prisnim plove.
Nedaj, o Hafize, da vijek ti uzalud prođe,
Iskoristi svaki časak koji dođe.
Ko god hoće nek uđe, šta god hoće nek kaže,
U nas nema oholosti, laskanja i làže.
...
O, ti, za kog vele da činiš dobro svemu gradu
Čudi me da ne vidiš bijednike u radu.
Juriši od dôsta došli mi do guše.
Taj posljednji juriš da l je korijen tmuše.
...
Ne idi crnom mudrijašu na kapiju,
Jer riznice milja u tebi se kriju.
Sad kad sam ti blizak nek me milost slijedi,
A kad budem zemlja šta kajanje vrijedi.
...
Da idem! O, kuda? Šta da radim, da snivam?
U vremenu teškom ja već mrtav bivam.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/6 Prijatelj mi svaki ima šta god želi
A sirotog Hafiza dugovi pojeli.
Pisah ove riječi kako drugi ne bi,
Iz svoje dobrote čitaj ih po sebi.
Prepevao Enes Halilović
*Hafiz Šemsuddin Muhamed Širazi (1320–1389) najve-
ći je liričar persijske književnosti i najpoznatiji persijski
pjesnik u svijetu. Porijeklom je iz sela Kuban kod Isfaha-
na, iz pokrajine Širaz. Otac mu je bio trgovac koji je rano
umro ostavivši tri sina. Hafiz je kao najmlađi dat komšiji
na izdržavanje. U mladosti je naučio Kur’an napamet i
dobio titulu hafiza, a poznavao je akaid, tefsir i arapski
jezik. Iznimnim pjesničkim darom stekao je naklonost
mjesnih prinčeva; neko je vrijeme radio kao dvorski pje-
snik i učitelj da bi uslijed spletki pao u nemilost i bio
udaljen s dvora. Persijanac Halhali i Njemac Brokelman
navode da je Hafiz bio oženjen, te da mu je jedan sin od-
selio u Indiju. Kada je Timurlenk osvojio Širaz, uveo je
veliki otkup, a na to se požalio Hafiz. Doveden je Timur-
lenku koji je spočitao Hafizu kako ne treba da se žali na
visinu otkupa, jer je spreman da za jedan mladež djevoj-
ke iz Širaza ponudi dvije pokrajine: Samarkand i Buha-
ru. Hafiz se dosjeti da Timurlenk aludira na jedan njegov
stih, te odgovori da je baš zbog toga i osiromašio pa ne
može platiti otkup. Timirlenk ga je nakon toga oslobodio
obaveznog otkupa. Hafizovi se gazeli i dan danas sma-
traju nenadmašnim primjerima ljubavne lirike u svim
orijentalnim književnostima, a izvršili su snažan utjecaj
i na mnoge klasike evropske književnosti. Ukopan je na
Musali u Širazu. Zastupljen je u najpoznatijim antologi-
jama svjetske poezije, a u njemačkom gradu Vajmaru je
podignut spomenik njemu u čast. Kao izvor za ovaj pre-
pev koristili smo Takvim Udruženja Ilmije sa sjedištem u
Sarajevu iz 1964.godine gde je nepotpisani autor objavio
tekst „Sociološke sentencije Hafiza Širazije“ i dao prije-
vod distihova čiji izvornik je „Divan Hafizi Širazi“, Ista-
nbul, Takvimi Vekaji, 1257 (1842), str. 259.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/7
NEMA STVARANJA BEZ ŽRTVOVANJA
Ljiljana Šop
INTERVIEW
Ljiljana Šop je rođena u Bosanskoj
Gradiški. Osnovnu školu i gimnazi-
ju završila je u Tuzli. Diplomirala je
na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Uređivala je Književne novine i Srp-
sku reč, a obavljala je i dužnost držav-
nog sekretara u Ministarstvu kulture.
Od 1974. godine objavljuje književnu
kritiku, eseje, kolumne i putopise u
svim uglednijim časopisima. Objavila
je nekoliko, a uredila na stotine knji-
ga. Ima više od hiljadu bibliografskih
jedinica u periodici. Dobila je nagrade
Milan Bogdanović, Dragiša Kašiko-
vić i Zlatni beočug.
SENT: Opište nam Vaš prvi susret sa književnošću?
Baš prvi? Mama mi je čitala do moje šeste godine, uglavnom
bajke. Sećam se neopisivog straha kada mi je pročitala „Pla-
vobradog“. Noćima sam pre sna zamišljala sobu u dvorcu,
jedinu koja se nije smela otvoriti i koju je radoznala žena ipak
otključala da bi u njoj zatekla ubijene prethodnice. Sećam se
kako sam pomišljala da bi tata mogao ubiti mamu, ali se ni-
sam usuđivala da to ikome kažem. Prolazila sam kroz pakao,
ali sam ipak tražila od roditelja da mi čitaju. (Kao roditelj
sam načinila sličnu grešku. Pročitala sam kćerki Ivicu i Ma-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/8 ricu, ali kada me sa strahom u očima upitala da li smo i mi
siromašni, shvatila sam da se zapravo pita hoćemo li je od-
vesti u šumu. Od tada sam ja izmišljala priče za san, a čitanje
bajki maloj deci smatram greškom. Šta uopšte rade psiholozi
i pedagozi, i kome je palo na pamet da su sve bajke lektira za
mališane?)
Drugi prvi susret, ako pod njim podrazumevamo samostalno
čitanje, dogodio se na moje insistiranje da me upišu u bibli-
oteku. Sećam se dana i puta kojim sam išla, ponosna i velika
sa nepunih sedam godina, obećanja da ću čuvati knjige koje
sam dala bibliotekarki koja će me nekoliko puta proveravati
da li sam knjigu pročitala, da bi mi ubrzo dala i slobodu da bi-
ram i više knjiga no što se po propisima moglo izneti. I danas
vidim tu zgradu s blagom, tu ženu, osećam miris prašnjave
hartije, i danas u biblioteke ulazim s posebnim osećanjem
zadovoljstva a pred knjižarama zastajem i kad su nikakve.
Kod trećeg prvog susreta bila sam već vrlo iskusna u čitanju,
ali pisac za mene još uvek nije bio živo biće, niti čovek kao
svaki drugi. Prvi pisac koga sam slušala bio je Meša Selimović.
Imala sam šesnaest godina kada je u svom rodnom gradu,
Tuzli, promovisao upravo objavljeni roman „Derviš i smrt“.
Mislim da sam tada shvatila i šta ću studirati, i čime ću se
baviti u životu.
SENT: Kada čujete reč čitanka, koja pesma je Vaša
prva asocijacija?
Kada čujem reč čitanka... nasmešim se, šta drugo? Neka-
dašnjoj sebi. Volela sam ritual kupovine udžbenika, septem-
bar kao dokaz da sam starija i pametnija. Čitanka je bio prvi
udžbenik koji sam uzimala u ruke, pročitan od korice do ko-
rice i pre prvog dana u školi. Ali, nemam asocijacija na pesme
iz čitanki, jer sam već tada čitala antologije jugoslovenske i
svetske lirike objavljene u Zagrebu, i valjda pretpostavljala
(ako sam išta i mislila o tome) da je čitanka nekakva „narod-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/9
na početnica“ za one koji baš i ne vole da čitaju, uviđajući da
sam okružena većinom takvih kojima je i čitanka dosadna.
Ne volim demonstriranje naknadne pameti, naravno da ni-
sam imala pojma o tome da me izborom onoga što u čitanki
ima i onoga čega u njoj nema neko usmerava, vaja i vara, dre-
sira, pa i zaglupljuje. Naravno da se nisam pitala čemu slika
sina naših naroda i narodnosti na početku čitanke. Ja sam
svoju slobodu izvojevala u biblioteci, knjige sam kupovala od
džeparca, a prema udžbenicima sam se odnosila pomalo kao
vojnik koji savlađuje jednostavne prepreke bez razmišljanja.
Roditelji su mi bili prosvetni radnici i preda mnom se školstvo
nije kritikovalo, a svi su roditelji tada od dece očekivali samo
da uče i slušaju, i svi su ih držali pod staklenim zvonom u
odnosu na spoljnji svet. Ako je i bilo razgovora o društvu,
politici, vlasti, deca su bila isključena iz tog aspekta života.
Na čuđenje moje majke, ali srećom i razumevanje koje je
prećutno među nama uspostavljeno, već u gimnaziji postala
sam bundžija i borac za neka prava. Digla sam „revoluciju“
protiv profesora opštetehničkog obrazovanja koji je napisao
HALAT na ormaru sa alatom, smatrajući da je elementarna
pismenost obavezna za sve profesore. Nisam htela da nosim
kecelju koja je tada bila uniforma gimnazijalaca. Profesor
je nestao iz škole, a ubrzo su (valjda jer je bila 1968. godi-
na!) i pravila o odevanju liberalizovana. A ja sam se vratila
knjigama, sve zahtevnijim, uverena da mi svaki „društveni
angažman“ nepotrebno troši dragoceno vreme za čitanje.
Nad čitankama i udžbenicima uopšte, zamisliću se i zgranuti
tek kada zavirim, mnogo godina kasnije, u kćerkine školske kn-
jige. Prekasno, kao i za sve drugo u ovom tamnom vilajetu.
SENT: Da li je u Vašem književnom zrenju veći značaj
imao dodir narodnih pesama ili narodnih priča i ba-
jki? Da li su te prve impresije mogle uticati na Vaša
kasnija opredeljenja?
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/10 Iskreno, moj dodir sa narodnim pesmama i pričama odvijao
se samo na nivou školskih obaveza, a zapravo sam osećala
otpor, i to nemali otpor prema narodnoj književnosti, poseb-
no epskoj poeziji. U jednom sporu između mojih roditelja, a
dogodio se u mojim pubertetskim godinama i ticao se mojih
lektira, otac je gotovo izgubio i autoritet i ljubav svojeglavog
devojčurka, jer je zagovarao tezu da zbog mamine popustlji-
vosti sazrevam „na belosvetskim romanima umesto na našoj
narodnoj poeziji“.
Bilo kako bilo, činjenica je da su me vrlo rano osvojile tajne
individualnog umetničkog čina, pojedinačne ljudske sudbi-
ne i tanana psihološka tkanja, esejistička promišljanja života
i sveta, putopisna magija... Svaki kolektivitet u mišljenju i
ponašanju, svaki hvalospev ili jadikovka nad kolektivnim
bićem, lament nad istorijskim usudom, svako prisezanje
„krstu časnom i slobodi zlatnoj“ intuitivno su me odbijali od
malena, a s današnjim iskustvom nemam ni jedan razlog da
mislim drugačije.
Odnos poštovanja prema narodnoj književnosti donekle sam
izgradila tek na fakultetu, kao zrela osoba koja barata poj-
movima nauke o književnosti, istorije i teorije literature. Ve-
lika je razlika između onih koji su narodne pesme „posisali sa
majčinim mlekom“ i znaju ih napamet da ih probudite u pola
noći, i onih koji su im sistematično i racionalno pristupili kao
značajnom segmentu kulturne baštine. Ne želim da genera-
lizujem, ali devedesetih godina prošlog veka videlo se koliko
je lakše manipulisati onim prvima.
SENT: Šta mislite o savremenom romanu u svetu?
Neki misle da je forma romana iscrpljena.
Četiri veka evropske istorije romana mnogo kazuju o vital-
nosti ovoga žanra. Verujem da je priča o „smrti romana“ teo-
rijska spekulacija koja se uvek iznova pokazuje neodrživom.
Kao što ne umiru stare ideje, ma koliko anahrone i neprimen-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/11
jive na moderni svet i društva, tako ni stare književne vrste,
rodovi i žanrovi ne nestaju: uvek će se naći volja za njihovom
transformacijom, inoviranjem, oprobavanjem u nadgradnji
klasičnih formi i sl. Kao što verujem da će i u sledećem, i
sledećem milenijumu (ako ih za ljudsku vrstu bude), pesnik
sesti da napiše sonet, baladu, ep, tako će do kraja sveta biti i
romansijera.Dokjesvetailjudiuvekćenekopoželeti,uzman-
ja ili veća dovijanja da bude originalan, neobičan i drugačiji
od prethodnika, da ispriča kako je neko živeo i umro, verovao
i sumnjao, uzdizao se i padao. I eto ti romana, makar ga i ne
zvali tako. Druga je stvar što kvantitet ne prelazi u kvalitet,
kako su verovali dijalektičari. Čitajući sve romane koji se ob-
javljuju kod nas i sama padam u iskušenje da izjavim kako
je ovoj književnoj vrsti odzvonilo. A onda se prisetim uloge
vremena: umreće loši romani, ali ne i roman po sebi.
SENT: Da li ste se suočili sa bezočnom zavišću?
A ko se nije suočio sa zavišću? Značilo bi to ne suočiti se sa
ljudskom prirodom i jednom, na žalost, konstantom u toj am-
bivalentnoj prirodi. Smatram da je zavist porok koji se javlja
usled takmičarskog duha, u osnovi prirodne ljudske potrebe
koja može biti zdrava ili bolesna. Cenim zdravu ambiciju kod
ljudi: ona čini da saznaju, uče, napreduju. Ali valja se pomi-
riti sa granicama svojih prirodnih moći, a naročito talenata,
meriti sebe sobom a ne drugima. Nije uvek lako, posebno u
društvima i vremenima naopakih vrednosti i kriterijuma.
Prirodno je voleti sebe, ali je mnogo značajnije živeti tako da
imaš razloga da poštuješ sebe. Onaj ko ima razloga da poštuje
sebe, ne oseća zavist prema drugima. Taj usmerava život u
skladu sa svojim mogućnostima i potrebama, sa svojim mo-
ralnim načelima, a druge ceni ili ne po onom što umeju i čine.
Za mene se tu svako prirodno, zdravo i normalno poređenje
(pa ako hoćete i takmičenje) sa drugima završava. Sledeći ko-
rak u samousavršavanju objektivnog i valjanog bića je blizu:
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/12 ponosna sam što osetim radost kad god drugi urade nešto
bolje nego što bih ja umela. U mom slučaju to znači uživati
u knjigama koje ne bih umela da napišem, a to su okeani
zadovoljstva!
Biti zavidan, znači proživeti vrlo nesrećan život, a to je dovolj-
na kazna svim zavidljivcima ovoga sveta. Ni jednog trenutka
ne uzimam u obzir banalnu zavist na nečijim materijalnim
dobrima, bez obzira kako stečenim. Govorim o zavisti na
nečijem duhu i umetničkom daru, na „salijerijevsku zavist“.
SENT: Koliko u Vašoj biblioteci ima knjiga sa pos-
vetama koje su Vam darivali pisci? Koliko su iskre-
ne te posvete? Ima li patetičnih, udvoričkih?
Nikada nisam računala, ali recimo da po prirodi stvari i mo-
jega posla osamdesetak procenata knjiga u mojoj povelikoj
biblioteci, u onom njenom delu koji obuhvata knjige savre-
menih autora u poslednje tri i po decenije, ima posvetu. Pos-
vete jesu forma, običaj, ritual, stvar trenutka, odnosa između
onoga koji posvećuje i onoga koji posvetu prima, ali kako vre-
me prolazi mogu da budu i neretko jesu psihološki, sociološki
i „arheološki“ fenomen. Postaju svojevrsna „književna istori-
ja“, a kako sam na taj način shvatila i ovo zanimljivo pitanje
prelistala sam delić biblioteke da se prisetim sadržaja tih pos-
veta kako bih sistematizovala iole relevantan odgovor. Na-
ravno, većina posveta je čista forma u kojoj nema mesta niti
povoda za razgovor o (ne)iskrenosti. Od toga i toga, srdačno,
iskreno, s poštovanjem, ljubavlju, prijateljski itd... Šablon kao
takav. Tek kada se posvetilac „raspiše“, ako to uopšte učini,
može započeti analiza koju obično ne poduzimam. Naravno
da u tom sažetom obraćanju ima i patetike, i samohvale, i
jadanja nad stvaralačkim mukama koje su, eto, privedene
kraju, i narcisoidnosti, i udvorištva, i kalkulisanja... Ali, sve u
svemu, posvete su zanimljivije, skromnije, odmerenije što su
delo i autor bolji, opuštenije, šifrovanije i ličnije kada vam je
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/13
autor i bolji poznanik ili prijatelj, a patetičnije i udvoričkije
što je autor nepoznatiji a vaš kritičarski rejting verifikova-
niji u široj javnosti. Posvete mogu štošta da kažu, ali su za-
pravo nebitne i u životu pisaca i u poslu kritičara. Tek kada
se ovi vremenom potvrde, posveta može da bude zanimljiva
književnom istoričaru, kao pikanterija, biografski putokaz i
naknadni dokaz o obostranoj (ne)iskrenosti.
SENT: Kako danas gledate na ulogu jezika i države,
na značaj neke kulture u svetlu globalne promoci-
je? Kako gledate na politički kontekst? Uslovno,
da li bi Jonesko manje značio svetu da je ista dela
napisao u Rumuniji i da je radio u nekoj školskoj
biblioteci?
Svet je s jedne strane veoma bitna scena za odmeravanje i
vrednovanje značajnih, univerzalnih kulturnih dostignuća,
ali istovremeno, a danas sve više i cirkuska šatra u kojoj se
prezentiraju, gutaju i prežvakavaju efemerne atrakcije po
principu „svakog čuda za tri dana“... Vaspitavani na istori-
ji svetske kulturne baštine, svi mi imamo iluziju o vremenu
kao prilično pravednom sudiji, o univerzalnim kriterijumima
i neupitnim vrednostima, pa i nadu da će po istom principu
i naše doba biti prosejano i odvagano na sličnom kantaru.
Šansa malih naroda i malih jezika je oduvek mala i po zako-
nima matematike; možda je tu činjenicu samo lakše podneti
ako je podvedemo pod zakone politike ili ekonomije. A još
lakše ako je tumačimo kao zaveru, nepravdu, istorijsku os-
vetu i sl.
Priznajem, što je moje okruženje zatvorenije i gnevnije pre-
ma „ostatku sveta“, to sam sklonija da taj „ostatak sveta“
branim, mada mu moja odbrana ne treba. Ne postoji taj svet
koji me može ubediti da je npr. Koeljo ( nasumična paradig-
ma za stotine drugih svetskih pisaca) veliki pisac, kao što me
ni svet ni naši entuzijasti nisu ubedili u planetarni značaj
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/14 Milorada Pavića. Kao što ne znam da li je knjiga koju sam
juče čitala štampana latinicom ili ćirilicom, tako mi i jezik,
nacija ili vera autora te pročitane knjige predstavljaju puku
informaciju i ništa više od toga. Takav čitalac već odavno ne
bi bio podoban član žirija ni za dodelu Nobelove nagrade za
književnost, ni za dodelu nacionalnih nagrada u bilo kojem
kutku planete, a Jonesku (i Crnjanskom!) bi je dao bez obzira
gde žive, rade i pate. U savremenom svetu je takvog čitaoca
sve teže naći i sve lakše nadglasati.
SENT: Kako ocenjujete današnji status časopisa
i izdavaštva u Srbiji i odnos našeg društva prema
kulturi uopšte? Kako gledate na činjnicu da većina
književnih časopisa u Srbiji jedva opstaje? Da li je
teško dostići kvalitet u besparici?
Časopisi su prošlost otkako je knjiga postala roba a vredno-
vanje zaludan posao, književnost zabava i razbibriga a ozbil-
jno promišljanje smaranje i gnjavaža. Bitka protiv duhovnog
elitizma okončana je demokratizacijom pisanja, objavljivanja
i čitanja koje je i onako bilo retka rabota. Još pre tridese-
tak godina objavljivanje u časopisu bilo je ulaznica, svečana
pristupnica, verifikovanje dara za bavljenje „prokletim za-
natom spisateljskim“. Ugledni pisci su činili čast časopisu,
a početnicima je bila čast da se nađu u istim koricama sa
značajnim piscima. Tradicija časopisa i ozbiljnost njihovih
urednika bila je na ceni.
Danas većina objavljenih knjiga zapravo i nema urednike, re-
cenzente, lektore, korektore, i kada ih ima u impresumu. Za
novac možete da objavite knjigu koju niko nije pogledao pre
štampanja, a izuzev rodbine i prijatelja niko neće ni posle. I
čemu onda časopis? Čemu stepenice kad do cilja možete no-
vcem, upornošću, skandalom, vezama, reklamom? Današnji
odnos prema kulturi i umetnosti ne samo da ohrabruje me-
diokritete i netalente, već čini da i neki ozbiljni pisci gube
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/15
strpljenje, samokritičnost, spuštaju prečku vlastitih krite-
rijuma i žure sa objavljivanjem, jer se odnekud nametnuo
utisak da valja imati knjigu svake godine, inače nestaješ sa
scene, sa zahuktale pokretne trake, iz medija, iz neurotičnog
čitalačkog pamćenja... Ako se nekada govorilo da papir trpi
sve, koliko je tek primamljiva prazna površina kompjuter-
skog ekrana i brzina svih mogućnosti prepravljanja, oduzi-
manja, dodavanja teksta koji su nekada bili pipava i zamorna
aktivnost, ali i psihološki (ako hoćete i fiziološki) korektiv
verbalnih zanosa i propusta.
SENT: Šta mislite o elektronskim knjigama? Da li će
osvojiti svet? Da li je neka Vaša knjiga već štampana
u elektronskoj verziji?
Meni elektronske knjige ne smetaju, ali me i ne privlače, ne
uzbuđuju. Neka je i starinski, i anahrono, ali ja ne volim i
ne želim da se lišim kontakta sa knjigom u kojem učestvuju
sva čula, ambijent, ritualna priprema za čitanje, listanje šu-
štećih stranica i pamćenje gde se nalaze rečenice kojima ću
se vraćati. U elektronskom obliku mogu da čitam novine, da
se površno informišem, da preletim šarene laže i gluposti ko-
jima obiluje svet, da pronađem hotel i kupim avionsku kar-
tu kako se ne bih zamajavala, da odlutam bilo kamo gde mi
ne treba koncentracija. Ali jedino pravo čitanje je za mene
usredsređivanje na smisao, tajnu, lepotu teksta, pa i namer-
no izbegavanje svih izazova da odlutam od teksta, izuzev u
svet vlastitih asocijacija njime podstaknutih.
SENT: Verujete li antologijama?
Moj odnos prema antologijama je ambivalentan. U mlados-
ti sam im više verovala, verovatno zato što sam sama man-
je znala a i nije ih bilo tako mnogo i svakojakih kao danas.
Čini se da su danas mnoge puki biznis, ili nametanje ličnih
estetičkih, generacijskih i inih stavova bez potkrepljivanja ub-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/16 edljivim dokazima. Mnogi naši današnji antologičari ne čine
mi se dovoljnim autoritetom, kao što to više nisu ni mnogi
kritičari koji se ovim pozivom bave sporadično, nekontinui-
rano, ostrašćeno ili mlako. Sama nikada nisam poželela da
sačinim neku antologiju.
Međutim, volim tematske izbore, kao i strane antologije u
kojima nalazim putokaze ka stranim autorima koji su mi pro-
makli ili nisu prevedeni kod nas. Svojevremeno sam, recimo,
uživala u antologiji „Ruski cvetovi zla“ Viktora Jerofejeva, a
nedavno u „Antologiji nemačkog eseja“ Dragana Stojanovića,
ili u knjizi kakva je „Poljska civilizacija“ Biserke Rajčić koja
nije antologija, ali je kompetentan i izuzetan uvid u poljsku
kulturu i književnost.
Imala sam prilike da upoznam neke ljude koji se olako
odlučuju da u svojim sredinama prave antologije iz drugih
sredina. Posao svode na putovanja, lične kontakte, slučajne
susrete i razgovore, površno sakupljanje materijala, rutinsko
prevođenje, a saznanje da se u njihovim sredinama o drugima
i onako malo zna koriste da postanu „egzotični stručnjaci“ za
male jezike i skrajnute kulture. Od tada antologije prelista-
vam sa rezervom i nepoverenjem.
SENT: Sećam se da je Ćamil Sijarić pisao da što je više
spomenikatomanjevrijede.Dalijetakoisaknjiževnim
nagradama? Može li se napraviti paralela?
Sklona sam Ljosinoj formulaciji da živimo u „civilizaciji skan-
dala“. Čast dobrim umetnicima i ljudima kakvih uvek ima
u svakom vremenu i narodu, ali društvena klima odgovara
onim drugima: karijeristima i laktašima, skandalmajstorima,
ulizicama, pričalicama, samohvalisavcima i selfreklamerima,
površnima i spretnima, pomodnima i prevrtljivima... Sve je
manje pravih veličina, istinske pameti, velikog rada i truda
koji su neophodni i najtalentovanijima, ali je istovremeno
sve nezasitija potreba za spomenicima i nagradama, medi-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/17
jskim eksponiranjem, sumnjivim ugledom, novcem... Mnogi
umetnici više nisu skloni da se žrtvuju zarad stvaranja, ni
materijalno, ni duhovno, ni moralno, ako su ikada i bili, ako
čuvene priče o patnjama i odricanjima nisu samo romantični
mitovi koje je isplela istorija umetnosti, sklanjajući u drugi
plan rivalstva, omraze, zavist, udvorištvo prema mecenama i
moćnicima i sl, sve ono što današnji istoričari, kad taktično i
suptilno, s istinski istinoljubivim motivima, a kad sa željom
da proslave sebe i pridodaju spisku skandala još poneki
škakljiv detalj obelodanjuju na radost radoznalaca i ljubitelja
blaćenja svih i svega.
Urušavanje vrednosti nije samo naš specijalitet već opšti fe-
nomen, ali smo mi mali, siromašni, dugo zatvoreni, nekritični
prema samima sebi i sve to pogoduje gubitku parametara,
samopouzdanja, međusobnog uvažavanja, strpljenja i mere.
Sijarićeva konstatacija je gorka i tačna, a danas bi taj fini,
skromni i odmereni gospodin kakvog sam sa zadovoljstvom
poznavala i uvažavala sigurno bio još ogorčeniji i zbunjeniji
raspadom svih moralnih normi i podrazumevajućih po nje-
mu kriterijuma u vrednovanju.
Spomenik je, za razliku od nagrade koja ovde podrazume-
va povelju i najčešće smešnu sumu novca, materijalizovan
u prostoru i stoga opasno podložan hirovima gnevnih nez-
nalica, adrenalinskom patriotizmu, nacionalnim sporovi-
ma, rušilačkim strastima, krađama metala ili kamena. U
svetu najčešće stradaju spomenici zbačenih i omraženih
vlastodržaca, dok se spomenici umetnika obično cene,
održavaju, posećuju sa cvetom, služe za fotografisanje sa ve-
likanima. Kod nas je, međutim, vrlo rizično postati spomenik
koji neće biti doveden u pitanje, iz najrazličitijih razloga ili
sasvim bezrazložno. U svakom slučaju rizičnije nego primiti
neku od 450-tak (samo književnih) nagrada koje se, svako-
jako devalvirane, već sutradan u javnosti zaboravljaju.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/18 SENT: Nedavno ste dali i jednu pesimističnu izja-
vu: Umetnost pisanja, zahvaljujući darovitim i nepot-
kupljivim pojedincima, još izvesno vreme može da bude
bastion vrednosti, ali je pitanje koliko dugo, s kojim
motivima i sredstvima, u kakvoj sredini i okruženju, za
koga… Šta Vas navodi na ovakav stav?
Pre svega prozaičnost vremena u kojem živim i višedecenijsko
iskustvo. Izjava koju ste citirali nipošto nije jedina moja
pesimistička izjava. Ona je možda samo vidljivija od drugih
zato što je objavljena u listu zaduženom za večni zvanični
optimizam, „Politici“, za razliku od sličnih u časopisima za
književnost koje većina ne čita ili u mojim knjigama. Kažu
da optimisti konstruišu avione, a pesimisti padobrane. Ako je
tako, moja celoživotna vera i želja da uspeju usmerena je ka
konstruktorima leta, ali moja priroda i iskustvo govore mi da
je krajnji ishod leta svakoga ko ne računa sa mudrošću pa-
dobranskih konstruktora – ikarovski. Lep, hrabar, ozračen
mitskom aurom, i u krajnjoj liniji nesmotren i poguban. Poseb-
no u sredinama koje ne opraštaju uspeh, a naša jeste takva.
Konkretna rečenica koju citirate proistekla je kao odgovor
na ovdašnja uverenja koja ćete često čuti i od stvaralaca i
od tumača književnosti: da nam se književnost može meriti
i nositi sa evropskom i svetskom uprkos svemu što nam se
događalo i unazadilo naše živote u svim sferama. Takva uve-
renja proističu iz jedne uverljive premise da mir, blagostanje
i red nisu podsticajni za umetnost, ali se zaboravlja da beda,
permanentni haos i klima u kojoj narastaju ravnodušnost i ne-
razumevanje prema duhovnim i estetskim vrednostima, kao i
masovni otpor prema zahtevnoj umetnosti kao elitizmu duha,
takođenepogodujuumetnosti.Maštaumetniknosiousebikao
vizionarsku mogućnost, on je ipak samo čovek koji osluškuje
damare vremena, prostora, društva, svetskih trendova, a ništa
od svega toga danas ne ide u prilog vrhunskom stvaranju ni u
uređenom svetu, a kamoli u našem tamnom vilajetu.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/19
SENT: Koji je književni kritičar štetniji po knji-
ževnost i društvo – onaj bez znanja ili onaj bez hra-
brosti?
Profesija književnog kritičara u nekadašnjem smislu te reči
polako ali sigurno nestaje. Književna kritika je bila discipli-
na koja je vojevala za status nauke, a kritičar je morao imati
posebna teorijska i književnoistorijska znanja, kao i solidna
znanja u oblasti svih društvenih nauka (filozofija, psihologi-
ja, sociologija, istorija, istorija umetnosti...). Znanje je pre-
duslov za integralno vrednovanje, a hrabrost je dodatni kva-
litet, moralni čin, upotreba znanja u kreiranju kriterijuma i
hijerarhije na vrednosnoj skali. Danas se više ne razgovara
o piscu i delu, već o prođi, profitu, tiražu, čitanosti, zabavi,
koktelu, broju TV kamera i fotografskih bliceva, ne očekuje
se kritika nego promocija dela, na koricama se ne cene argu-
mentovane recenzije nego reklamni spotovi, aforizmi, neute-
meljena poređenja, neukusni hvalospevi, takmičarski sloga-
ni, provokativne biografije, kič fotografije...
Kritičar više ne može znanjem ni da pomogne dobrom ni
da naudi lošem književnom ostvarenju, jer ni piščevo ni
kritičarevo znanje više nisu na ceni. Ispada da mu preostaje
hrabrost. Ali, kao što rekoh, hrabrost je moralni čin a ni moral
više nije na ceni. Svojevremeno su književnosti i društvu više
škodile kukavice i poslušnici nego neznalice. Danas su znalci
u manjini, često ćutljivi i umorni od terora hrabrih i glasnih
neznalica koje i književnost i društvo vode u ćorsokak.
SENT: Da li primećujete da je sve manje erotike u
savremenoj prozi? Zbog čega?
Erotike u srpskoj prozi, a da ta proza bude dobra, nikada nije
bilo toliko da bih u novije vreme primetila naglašeno njeno
odsustvo. Pre četvrt veka je jedan moj prijatelj pisac namerio
da sačini antologiju erotskih priča i fragmenata iz romana, i
u tu svrhu odneo pola moje biblioteke, iako sam mu govorila
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/20 da se bavi zaludnim poslom. Nakon nekoliko meseci vratio
mi je knjige u kojima su grafičkom olovkom bili podvučeni
ili drugačije označeni erotski delovi, i sam shvativši da od
planirane antologije nema ništa, a ja sam se prijateljima
koji od mene godinama pozajmljuju knjige morala „pravda-
ti“ da nikada ništa ne podvlačim u svojim knjigama, pa ni
nemaštovite, mlake i nefunkcionalne erotske scene u srp-
skim romanima. Zašto je to tako? Nemam pojma, ali pret-
postavljam zato što su čak i danas, a kamoli pre četvrt veka,
srpski pisci mahom muškog roda, mahom frustrirani istori-
jom, sudbinom naciona, ratovima, ustancima, revolucijama,
politikom, ali bogami i ženama, potom mahom patrijarhalni,
konzervativni i anahroni i u književnosti i u životu, potom
zadovoljni u svom mačo uverenju da je s njima u odnosu na
druge narode sve u redu posvuda pa i u krevetu, ali da je
tu aktivnost zazorno opisivati, potom lenji da u prozi mnogo
i misle a kamoli osećaju, potom nesigurni kako bi njihovu
erotsku imaginaciju prihvatila njihova bliža okolina i njihov
takođe patrijarhalni nacion koji se erotskoj mašti na volju
najlakše prepušta u psovkama i kafanskim razgovorima a ne
u tamo nekim knjigama koje ostaju kao svedočanstvo.(Setite
se samo afere kada smo dali Jovici Aćinu Andrićevu nagradu
za priču u kojoj u naslovu bogohuli i „vređa Andrića“ rečju
vagina, po mišljenju SANU i pola naciona!) Ne pretendujem
da objasnim fenomen, ali on zaista postoji. Da se ne pojaviše
u međuvremenu neke dobre spisateljice (Jelena Lengold i
Ljubica Arsić mi prve padaju na pamet), erotika bi malte ne i
u 21. veku bila tabu tema srpske književnosti. Kao što je tabu
i u životu, tema za četiri zida, sredstvo za natalitet ili za ne-
zakonitu zaradu, ili razlog za upotrebu noža ili sekire. Tja!
SENT: Šta je najveća opasnost koja vreba mlade pis-
ce danas? A šta je najveća pogodnost?
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/21
Mlade pisce danas i uvek, kao i one starije, vrebaju iste opas-
nosti. Moram priznati da su za mene mladi pisci floskula za-
lutala iz omraženog mi političkog, ako hoćete i ideološkog
rečnika, iz rečnika koji karakterišu lažna briga, lažne pode-
le i bezočna manipulacija. Stoga ne volim kada je koriste,
a koriste je, i sami pisci, kada im i kako im odgovara, kao
prednost ili kao otežavajuću okolnost. Granice mladosti se u
našem društvu, otkako pratim tu besmislenu priču, pomera-
ju kako vladajućim generacijama odgovara. Moja generaci-
ja je smatrana mladom do svoje četrdeset i neke godine (što
mi je i tada bilo smešno), jer je vladajućoj tako odgovaralo
pošto su je predvodili starci, a onda je preko noći postala ne
srednja, nego stara (tako to barem ja doživljavam, i opet mi je
smešno), jer su se u politici i ekonomiji pojavili „mladi lavo-
vi“, što posledično mladosti daje nekakvu tobožnju prednost
u svim oblastima, pa i u kulturi.
Svi su danas ovde u obilju opasnosti, bez sigurnosti i bu-
dućnosti, mladi i stari, pisci i nepisci, studenti i penzioneri.
Možda zvuči čudno, ali ja smatram da pisac nema godine.
Objavljujem od svoje 24. godine i uvek se osećam isto u toj
sferi svog života. Nikada se nisam nametala medijima ali
nisam ih ni izbegavala kada me traže, nikada nisam nudila
tekstove već čekala da me pozovu, bila sam i u radnom od-
nosu i samostalac, iz principa nikada ne bih objavila knjigu
samofinansiranjem makar je i ne objavila (i ladice su piščeva
sudbina), nikada se nisam osećala generacijski, mešala pri-
jateljstva sa poslom, pripadala grupama. Lepota i smisao
spisateljske profesije i jeste u njenoj individualnosti. A kada
je ova aktivnost timski rad, biram tim sa sličnim pogledima
na estetska i etička načela. Postupajući iskreno, taktično i
savesno, nikada nisam imala većih problema izuzev da me
neki pisci prestanu pozdravljati ili žele istući, iako sam ne-
retko išla uz vetar, izdvajala mišljenje, sudila oštrije od dru-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/22 gih. I danas mi svoje rukopise s poverenjem šalju i početnici
i najstariji naši ugledni pisci, što jeste satisfakcija nakon
tridesetosmogodišnjeg bavljenja književnom kritikom. Ne-
davno sam na isti način, s olovkom u ruci, čitala roman
devedesetogodišnjeg Voje Čolanovića i dvanaestogodišnjeg
Danijela Ćorovića (koji je pre neki dan dobio nagradu za svog
prvenca u kategoriji odraslih pisaca za decu!). Nema mladih
i starih, muških i ženskih pisaca, već samo dobrih i rđavih.
Tako sam mislila pre četiri decenije, tako mislim i danas.
Verujem u još jedno pravilo: pisac bi, mada to ovde nije lako,
u svim godinama trebalo da se distancira od praktične politi-
ke. Da pobegne glavom bez obzira od svih njenih opcija, čak
i onih koje su mu bliske, od svih njenih sirenskih izazova.
Ovim odgovaram i na jedno Vaše kasnije pitanje: književnost
po pravilu gubi ako ide ukorak sa vladajućom ideologijom,
ama sa bilo kojoj ideologijom. Dobiti ne može ništa do tre-
nutnog pokroviteljstva moćnika i slave među ideološkim
istomišljenicima, ali gorki su, efemerni i banalni ti dobici.
Istope se kao lanjski sneg.
SENT: Kakav je Vaš stav o ekranizaciji velikih ro-
mana ili antičkih tema? Da li smatrate uspešnim te
filmove? Da li možete izdvojiti bilo koji?
Cenim filmsku umetnost ali ne volim ekranizacije velikih ro-
mana. Nikakva i ničija vizuelizacija ne može da mi zameni
čitanje i vlastito zamišljanje likova klasičnih romana. Posebno
me nerviraju američke ekranizacije ruskih klasika. Takođe,
smatram da svoje klasike najbolje ekranizuju Englezi.
Što je roman bolji, ili meni draži, to sam kritičnija prema
filmskoj verziji, jer mi nameće drugačija i čini mi se površnija
razmišljanja od onih kada čitam roman. Čini mi se da je dobar
film mnogo lakše napraviti od osrednjeg, prosečnog romana.
Ipak, uvek ima izuzetaka. Cenim, recimo, filmove „Smrt u
Veneciji“, „Pod vulkanom“, „Solaris“, „Poslednje Hristovo
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/23
iskušenje“, a svojevremeno sam uživala u engleskoj drama-
tizaciji „Sage o Forsajtima“. Mada, uvek ću radije ponovo
pročitati roman nego ponovo pogledati film.
Međutim, izvesno vreme bila sam veoma zainteresovana za
fenomen Šekspira na filmu. Ako se već decenijama toliko sja-
jnih reditelja i velikih glumaca okušava u tom poduhvatu,
vredelo je pogledati kako to čine. Ali, valjalo bi biti i filmski
kritičar pa o ovoj temi kompetentnije progovoriti. Moji lični
utisci nisu bitni, a tema je neiscrpna...
SENT: Koliko književnost dobija ili gubi ako ide u
korak sa vladajućom ideologijom, bilo kada, bilo
gde?
Mogućnost uticaja ideologije na književnost je, čini mi se,
uvek ista, u hladnim i vrelim ratovima, ali, nažalost, i u miru.
Ali uticaj književnosti u društvu nije uvek isti. Danas je, iz-
gleda mi, manji nego ikad, zapravo ne postoji. Tim više cenim
dobre pisce i njihov sizifovski rad uprkos spoznaji da je ne
samo podcenjen nego i uzaludan. Posvetiti svoj život stva-
ranju koje će osmisliti život tako malom procentu ljudi na
planeti nije samo altruizam, nego i žrtvovanje. Rečeno se,
naravno, ne odnosi na sve brojniju armiju tzv. pisaca koji bi
od sutra mogli zaćutati za dobrobit književnosti.
SENT: Da li je danas uticaj ideologije na književnost
manji nego u vreme hladnog rata, ili je to samo pri-
vid?
Bez nekolicine poljskih, ruskih, čeških, mađarskih... pisaca,
tzv. disidenata, svetska književnost bi u 20. veku bila i te kako
osiromašena. Ali ja ne vidim da se ta priča, u vreme kada
je bila značajna i rasprostranjena, mogla odnositi na nas,
tačnije na jugoslovenske pisce u specifičnoj tvorevini kakva
je Jugoslavija bila. Oni koje smo mi smatrali ili proglašavali
disidentima to po meni nisu bili, jednostavno nisu ispunja-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/24 vali uslove za to trnovito i časno zvanje. A proglašavali smo
mnoge, i mnogi su se samoproglašavali, uprkos tome što su
objavljivani u državnim izdavačkim kućama, u zavidnim za
današnje vreme tiražima, što nisu proganjani, zabranjivani,
hapšeni. Izuzeci potvrđuju pravilo. Kada je i bilo nevolja s
tabu temama, ponekom pesmom, pričom ili romanom, sve se
rešavalo u kući, neretko na obostrano zadovoljstvo. Stoga ja
zaista ne vidim neko relevantno ime koje Evropa nije upoz-
nala zato što dotični nije imao disidentski status.
Po meni je veći problem što mi nikada nismo sistematično
i ozbiljno radili na prevođenju naših pisaca, što se sve
završavalo na ličnim poznanstvima i prodornosti pojedina-
ca, stihijnim i sporadičnim akcijama. Andrića je preporučio
Nobel, Crnjanskog i Selimovića niko, Kiša njegova zla sudbi-
na, Bulatovića (koga nepravedno zaboravljamo i mi) njego-
va energija, Pavića srećan slučaj, Boru Ćosića, Albaharija i
Velikića njihov duži ili kraći odlazak u svet. Nikada ovde nije
bilo konsenzusa oko toga na koga bismo zapravo mi želeli
ukazati svetu, poznato je čak i da su napolju sami pisci pod-
metali jedan drugom nogu kudeći svoje kolege. Kako izaći iz
države apsolutno ravnodušne prema svojim piscima u svet
ravnodušan prema nama, pitanje je sad. Nedavni uspeh Jele-
ne Lengold je lep primer da je i to moguće, ali to kažem ja a
nisam čula da tako misle i njene kolege.
SENT: Poznato je da postoji mnogo precenjenih
knjiga, ali želimo čuti od Vas koje knjige u našoj
književnosti smatrate potcenjenima? Koje su to kn-
jige nepravedno bačene u zaborav?
Ne znam zašto mi prvo pada na pamet roman „Sudbine“ Mi-
roslava Popovića, možda zato što takva knjiga nastaje jed-
nom u deceniji, a ovde nije mogla postati ni roman godine.
Ili recimo „Dolazak na kraj leta“ Boška Petrovića, koga je za-
desila ista sudbina, kao i „Kuću u Puertu“ Gordane Ćirjanić,
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/25
koju je bolje prepoznala publika nego stručnjaci. Pa roman
Bobe Blagojević „Skerletna luda“. Potom celokupan opus
Voje Čolanovića. Proze Milana Kašanina. Ponešto od Pavla
Ugrinova. Bajčev roman „Knjiga o bambusu“, bolji od kasni-
jih, a više hvaljenih.
Ovo je jedan ad hoc spisak, i znam da ću već sutra osetiti
grizodušje što se u trenutku nisam setila još mnogih primera
naše amnezije, neobjektivnosti, površnosti ili nemara.
SENT: Kako danas gledate na Vaše iskustvo u Mi-
nistarstvu kulture? Da li taj angažman smatrate
uspešnim?
Kad god se setim rada u Ministarstvu, setim se i rečenice jed-
nog ruskog političara: „Radili smo misleći najbolje, a ispalo je
kao i obično“. Zapravo i ne volim da se sećam, jer nisam tip za
funkcije, a tada, paradoksalno, za mene nigde nije bilo posla
nego u vladi. Osećala sam se kao homo duplex, jer politika nije
moja šoljica čaja. Naše institucije su u katastrofalnom stan-
ju. Iako mi je data sloboda u odlučivanju kao nestranačkoj
ličnosti, ukupan sistem funkcioniše tako da s tom slobo-
dom ne možete počiniti mnogo. U najboljem slučaju možete
izbeći poneku glupost, promeniti poneku sitnicu, predložiti
ponešto dobro i korisno, ispraviti poneku nepravdu, ali sve
je to kap u moru i nedovoljno. Jer, valjalo bi menjati stvari iz
temelja, prazne forme, ustaljene navike, neodgovorne sarad-
nike, udvorički mentalitet i činovničku psihologiju.
Ako sam i pomišljala da sam nešto uradila, danas se sme-
jem „rezultatima“. Uvela sam pristojno finansiranje valjanih
časopisa, da bi se ono kasnije srozalo na milostinju; ustalila
sam odlaske na pet međunarodnih sajmova knjiga, da bi se
ove godine išlo u Frankfurt bez pisaca; uložila sam ogromnu
energiju da stvorimo Centar za knjigu koji ipak nije osnovan;
dovela sam do kraja institut tzv. nacionalnih penzija , da bih
danas slegala ramenima nad spiskom „nacionalnih penzio-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/26 nera“ s estrade, koji dvogodišnju penziju zarade na jednom
koncertu. Ma, šteta je trošiti reči, vreme i prostor na priču o
te četiri godine koje su mi pojeli skakavci, jer sam u to vreme
samoinicijativno „zamrzla“ svoju stvaralačku biografiju da
ne bih bila u „sukobu interesa“.
SENT: Pošto ste o našim piscima govorili u mnogo-
brojnim evropskim gradovima, recite nam kakav
utisak nosite sa tih putovanja?
Imam ambivalentan odnos, ali i lepe uspomene sa „radnih
putovanja“. Rado se sećam, recimo, međunarodnog simpozi-
juma na temu „Crnjanski i Italija“, koji smo u Rimu inicirali
Milisav Savić i ja, uz podršku Predraga Matvejevića, ili svog
učešća na simpozijumu o Nikoli Šopu, takođe u Rimu. Po-
tom predavanja o našoj književnosti beskrajno radoznalim
poljskim studentima slavistike u Lođu, Poznanju i Varšavi,
promocija u Beču, razgovora o našoj književnosti u Kul-
turnom centru u Parizu, na sajmu knjiga u Solunu, Mosk-
vi, Parizu. Kada pominjem ambivalentan odnos, uglavnom
mislim na susrete sa našom dijasporom na tim manifestaci-
jama. Uvek sam se lakše snalazila sa stranom publikom na
tim događanjima, dok su me naši ljudi mahom obaveštavali
o tome da i sami pišu ali nemaju podršku, da se dele po ama-
terskim udruženjima i svađaju u njima, da nemaju vremena
za čitanje ali misle da taj i taj i nije neki pisac... Tako bih se
prizemljivala nakon optimističkih utisaka o značaju i koris-
nosti ovakvih aktivnosti.
SENT: Kojim piscima se uvek vraćate?
Od naših pisaca najčešće se i najradije vraćam Crnjanskom,
od hrvatskih Krleži, a od onih udaljenijih Manu, Bulgakovu,
Čehovu, Haksliju, Singeru, Milošu, Gombroviču, Prustu, Ka-
miju, Kafki, Šandoru Maraiu, Hamvašu... Imajte u vidu da mi
ovakvi spiskovi ne idu od ruke, kao i da mi priroda mog pos-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/27
la (čitanje tristotinak novih knjiga godišnje) ne dozvoljava da
se vratim svima kojima bih želela, ni toliko često koliko bih
želela. Za povratke koristim godišnje odmore, putovanja, pa i
lakše bolesti, i tada se osećam kao da sam častila sebe ili ukra-
la vreme od redovnih obaveza, rokova, sebe i drugih. Srećom,
čitavog života moj jedini posao je čitanje, i to su oduvek svi oko
mene prihvatali, od roditelja do kćerke, od životnih saputnika
do prijatelja, pristajući da me odmene u svim drugim, svakod-
nevnim poslovima. Evo prilike da im zahvalim.
SENT: Opišite nam ukratko Vaše prvo čitanje Crn-
janskog? Kada ste ga otkrili? Preko koje knjige?
Sada se više ne sećam ni kako ni zašto, ali beše to „Dnevnik o
Čarnojeviću“. Razbolelo me to čitanje, uopšte sam u mladosti
dobre knjige doživljavala sa velikim uzbuđenjem i žalila kad
završim sa čitanjem, intuitivno osećajući da se utisci prvog
čitanja nikada ne mogu ponoviti. Produbiti da, ali ponoviti
nikad. Onda sam, kako sam tada običavala, potražila sve od
istog pisca, i krenula redom. Petnaestak godina kasnije sam
dobila nagradu „Milan Bogdanović“. Sećam se kako mi je
mnogo draža i značajnija od priznanja bila činjenica da sam
ga dobila za tekst o Milošu Crnjanskom.
SENT: Ako bi morali da glumite, da li bi radije zai-
grali u Pinterovom ili Harvudovom komadu?
Rizikujem da vas razočaram, jer pitanje je veoma sadržajno
i odgovor bi štošta rekao o meni. Ali istina mi je draža, a ona
glasi da ja sebe apsolutno ne mogu da zamislim na daskama
koje život znače, i da ima stvari koje ne bih uradila ni kada
bih morala.
SENT: Sa kim bi ste radije obavili intervju – Ahmed
Nurudin ili Filip Latinović?
Opet pravo pitanje. I pošto ste me u ovom razgovoru naterali
da se prisetim sebe nekadašnje, što vrlo retko činim, onda
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/28 ću odgovoriti u saglasju sa ovom malom retrospektivom:
u mladosti sa Ahmedom Nurudinom, a danas sa Filipom
Latinovićem.
SENT: Čime se ponosite?
Retko mi se to događa. Pa ipak, ponosna sam svojim malim
udelom u tome kakav je čovek moja kćer Tamina (koristim
priliku što je daleko, inače bi ona ovo izbrisala), kao i na vrlo
retka ali ničim umrljana dugogodišnja prijateljstva. Ponosna
sam i što ne umem da zavidim i ne umem da mrzim.
Razgovarao Enes Halilović
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/29
POSLEDNЈASEKSTINA
KoljaMićević
Tu je kraj
Nema više
Izmišljanja
O Poezijo
Budi mati
Kao i dosad.
Kao i dosad
Tu je kraj
Budi mati
Nema više
O Poezijo
Izmišljanja.
Izmišljanja
Kao i dosad
O Poezijo!
Tu je kraj
Nema više:
„Budi mati!“
Budi mati
Izmišljanja
Nema više
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/30 Kao i dosad
Tu je kraj
O Poezijo!
O Poezijo
Budi mati
Tu je kraj
Izmišljanja
Kao i dosad
Nema više!
Nema više,
O Poezijo
Kao i dosad!
Budi mati
Izmišljanja
Tu je kraj
Nema više Budi mati
O Poezijo izmišljanja
Kao i dosad tu je kraj.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/31
REČI
RolfJakobsen
HISSS - -
Hisss
kaže more.
Hisss
kaže taj mali talas na plaži, hisss
ne tako silni, ne
tako ponosni ne
tako važni.
Hisss
kažu vrhovi talasa što
jate se oko stena
surfera. Hisss
kažu ljudima
ovo je naša zemlja
naša večnost.
KADA SPAVAJU
Svi su deca kada spavaju.
Tada u njima nema rata.
Otvaraju dlanove i dišu
mirnim ritmom što je ljudima od neba dat.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/32 Cokću u snama kao mala deca
i svi šake blago otvaraju,
vojnik i poslanik, sluge i gospoda.
Zvezde su na straži tada
i neka izmaglica je iznad svoda,
nekoliko sati kad niko nikoga neće povrediti.
Kad bi smo samo mogli porazgovarati tako
kad su nam srca poluotvoreni cvetovi.
Reči kao zlatne pčele
hrle ka unutra.
– Bože, nauči me govor sna.
RASTI NAOPAČKE
Što gradovi postaju veći
to su ljudi sve manji.
Što kuće više teže oblacima
to su stanari sve sitniji.
U Njujorku imaš samo 10 centimetara.
U Londonu i Singapuru možda englesku stopu.
A gradovi rastu li rastu
i tvoj život postaje manje i manje vredan.
Uskoro ćemo biti visoki kao čuperci trave
i kosilica će moći da nas pokupi
u rano nedeljno prepodne.
A šta ti misliš?
Sa norveškog Marko Vuković
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/33
O ČISTOMPOSTOJANJU
VolasStivens
Palma na kraju uma,
Iza poslednje misli, diže se
U bronzanoj daljini.
Zlatopera ptica
Peva na palmi, bez ljudskog smisla,
Bez ljudskog osećanja, stranu pesmu.
Znaš onda da to nije razlog
Koji nas čini srećnim ili nesrećnim.
Ptica peva. Njeno perje sija.
Palma stoji na ivici prostora.
Vetar se polako pomera u granama.
Vatrom okićeno perje ptice leluja naniže.
Sa engleskog Nikola Živanović
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/34
PARADOKSI
Xi Chuan
STARI GRANIČNI VRH
Bez ikakva valjana razloga nastavili su hodati pošto
smo mi odlučili stati.
Odlučili smo im prepustiti beskrajni vidik s vrha:
neka ih zapanji.
Odlučili smo si podariti nešto kajanja, doći do goleme
stijene na pola puta do vrha.
Magla je zasjela na gorski hrbat, prilagodila se dolini,
poput djevojke koja penjući se prodaje uloške za cipele
kako bi se prilagodila studenom vjetru.
Odlučila je pričekati da se posljednji spusti pa da mu
proda uloške:
A mi smo odlučili pričekati naše suputnike, ali i ne da
trpimo njihov razgovor
o onomu što se dogodilo na vrhu.
Zaljubili smo se u svoju odluku – kad se oni spuste bit
će zapanjeni.
UŽITAK
Konj dovozi kola večernjih oblaka na livadu.
Livadu mirnoće. Livadu beskraja. Livadu staklovine
pomiješane s blatom.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/35
Poput malograđanina oblake rastresam kao gnojivo,
poput seljaka žanjem urod noći.
Oko mene se širi oblak parfema, no ja sam muškarac.
Noge su mi utonule u blato, no moje tijelo uzlazi.
Tko zna koja se ptica javlja,
ne dam srcu da me muči.
KLUPA I STOL
Klupa i stol na polju pozivaju nas da sjednemo,
klupa i stol na polju pozivaju nas da osjetimo
kako je to biti klupa i stol na polju.
Zajedno s klupom i stolom i poljem, i beskrajnim
poljima usjeva
mi smo zemlja u kojoj se neki prežderavaju a drugi
gladuju do smrti.
Nemoguće je da ta zemlja nema što reći,
nemoguće je da mi ništa ne mislimo,
nemoguće je da klupa i stol ni o čemu ne brinu.
Sa engleskog Miroslav Kirin
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/36
KISELOSEME
HeQuan
CIPELE
Došle su putem
Cipele
Neprekidno udarajući
Oštro, šiljato
Šljunkovito
Kamenje
Cipele, iako već u rupama
Još uvek
Žele
Da obiđu svet
PAPIRNI NOVAC
Odštampani na papirnom novcu
Mali, mali brojevi
Ti i ja vidimo ih jasno
Uprkos tome
Što je lik čoveka na novcu
Veći od brojeva
Te mudrošću ispunjene oči
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/37
Svetle, produhovljene
Taj pošten izraz lica
Brine se za sve pod nebom
Ali mi ga,
Iako netremice
Brojimo novac,
Ipak
Ne primećujemo
KOREN DRVETA I ŠKOLJKA PETROVO UHO1
U dalekoj Africi
Oni sa koščatim izboranim rukama
U pesku pustinje preturaju i traže
Korenje drveća
U Manili
Mi sa srebrnim viljuškama i srebrnim kašikama
Iz tanjira jedemo
Sveže školjke Petrovo uho
GOVOR MANDARINA2
Mi smo večno
Kiselo seme mandarina
Ne razlikujemo
Da li je zemlja iz koje ničemo
Zavičaj
Ili tuđina
1
Lat.: Haliotis tuberculata
2
Reč je o voću. (Prim. prev.)
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/38 Kad pomislimo na vreme
Pre nego što su se naši preci otisnuli preko mora
Bile smo slatke
A danas, iz generacije u generaciju, sve kiselije
Samo ne znamo
Hože li deca i unuci
Biti još kiselijeg
Ukusa
Sa kineskog Radosav Pušić
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/39
PAPAGAJ
Li Khuisein
„Gazda je prema meni dobar!“
Gazda me je samo to naučio
„Gazda je prema meni dobar!“
Od jutra do večeri samo sam to naučio
Kad gosti dođu
Uzviknem:
„Gazda je prema meni dobar!“
Gazda se obraduje.
Da mi da dobro pojedem i popijem
I gosti se obraduju
Hvale me da sam bistar
Gazda mi ponekad
Zadovoljno kaže:
„Ako imaš nešto, slobodno reci.“
Ali ja ipak samo ponovim:
„Gazda je prema meni dobar!“
Sa kineskog Radosav Pušić
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/40
¡CUÍDATE,ESPAÑA...!
CésarVallejo
¡Cuídate, España, de tu propia España!
¡Cuídate de la hoz sin el martillo,
cuídate del martillo sin la hoz!
¡Cuídate de la víctima a pesar suyo,
del verdugo a pesar suyo
y del indiferente a pesar suyo!
¡Cuídate del que, antes de que cante el gallo,
negárate tres veces,
y del que te negó, después, tres veces!
¡Cuídate de las calaveras sin las tibias,
y de las tibias sin las calaveras!
¡Cuídate de los nuevos poderosos!
¡Cuídate del que come tus cadáveres,
del que devora muertos a tus vivos!
¡Cuídate del leal ciento por ciento!
¡Cuídate del cielo más acá del aire
y cuídate del aire más allá del cielo!
¡Cuídate de los que te aman!
¡Cuídate de tus héroes!
¡Cuídate de tus muertos!
¡Cuídate de la República!
¡Cuídate del futuro!…
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/41
ČUVAJSE,ŠPANIJO...!
SesarValjeho
Čuvaj se, Španijo, svoje sopstvene Španije!
Čuvaj se srpa bez čekića,
čuvaj se čekića bez srpa!
Čuvaj žrtvu uprkos njoj,
dželata uprkos njemu
i ravnodušnog, njemu uprkos!
Čuvaj se onoga koji, pre nego što se petao jednom oglasi,
ima tri puta da te porekne,
i onoga koji te je potom još tri puta porekao!
Čuvaj se lobanja bez potkolenica,
i potkolenica bez lobanja!
Čuvaj se novih moćnika!
Čuvaj se onoga koji jede tvoje leševe,
onoga koji mrtve proždire tvojim živima!
Čuvaj se odanog sto odsto!
Čuvaj se vazduha s ove strane neba!
Čuvaj se onih koji te vole!
Čuvaj se svojih junaka!
Čuvaj svoje pokojnike!
Čuvaj nadonosnu republiku!
Budućnost nam čuvaj...!
Sa španskog Silvija Monros Stojaković
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/42
JEDININAČINGLEDANJA TRINAEST
KOSOVAODJEDNOM GokčenurČ.
1.
Trinaest kosova razbija noć
zvezde se izmešaše
noć zaleprša
2.
Spustiše se na krak žutog krana
Palube su bile prazne. Brod pod zastavom noći
bio je nakrcan
sa trinaest kosova
Rečeno je
da od tog dana
kapetan nikada nije zakoračio na kopno
a mala oluja je pratila brod
sa sigurne udaljenosti.
3.
Pitao sam „za Teheran?“
„dolazimo odatle“ reče jedan od njih
„Rumelija?“
„tamo još uvek dugujemo petnaest lira u kafiću“
„Istanbul?“
„Tamo je otadžbina, tamo drveće
raste izgovarajući naglas imena trinaest kosova“
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/43
4.
Pun mesec u bunaru
Trinaest kosova kruže nad bunarom
ukočenih krila
Zima će biti duga i drveće će spavati lagano
5.
„Daj mi novo ime“ reče jedan od njih
Ako se kos navikne na svoje ime, ne može da leti
„Daj mi novo ime i reći ću ti gde je
prošli april“
6.
Sleću na požnjeveno polje
Vodio sam ljubav na tom polju
kada je pšenica bila duža
od noći
7.
Vrabac,
zeba, vrana,
galeb, čižak
Svi smo morali da izaberemo
između zvezda i vetra
pre nego što smo postali kosovi
8.
„Ovo je moj vetar“ kaže kos
„moj život, moja dela,
ovo su mora sveta,
morsko plavetnilo,
takvi smo mi, vaši smo
Ovo su naše kiše“
Prema rečima kosova,
stvari koje nikome ne pripadaju ne postoje.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/44 9.
Postoje neki nesporazumi
između nas i kosova
samo zato što glagol umreti
ne postoji
u njihovom jeziku osim u futuru
Lutam zelenim poljima
Trava čita moje korake / otiske kao pesmu
10.
Kos kaže da
planina dobija snagu iz svoje senke
i tvoje senke ispod njene
Prekinimo priču sada
pogrešna reč bi mogla
ponovo pokrenuti vreme
11.
Vraćam se kući pobeđen
ponovo iz rata
moji ključevi su na stolu
Trinaest kosova se spušta u liniji
na ivicu prozora
12.
Mesec je ledeni gong
kosovi odigraše
najkraću igru senki
Sahranio sam jednog od njih u saksiju sa geranijumom
13.
Seo sam pored prozora
i uzleteo sa ivice.
Prepevao Milan Dobričić
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/45
PROMETEJEVAJETRA
AgnješkaŽuhovskaArent
* * *
Kojim putevima hodaju moje misli?
Dobro znaš
Ne po zlatnim drumskom šljunku.
No da li ćeš naći pravac
gazeći na kolenima
sporednom stazom iza zahoda?
Ako tražiš mene
slobodno juri
napred pakloputem.
Nemoj da se sekiraš
Presečen
biće čitava večnost
da razmisliš
kako si ovde stigao.
RONDO
Čuvši za ovu smrt
stopalo moje levo
se ubilo o desno
i zubi su se rasprasnuli po trotoaru
Kako sam mogla da ostanem hladna kao ploča?!
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/46 Upao pas u kuhinju
oteo mesa četvrt
videvši to zli mesar
zaklao psa na smrt!
Čuvši za ovu smrt
stopalo moje levo
se ubilo o desno
i zubi su se rasprasnuli po trotoaru
Nisam ja trotoarska ploča
no hladna sam ploča kuhinska
a zubi umesto u meso zaronit’
su se rasplasnuli po trotoaru
Kako sam mogla da ostanem hladna kao ploča?!
Upao pas u kuhinju
oteo mesa četvrt
videvši to zli mesar
zaklao psa na smrt!
Ma loš je bio mesar
koji je pokopao psa
i nema nema mesa
i hladna je ploča
Nisam ja trotoarska ploča
no hladna sam ploča kuhinska
a zubi umesto u meso zaronit’
su se rasplasnuli po trotoaru
Kako sam mogla da ostanem hladna kao ploča?!
Upao pas u kuhinju
oteo mesa četvrt
videvši to zli mesar
zaklao psa na smrt!
Čuvši za ovu smrt...
itd.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/47
* * *
Tiho tamno
noću
Frižider teško dahće
od jada
(ujeden je krastavac unutra...)
„Leka... leka...“
–prosi
Zato zatvaraj čvrsto
flaše limenke kartone
alkohola
da zaštitiš
unutrašnost od nebića
Frižider dahće teško
od jada
tiho tamno noću
* * *
Kao krila vrane
u tihu noć
dlanovi moji iznad sveta
vise godinama
kao zaboravljene gaće na žici
učvršćene prvim mrazom
kako ne smeju da dodirnu
puža
(...tako meko uranja u svoju tajnu)
Kao krila vrane
u tihu noć
dlanovi moji iznad sveta
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/48 * * *
Pre nego što si rođen
–nećeš možda to da veruješ –
da Zemlja
isto je bila Zemlja
i još ako
za vreme tvog života neće isčeznuti
onda i posle tvoje smrti
Zemlja će Zemlja da ostane
* * *
Sreli smo se na uskom stepeništu
–Nemoj tamo –
rekao si
–Ne vredi –
Nisam poslušala
Dugo sam se penjala
Zar zato
da sad isto slomljena
silazim
ili da se vinem jednom
preko oblaka
ka betonu
?
* * *
Nešto dahće u telu
– duh!
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/49
* * *
Šta može da se kaže o nečemu šta je potpuno belo?
* * *
Kad čovek može da ima
dve noge
zajedno
i dve ruke
takođe istovremeno
i oči i uši
dva plućna krila
i dva bubrega
Zašto ne i dva lica?
* * *
Jer mi smo beskućnici
– možemo stanovati
u kutiji za cigarete
belo-belim dimom
Habemus papam
– hoćemo da se pozdravljamo
bele pipete
beskućni stanovnici
čak ni od kartona
jer malena kutija cigareta
već je trajna investicija
I tako prkosno napred
pa napred
(rak se povlači)
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/50 * * *
Videla sam Prometeja
iz tamnog bezdana njegove utrobe
kao sa ognjenog vulkana
bukte isparine pokradene ljudske sreće
–ognjene vode
Bio je prikovan uz visoku ivicu
a sumpor mu izjedao jetru
koja još uvek zarasta
Sa poljskog prevela autorka
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/51
NASAJMUPTICA
RezaHejrani
PRIGNJEČEN STVARIMA
… Stvari su zapravo jako plodna živa bića
Pokretljive su, idu tamo-amo
Vrpolje među rukama i nogama
Ponekad mi kradu večeru, ponekad mi gotove pjesme
prekriže
Prisiljen sam čitav dan moljakati toster
I tave
I trošnu džezvu da mi daju odgovor na pitanje:
jeste li vidjeli moje prste?
….
:Domar mi je znao reći
!Kakva je samo buka kad te nema doma
!Kao da si ugostio cijelu staretinarnicu
!Pitao sam ga: Odnekud ste mi jako poznati
:A on mi na to uzvrati
.Da, nekada davno bio sam ruski samovar
ZABRANJENO O MIRU
Kupio ja goluba na sajmu ptica
I teglicu maslina
I košulju bijelu
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/52 Da napišem o miru pjesmu
Nagrnuli vojnici u kuću
Ptica u krletki zadrhtala
Masline se otkotrljale
A moja bijela košulja zakopčala sve gumbe
Od pjesme sam načinio papirnati avion
I bacio ga nebu u vis
Sa persijskog Ebtehaj Navaey
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/53
OKOMOJEKUĆE
GarusAbdelmalekian
Onaj tko traži zid oko moje kuće
Slobodan je!
Onaj tko traži prozor… tužan je!
A onaj tko traži slobodu,
Sjedi u četiri zida
Ustane… korača par koraka!
Sjedne… pa ustane
Napravi par koraka!
Sjedne … pa ustane … korača par koraka
Sjedne
Pa ustane … korača par koraka!
Sjedne … ustane
Par koraka…
I ti si se već umorio od ove pjesme
Kako ne bi onaj koji… sjedne
Pa ustane…
Ali ne!... Pao je!
Sa persijskog Ebtehaj Navaey
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/54
BUVLJAK
JasnaŠamić
Na Porte de Vanves
Metež
Sakate porcelanske lutke
Vezeni stolnjaci
Progoreni u sredini
Klimave i sitne zemaljske kugle
Što u besanim noćima žmirkaju na
Pariške nesrećnike i
Krnje kristalne vaze koje
Zvone
Nakit iz belle époque
Zaustavljeni časovnici
Stare čipke i stare razglednice
Starih gradova i sjenovitih krajolika
Istrošeni staklenci i trošni šeširi
Nepregledno more
Nepotrepština
A svaka je škrinja
Iz koje s moljcima
Izlijeće djetinjstvo
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/55
Igra ludih šešira
Bašta gliste i pas –
Iz duboke trave samo rep juri –
Drveni voz za predgrađe
Kuća, crkva i banane
Sićušna žirafa Vensenska šuma
I slon
Marioneta skvrčenih nogu u Luxembourškom parku
I poni kog jašeš nedjeljom popodne –
Ako pojedeš bananu
Iz starog časovnika smješka se baka s otvorenom
Knjigom
Iz čipkastog prekrivača
Tetka s kićicom u ruci
Kroz kožni povez tvoja mati
Psalmodira o onostranom
Rišući portrete Danteovih junaka
U staklencu ko u vračarinoj kugli
Slika brata
Prste oblizuje
Od soli s tacne na kojoj je
Rođendanska torta i naše želje
Za dugim životom i zdravljem
– Poklon koji prezire dijete
Preklinjući da mu bicikl
Kupe –
Kupuješ lutku, kliker i vlak i
Čipkasti stolnjak sa vazom
Ogledalo klimavu planetu
Lude šešire Gignol i
Bananu
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/56 Cijelo
Djetinjstvo?
Prilazi ti damica iz zgrade
Kikice joj dvije vragolaste balerine
Tamne boje ispod žute kose na tjemenu
Na jednoj je crvena mašna
Ispod crne suknje bijele hlače
Ispod zimske jakne
Na 40 stepeni
A na usnama
Osmijeh
Pružio se preko lica dug ko tramvajska pruga
Pont de Garigliano
Château de Vincennes
Što ste tužni pita
Ne
Nije to sve
Iz drvene klompe
Diže se ples
Sur le pont d’Avignon
Mala škola odjekuje od tvog stepovanja
Sa crvenom beretkom na glavi
Damica te zaprestrašeno gleda
Ko je lud
Ona ili ti
Ali ona je nasmijana
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/57
Iz svake razbijene nepotrepštine
Po jedno krnje sjećanje
Zamahuje snažno
Po licu
Lupaju uspomene
Kljucaju
Užasnije od Hitchcockovih ptica
Koliko košta djetinjstvo
Pitaš prodavca
Probajte s mladošću kao da
Odgovara pa
Smješkajući se
Je li vam dobro pita
Kupila si lutku kliker drvenu klompu i drveni voz
Rasklimanu planetu i ogledalo
I negdje daleko
Ostavila
Djetinjstvo
Misliš
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/58
CAFÉAPOLLINAIRE
DamirŠodan
Y era el demonio de mi sueño, el ángel más hermoso.
I đavo u mom snu bijaše najljepši anđeo.
Antonio Machado
GORANOVO STOLJEĆE
Charliju Simiću
u početku bijaše jama
i u njoj krv tla što naprasno je
kao opruga najednom briznula uvis
i udarila o čelo čelične vrane,
razmahane baš lijepo
nad razigranim hrašćem Buchenwalda,
dok kriještala je ono svoje dobro znano:
Howgh! Howgh! Howgh!
da bi danas u Lukovdolu,
preživjevši Theodora, lukavi pjesnici
(ni luk jeli – ni look mirisali)
vijencem iz najlon kese
jedan drugom vjenčavali glave.
oprostite, drugovi, al’ ne znam što se tu još ima dodati,
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/59
kad je Gadamer već pretežak, Rorty premrtav,
a pokojni Paul De Man pomalo i fašist.
preostaje tek na smrznutom zaslonu TV-a
George iz Seinfelda, koji ustrajno i mudro šuti.
vjerojatno misli: kako to da nakon svega
pomidore ipak nisu zaživjele kao ručno voće?
PEDESETE
po Adamu Zagajewskom
otac i njegov otac
grabe makadamom
u grad na utakmicu.
uokolo titra zvizdan.
cvrčci cvrče u smrekama,
u travi bljeskaju staklasti skakavci...
Mediteran
kakvog oduvijek znamo,
još uvijek je tu.
malo sjevernije
sunce robijašima trga zračne krune
i rastače ih
u znoju bijelih potkošulja
sjetno udarnički raspjevanih
sve tamo
do sivih malteških dokova
i ledenih vrhova
Altajskog gorja na istoku.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/60 negdje iza Žrnovnice
djed polako kao stari gušter
nabire suho ispucalo čelo
i žmirka
jer žuljaju ga tijesne cipele,
taj prokleti par obuće,
što dijeli ga s prvim rođakom,
alatničarom
koji iz prašnjave radionice hidrocentrale
opsesivno otuđuje
hrđava kliješta i čelične čavle
(mada ni sam ne zna koji će mu đavo!)
istodobno
u salonu na Dedinju
Tito se šali s drugovima iz CK
dok oprobava novi, niklovani,
kao pasje mudo uglancani
tokarski stroj.
izduljenih lica
kao u Modiglianija
pokoljenja diljem zemlje izgrađuju socijalizam
koji polako ali dosljedno
kao kaplje vitriola
razgrađuje njih.
ali u očevoj glavi
svijet i dalje pluta i bubri nedorečen
kao prozirna meduza
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/61
dok on snatri
o novom DKV motoru,
crnom i sjajnom
kao štikle Silvane Mangano
i moćnom
kao don Jerkov raskriljeni habit.
u mislima
– jer ne mogu si pomoći –
neprestano bdijem nad tim mladcem
budući da znam
da je pred njim dalek
i neizvjestan put.
rekao bih mu da se opusti
i da će sve kad – tad doći na svoje
(il’ bar na moje),
ali stvar mi jednostavno
ne polazi za rukom:
možda baš zato
jer ruke još i nemam,
jer ni mene u dovoljnoj mjeri nema,
jer nisam − tu.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/62 POSLANICA VLADIMIRU HOLANU
ako je o vremenu riječ,
imao si ga dovoljno
da nađeš i ono što nisi izgubio.
jer, što je vrijeme
– kazao bi Kant –
ako ne ono nešto prirođeno;
kazaljka bića
koja sama kaže kad je pasijans,
a kad čaj
i svako koliko valja uzeti tabletu.
u svakom slučaju
nisi imao salon optočen plutom,
niti lagodni mir užeglog pokojnika,
već najobičniju agorafobiju:
kroničan strah od prostiranja.
idole trga, zavisti, govorkanja,
mogao si lako prepustiti drugima,
dok se s onima sličnima sebi
naprosto nisi ni mogao susresti.
tako da su praška noć s prstima od velura
i taj kljasti golub
taman kao Vltava
ostali tek prazan okvir
za slabo provjetreno
čudo stvaranja.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/63
BARŠUNASTA ŽENA
Qué tiempo tan feliz...
objavio sam bio tog jutra pet pjesama
i već po pucnju Gričkog topa
u kavenom talogu
jasno razabrao anfas nesuđenog žreca.
poslije me Smilja dočekala
pred SC-om i poljubila u usta,
sočno kao da sam rasni Swiftov konj
(u kojemu se krije mnoga ljudska kvaliteta).
to popodne sam joj u tetinom stanu
dugo ispravljao zadaće i stiskao sise,
u pauzama između debelih džointa
lijepo srolanih od eterične viške ganđe,
da bih navečer u pola jedanaest
posve neočekivano u praznoj sedamnaestici
kod Džamije spazio Mihalića
sa strukom poriluka u cekeru od crnog skaja.
sjeo sam tri sjedala dalje
i pomislio – ovo mora da je neki znak!
onako iz profila davao je na Arcimbolda,
pa mi je odnekud iznebuha sijevnulo
kako su nadrealisti tvrdili
da će onome tko bude previše čitao Andrea Gidéa
nepopravljivo i dugo bazditi iz usta.
nisam tad ništa znao o kakistomiji, netrpeljivosti
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/64 i prirođenoj surevnjivosti književnih naraštaja,
nekmoli o vještini bacanja cehovskih anatema,
ali sam se blatnim putem kući uz potok kraj Remize
već iskreno kajao što ga bar nisam kvrcnuo
po ramenu i rekao: hej, druže Slavko,
objavio sam jutros pet pjesama! recite,
jesam li to na početku kraja ili na kraju početka?
ali budući da on ipak nije bio T.S. Eliot
teško dabigasedojmilajednadotemjereezoteričnadilema.
ili još bolje – trebao sam se možda samo nasmijati
i dobaciti: hej stari, snubila me danas ona tvoja
baršunasta žena!
DOPISNICA IZ KYOTA, ILI – O VJEČNOSTI
Dragi M., tvoj mail s prijedlogom da napišem „nešto
na temu vječnosti“ zatiče me u dalekom japanskom
gradu Kyotu pri ispijanju zelenog čaja u jednoj
suvenirnici gdje smo nakratko predahnuli pri obilasku
nekih od najstarijih zen samostana; tih tihih i
prohladnih zdanja što svakim svojim kutkom upućuju
na ozbiljnost i postojanost drevnih duhovnih praksi.
Ali ono što na prvi pogled najviše fascinira u tim
uvjetno rečeno „bogomoljama“, što blago vonjaju
na memlo i drevnu trulež drveta, jest ta upadljiva
odsutnost bilo kakvog dekorativnog ili figurativnog
balasta. Sve kao da je unaprijed mišljeno i dizajnirano
da čovjeku pročisti zor, kako onaj vanjski (osjetilni),
tako i onaj unutarnji („mistični“).
Moram priznati da je u ovakvom okruženju krajnje
neobičan osjećaj otvoriti poštu i unutra naći poziv na
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/65
očitovanje o jednoj tako uzvišenoj i poetski podatnoj
temi poput vječnosti.
Da sam barem kojim slučajem u Hrvatskoj,
svojoj postojbini, ili u Nizozemskoj, svojoj trajno
privremenoj „zastojbini“, vjerojatno bih se brže-
bolje ispomogao kakvim dobrim citatom (ta živimo
u citatnom dobu) ili kakvom recentnijom new
age literaturom na zadanu temu (a takve, hvala
Bogu, ne manjka), međutim iz ovog Barthesovog
„carstva znakova“, gdje jedva iščitavam vozni red
podzemne željeznice, mogu se tek poslužiti priručnim
Suzukijevim „Uvodom u zen budizam“ (što ga vučem u
ruksaku) i na upit o vječnosti slavodobitno uskliknuti
— Čempres u dvorištu!
Tako je, naime, pred mnogo stoljeća glasio odgovor
mudrog Joshua na pitanje o značenju Bodhidharminog
dolaska na Istok (što se prevodi i kao pitanje o
temeljnom načelu budizma): Čempres u dvorištu!
Napominjem kako ovdje nije riječ o arbitrarnom
otklanjanju pitanja nasumičnim odgovorom, već o
sugeriranju alternativnog puta prema vrsti „odgovora“
koja zaobilazi mrtvouzice manje ili više formalne
logike.
I dok je nas naš veliki A. B. Šimić upozoravao da ne
hodamo „maleni ispod zvijezda“, zen praksa podsjeća
čovjeka gotovo obratno – na teret gordosti koji bi mu
mogao zapriječiti put ka „saznanju“.
Ako sam dobro shvatio, svrha cjelokupne „zenovske“
stege je upravo u svođenju čovjeka na njegovu što
podnošljiviju mjeru, kako sam sebi ne bi bio spoznajna
kočnica u nadi da će u konačnici smoći snage da raz-
makne sav rasuti teret iskustva i približi se svom „prvo-
bitnom licu“ koje počiva baš tamo u nepomičnom ko-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/66 ritu vječnosti kroz koje teče rijeka vremena, najčešće
prikazivana u samostanskim vrtovima kao brazde
lijepo začešljanog kamenja.
Ako pak „lingvistički“ razmišljamo, vidjet ćemo da je
na razini „označitelja“ (u ovom slučaju „označenog“
gotovo da i nema, dok „referent za vječnost“ upravo
navodi na smijeh) da se radi o jednom od najprofani-
jih koncepata u povijesti lirike, jer pjesnici su kao po
dužnosti oduvijek bili zagledani u vječnost, bilo kao
Horacije iz pragmatičnih (monumentum aere perennius)
razloga, bilo kao Blake iz transcendentalnih (...but he
who kisses the joy as it flies/Lives in eternity’s sun rise.),
bilo kao Gotovac iz političko-ontoloških (Zabranjena
vječnost), bilo kao Cesarić iz sentimentalno-pasatističih
(...kad prođe vječnost zvjezdanim putem...), ili pak kao
Kranjčević iz čisto metafizičkih (...sviće evo vječnost
sama…)
Uz dužno poštovanje prema svim zvjezdanim pozivima
lirike, moram priznati da mi se više sviđa zemaljski
i ljudski (odviše ljudski) pristup vječnosti, kakvog
sugeriraju zen mudraci upozoravajući da je za čovjeka
daleko uputnije da se svede na ljudsku mjeru i mjesto
u nebo zagleda u svoju zdjelu koja isto tako vrvi zvijez-
dama, samo ih treba „vidjeti“.
Ili drugim riječima, valjalo bi odoljeti pozivu na „jaku
riječ“ primjenom „slabog mišljenja“ (hvala na ter-
minu jednom sjajnom talijanskom filozofu), ako već
ne i kakvom radnom terapijom: ciljanim gubljenjem
u repetitivnim radnjama kako bi se čovjek kroz malen
ali svrsishodan rad upristojio, ako već ne i „oslobodio“
(o ovome puno govori kanadski pjesnik i kantautor
Leonard „Jikan“ Cohen, pa upućujem sve zainteresir-
ane na L.C.-ove web-stranice koje svjedoče o njegovom
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/67
višegodišnjem boravku u jednom kalifornijskom zen
samostanu).
Ali kako ne bi ispalo da su poetska strast za „visinama“
i zen-budističko zagovaranje „žablje perspektive“
međusobno posve isključivi, okončao bih ovaj dopis
iz Kyota Krležinim stihovima (kako ih donosi web
tražilica Google) u kojima naš bard kao da načas usred
one svoje agramske magle uspijeva razmišljati poput
kakvog zen redovnika:
U razmicanju svega i mi smo pukotina.
U previranju bilja, ruda i životinja
razlistava se vječnost...
... kao čempres u dvorištu, mogli bismo dodati, da ovaj
nije kojim slučajem zimzelen. Ali možda baš zato!?
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/68
MBG
GlorjanaVeber
U BLIZINI PJESME
Govoriš mi, da pišem, a ja nemam papira
i na njemu nemam ove pjesme
Večeras sam je tražila na dvadeset kvadrata
otvarala sve ladice
Slično govore slikari o platnu
mornari o duljini zidari o ravnini
kuhari o ukusu alkemičari o kamenu
slično je govorio i moj otac o životu
da između dubine i visine nema bitne razlike
Govoriš mi, da govorim, kad sat za satom bez žurbe
bez traga nosim svoju ruku i zidovi ne pritišću više skupa
ne žele obuhvatiti prostora
Govoriš mi i ja razmišljam
kako sam kao djevojčica bacila sve pjesme u peć
kako sam za doručak čula oca u podrumu otvarati vratašca
kako je proso pepeo ispod drveta
kojeg je moj brat posle petnaest godina posjekao
da ne bi jednoga dana slučajno palo na našu kuću
Taj dan je padala kiša kao što pada i danas
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/69
Govoriš mi i ja ti odgovaram
da nema bitne razlike
u tome ako bi drvo još uvijek postojalo
jer to što očekujem i to što dolazi
zaprema moje disanje
PJESMA
moglo bi biti i teže
to je znao već martin luther king
ceste su noću u jednom pravcu crvene
a u drugom bijele
kao noćas kad se približujemo njemačkoj
ili tada kad smo se približavali francuskoj
bez obzira na to iz kojeg pravca dolazimo vidimo
uvijek jednako
– crno i u crnome dvije boje
pišem pjesmu, neko ispred nas sluša radio,
čita talijansku knjigu,
šalje poruke u španjolskom,
sanja američke snove
i vani se mijenjaju svjetla
bijela i crvena, crvena i bijela
kao mravi na maršu, uvijek jednaki
kao televizijski program ili holivudski filmovi
i samo ponekad se upale plava
i tada svi zastanemo
samo tada
a zatim dugu ništa više.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/70 BABILON
sve smo već rekli, to su znali već babilonci
i prometni znakovi su svuda jednako tihi i razumljivi
prespavala sam zastoje, mrak, suženja, prevrtanje,
odvojke, promašene oblake, fantastično se je isklopiti
i propustiti sve te „međuvremenske“ faze na putu,
kaodabisevozilakpjesmiiprespavalanedovršenestihove…
kakav razgled! u svjetlosti reflektora gola stabla
smreka,
na sjedištu ispred mene ana, koja čita poeziju
i ne zna, da u nju iz kamiona pored gleda brkati rumunj
znakovi ne primjećuju granice, bugarine, mađare, poljake,
koji gledaju u njih neispavani, ne uplaše se vojničkih vozila
i auta, koji završe pored njihovih stubišta
andreja pije već drugi redbull
i kaže, da joj srce zbog toga ništa više ne kuca,
znakovi ne odgovaraju, ne slušaju,
oni nas samo usmjeravaju: svi tamo, svi su tamo!
ODJEK
da lisiikadaprimijetio,kakosestanicenikadanemijenjaju?
da je samoubojstvo jedino ozbiljno pitanje, mislio je i Camus
posle dvanaest godina sjedneš na vlak ljubljana, laško, celje
na starom satu u pothodniku nema datuma
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/71
za tobom hoda odjek koraka kao roditelji za djetetom
kakvo je njegovo lice, gdje je, kad se okreneš?
na grobovima ostaju imena, elliot, pound, majkovski
i sitno kamenje kida đonove
da li si čuo, da se priprema treći protest protiv Acte
a i u francuskim getima ljudi već viču
ali mi ne govorimo! samo ja sam se promijenila
DRAGI DRŽAVLJANIN
Svaki dan tražimo riječ za državu u kojoj živimo,
ali je ne pronalazimo.
Sve te sitnice, koje ih poznamo nisu u enciklopediji,
u laboratoriju je pogled presitan,
ne vidimo svojih ruku, koje šiju u tvornici,
nogu, koje na ulicama protestiraju u prazno,
toliko brojeva i tačaka, ne razumijemo ih,
ne razgovaraju sa nama, nemaju priče.
Tražili smo riječi u školi, u knjigama, ispod klupe,
u gimnastičkoj dvorani,
a svi su već bili tamo i rekli su nam isto, da smo već
sve našli,
da smo već skočili preko konja, napravili premete,
popisali sve zemljovide,
da su svi zidovi puni grafita, sve nagrade podijeljene,
da se ne da nikome ništa više napisati, popraviti.
Pogledaj nas, naučeni smo kao dvije naranče bez mesa,
kad nas neko stisne, mora nešto iz nas priteći,
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/72 ja i ti, mi se sušimo iznutra
i svaki put nađemo manje riječi za svoju državu,
za tigra, kojeg nosimo ispod kože,
za tigra, koji pruža kandže iz naših očiju,
ne pronalazimo riječi za ovu džunglu, divljinu, životinju,
ne pronalazimo pustinje, koje bi si zaslužila, da riječi
pustimo tamo,
ni mraka dovoljno mračnog, da se otresemo mirisa
dana, koji nas pije,
ne pronalazimo rijeku dovoljno deruću, da ispere,
da otrese, da zasuče,
vrtloga, da opet vidimo, da opet osjetimo, ovo što
nosimo kao što zapovijeda tijelo
ili sunce iznad njega ili grob ispod njega ili sloboda između,
kao na početku, prešutjelo, neznalice,
možda kao tada kad smo potrčali kroz travnjak bez
imena za osjećajem u stopalima,
bez imena za trku, za budućnost trke,
kad nije bilo potrebno nositi naočale, da bi bolje
vidjela strah,
kad nije bilo stakla u tijelima,
kad se mi je činilo, da se ne drobiš ti u meni i ja u tebi
i da zrak ne donosi čekiće,
tada kada sam te još uvijek prepoznala, dok sam se
gledala u ogledalu.
Kao na kraju, čini mi se da sam plod,
da će drvo tek propupati,
da me neko tijelo rađa već cijeli život,
kao na kraju sam sigurna,
da moram prerezati uže, koje me hrani.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/73
MBG (MATIČNI BROJ GRAĐANINA)
Što misliš, da čekamo?
Tebi je umro brat, njemu je umro život,
kojemu od vas dvoje je ostalo više?
Na facebooku sam vidjela dijete od nekoliko sati,
možda matični broj tvoje i moje pjesme nije pravi,
nema pravog imena, rođaka, stanovanja, gdje spava.
Možda je njen datum osnivanja previše kasan,
a njen MBG premlad
Možda moja pjesma ne hoda po tuđim kontinentima,
na skupe večere, nema zastupnika,
možda ova pjesma nema više ni riječi.
Da li si mogu priuštiti svoje korake?
Tko si je zaslužio tvoje?
Do 2014. godine će izgorjeti sve ulice u Ljubljani,
zastave će biti ispod uglja slobodne,
trava neće biti zgažena, a tko će postati moj put?
Što čekamo?
Mrtve u grobovima neće probuditi pjesma,
nas, koji jesmo mrtvi,
hoće.
DRAGA PJESMO,
gdjegod otvoriš moju knjigu držim našu stijenu,
ljestvapucapodnjomiusvibnjusenagranamaotvorepupci.
Svakogdanapokušavamustatiiztvogakorijena,pogledajme,
još uvijek visim s krošnje, gdje si me posadila.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/74 Govorim, izgovaram, psujem,
Slova sazrijevaju iz grčeva, hodam po sebi, ja hoda u meni,
na poljima zvekeću motike, još i njihove vratove hrani znoj,
a ti srčeš sok iz mog stabla.
Da li me možeš saslušati?
Na tvom rubu svake jeseni odbacim lišće,
a ptice se uvijek skupe u jutrima,
sjekli su te, a i ja sam se u zimu sa tobom grijala.
Ništa među nama nije naopako i to je najveća greška,
gdjegod zatvoriš našu knjigu,
narast ću u prah pred tobom,
i ako zaduha vjetar, odnijet će naš dah.
JEDAN DAN
Prošle su godine od prve pjesme,
a još uvijek je pišem.
Nisam zaboravila dugih noći,
mokrih trava i mjesečnih pašnjaka.
Niti snijega, koji je promišljeno stiskao
ozeble misli izgubljenih proljeća.
Moram pisati prvu pjesmu.
Gledala sam udare oblaka,
neki su imeli ispred sebe napuštena sela,
drugi nasade divlje loze i stare mravinjake.
Vidjela sam sezonske radnike i cestu,
po njoj su dolazile u goste tuđe obitelji,
po istoj se danas vozim u Ljubljanu.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/75
Pokušavam napisati prvu pjesmu.
Neću zaboraviti, kada smo sjedili
I kada je u pristaništu dospjela lađa,
i bijelu dubinu i školjku u njoj.
Vraćam se na stepenište opere,
tupkala sam ispred tebe
i dvoranu je zapremila muzika.
U proljeće smo jeli sladoled od borovnica,
nad nama je šuštala lipa
i nosilo je cvijeće i gruvalo ga u nas
moram pisati samo jeden dan
i stabalce, koje mu odnosi latice
i pukotina, na koju sjednu, zatvore je
i otvore.
Sa slovenačkog Ivana Komel
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/76
VRELIVIR
RolandOrčik
PESMA LAVIRINTA
Zatvori vrata,
otvori oči,
pucajući, stari malter
opada kao listovi.
Stojiš u zemlju ukorenjenim
nogama i rukama,
tvrd je oklop kora
na tvom deblu, i ona ti
polako puca:
u nedrima ti napuklim
na svetlo osetljiv
moljac krilima mlatara.
Škljocaju brojne
trule čeljusti,
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/77
dok na stazi bluda
lepi se šušanj.
Oko vrata ti kruži
glas tvog sina,
otrovno zeleni hodnik
u lavirint te vodi.
Frula ti mami
sina, fin je zalogaj,
vreli vir ti se
u želucu vrti.
Škljocaju brojne
trule čeljusti,
a bludna staza
lepi se krvava.
Na svetlo osetljiv moljac
u nedrima ti leti,
svetlucava prašina sipi
sa smeđih mu krila.
Otvori vrata,
sklopi oči,
zatvori mi vrata,
otvori mi oči.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/78 GNEZDO ZOLJA
Na vrhu brda betonski
spomenik izbija iz zemlje.
Visoko gore zastava,
a oko nje venci.
Držeći se za gvozdenu ogradu
popeli smo se
zarđalim stepenicama.
U jednom od četiri naprsla
stuba zujalo je
gnezdo zolja.
Iz uske pukotine
krenu krilata armija.
Iznad monumenta
roj je narastao u tamno brujanje.
PESMA INSEKTA
za R. Š-ja
Nas dvojica išli smo Medenjačom,
mađarski: preko Mézesa,
na zemljanom putu blizu Tise,
pa u šumu kraj obale.
Oko kubikaških jama
ležali su isečeni jablani.
U vazduhu je leteo polen:
sve je prekrio letnji sneg,
kroz nos mi kliznula žitka slina.
Otvorismo pivo na stablu;
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/79
pod nogama nam se razmilela
armija insekta i mesila postojanje.
U isti mah stran i svoj:
močvarasta, bujajuća materica
otvorila se ispred naših čula –
napunio se svet oko nas.
Zatim klonuše sunčani zraci.
U daljini zanemela je
motorna testera. Procedila,
pa se polako zgrušala tama.
LIST KUPUSA
Kad neko ima crva u mozgu, onda ga možemo izmamiti
tako, da mu stavimo list kupusa na uvo, i crv će da
izgmiže na kupus.
Norman Majler
Probudio sam se, lio je znoj sa mene.
Nikako nisam mogao ponovo da zaspim.
Dugo sam se okretao u krevetu:
živci mi nisu dali mira.
Izteturah se u dnevnu sobu.
Od pare je svetlucalo staklo prozora;
sedoh u fotelju, na policama knjiga
pogled mi je skakuto po imenima.
Misli su šarale po sobi:
leševi u knjigama-kovčezima.
Nakon Majlera setih se Malera,
I počeo pevušiti jednu njegovu pesmu:
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/80 Wo die schönen Trompeten blasen,
glas trube prizvao je zelenu ravnicu,
pozivao kući u rat namamljenog
vojnika… nakon ponoći bliže
su se došunjali mršavi vukovi,
požude ugušene simfonije.
Stavio sam list kupusa na uho,
i čekao, kao na daleki glas roga.
KOMAD OGLEDALA
cis-mol prodire u rovove uha
polako odmereno poput kovčega
u zemljin lanac ishrane
nakon čega trava raste kao ušne dlake
bodre glas u tragu nema šanse
šta sve noću zabruji mol mami
spavajući cis ispod ušne masti ko
zvoni ne čujem skamenjen
ko gleda u ogledalo glasa moj glas
zar ne čuješ ko šepa iza tebe
u masnom lavirintu rovova sluha
ko svira na harmonici u jednoj mletačkoj
gondoli goli u mislima vrti se bubna
opna procepa je žaoka gudala
i kao krv tragom prodiranja
procuri ti glas moj glas sretan
dok me ne primi i sahrani Alma
mater na reč sretan iskopčala se
struja bazdi gomila moje budnosti
ko umire danas na sedamdesetoj strani
čitam napolju grmi pljušti mi unutra
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/81
u drvenoj kolibi na kraju ra-
ja besvesno svetli crno dugmasto
oko životinje nagoveštava gotovo zabruji
mol u ušnoj školjci crni biser
crni cis viri svetli u nezavršenom
okončanom komadu
Prevod: autor. Jezička lektura: Marko Čudić i Ivana Ristov.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/82
H&Q:JUL
VladimirKopicl
Dok ratar sadi
veverica se duri:
„Orahe! Odmah!“
. . .
Htela bi mleko
i da on pase kravicu.
Zečići, trave.
...
Bez kravice je
kao bez čokolade.
„Milka“, zauvek.
...
Oči ponoći
po noći tamu jure.
Zvezde, do jutra.
...
Kolačić sanja:
vrele usne ga ljube.
Ah, nepovratno.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/83
...
Devojka nema
primetan manjak novu.
Srećom, ni višak.
...
Nema ljubavi.
Mesec zađe za oblak.
Fin datum, tuga.
...
Vlaži kukuruz,
kroz noć upija snove.
„Ah, pričajte mi!“
...
Planine pitaju
za sestrice, brdašca.
Kod nje su. Da, dva.
...
Pogled putuje.
Bez njega srce zeva,
sve dok ne stigne.
...
Taj dečji keksić
srećan je kao majka.
Pojela bi ga.
...
Iskrena pesma
njoj je tesan pokrivač.
Vire joj noge.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/84 ...
Između nogu
sita mačkica prede.
I miš bi k njoj.
...
Cvet se otvara
prema stabljici, danju.
Uzalud. Noć je.
...
U oči srne
zagledao se zečić.
Suza. Bestidno.
...
Đak učiteljici
bere kiticu cveća.
Vrapčić mu peva.
...
Kokica kljuca
što zečić šara šapicom.
Dremucka srce.
...
Neko bašticu
obrezuje pred veče.
Neko kučkicu.
...
Karo haljina
prazna visi na štriku.
Puna je duša.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/85
...
Ah, stari patak
u sumrak diže kljunčić.
Sestro, askezo!
...
Jutro svet gleda
kao noj pačje jaje.
Vruće. Avgust će.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/86
IZAZATVORENIHVRATA
VelimirKostov
* * *
najlepše je biti alhemičar kod kuće
kad se sećaš školskih dana
onog starca koji je umro sa ovcama
onako kako prolazi vreme
starčevog krika (spasite ljude)
katastrofe kad se sunce svetilo
trubača koji su svirali
veselite se
pa i smrti onog drugog alhemičara
i sve to pred očima vile zelenog pogleda
sestre roze
iz terasastog gradića.
* * *
opet sam propisao
želeo bih da pevam o rečima
koje se čitaju između redova
kako se stari
o izlasku za vikend
o ovom svetu koji mora da postoji
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/87
vraćam se kući
umoran od toga da ništa ne radim
kao da sam misionar
i da mi ti vičeš
da te vratim sebi
trebalo bi izmisliti novo ime za mene
kad se ovoliko čekalo
sa razjapljenim čeljustima
i nečim u međuvremenu.
* * *
rekla si da
noge
dostojanstveno stare
u podzemnom srcu
ubijajući vreme
po hodnicima potrošenih izgovora
treba da znaš da su
kosti
obični turisti na krstarenju
i da se posle toga
otvara kapija
za nagodbu sa persejem
koji u tri popodne 22. maja
napokon klekne na kolena.
* * *
nema osvrtanja za sobom
iskopaću dublju rupu
za moj bluz kafe
i snove jednog kauboja
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/88 a sutra ću poželeti da budem mojsije
i da brojim vrane na kiši.
trapavo sam se sporazumevao
sa džamijama i crkvama
već mi je padalo na pamet da skratim kosu
sredina je oktobra
i sutra će biti hladno
na istoku nešto toplije
kako će vreme biti na jugu
dogorevaju trenuci u cigaretskom dimu
pred odlazak
prekosutra već biću gde jesam
upaliću kompjuter
i skinuti ko zna kog po redu
boba dilana.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/89
PREVELIKIJEZIK
MiroslavKirin
IZ USTA MI ISPADA JEZIK
iz usta mi ispada jezik
to više nije jezik to je golema jetra teleća
onog teleta što su ga zaklali prekjučer
uvjerava me mesar moje omiljene mesnice
ali ja u mesnicu niti nisam otišao
nemam ni omiljenu mesnicu
samo mi je jezik ispao iz usta
ta golema jetra
vraćam je u usta guram u grlo
odustajem kad shvatim da me guši
moj jezik ponovno ispada
vješa se plazi po vratu liže tijelo
moj jezik moj jezik moj preveliki jezik
ZAMAHNUO JE RUKAMA
KAO DA ĆE POLETJETI
(Izišavši iz autobusa) zamahnuo je rukama
kao da će poletjeti.
Ali nije. Ruke jesu,
i on se sad pita (hvatao bi se za glavu,
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/90 da ima čime)
zašto se to dogodilo, zašto su mu otišle,
jer to se i nije smjelo dogoditi.
Ljudi ne lete, pa tako ni njihove ruke.
Kažem li da sam se samo šalio kad sam zamahnuo,
hoće li mi se moje ruke vratiti?
Zavrtim li glavom u nevjerici,
hoće li mi i ona otići?
O OLOVCI
O svemu je, čini se, lakše pisati nego o običnoj olovci.
Naime, olovka živi od vlastita nestajanja.
Dok u čaši besposlena stoji, nje zapravo nema,
mjesto nje neko pougljenjeno drvce svoj posao uzalud čeka.
Kada ju u ruke uzme petogodišnja djevojčica,
olovka ju odmah razumije i potpuno joj se preda.
Priđe joj bez straha, pusti da se crnilo iz olovke na
papir prospe.
Dok crta, pod njezinim se prstima topi tanko tijelo olovke
i uz tiho struganje po papiru rađaju se stabla bez korijenja,
zmajevi, mećave zvijezda, papučice s trepetljikama.
Ako je Sir Walter Raleigh mogao izvagati dim,
tko bi mogao izvagati srce olovke?
Je li crnilo na papiru jednako težini njezina srca?
A ako olovkom crta dijete, i na papir prosipa crnilo,
je li i njegovo srce već pomalo crno da olovci se daje?
O PTICAMA
nikad neću moći ništa reći, nikad im se neću moći približiti.
Ptice su prijelazna bića između kocke i piramide. U
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/91
kocki je šifra za slatko, u piramidi energetsko polje
vječne mladosti. Ptice imaju šuplje kosti, da se u njima
odmara zrak, dok lete. U njima je moj san, za koji
vjerujem da je istina, o kratkom letu s vrha brijega
do kola sa sijenom na koja sam se meko spustio.
Bijaše srpanjsko poslijepodne, tisuće su mušica letjele
zrakom. Samo ptice imaju mlade ptiće, što je esencija
svih potrebnih nježnosti. Zavist cvrčaka leži im kao
teg u srcu, ali izdrže. S nijemim ribama je lako, one
su točno ono što ptice jesu, ali u izokrenutom svijetu
vode. Zato im pomažu da ljepše pjevaju, što je gotovo
kršćanska misija. S njima je razgovarao sv. Franjo
Asiški – ptice su mu zobale riječi iz usta, on pak njihov
cvrkut. Messiaen mu je samo bio dobar učenik koji je
približnom vjerno zapisao učiteljeve razgovore. Recite
mi što je radost, pitao je i one su mu odgovorile. Kojim
kablovima putuje? Možda bežično? Kome se treba
javiti? I koliko to košta? Ali više se ne može
razgovarati s pticama, čak ni onako kako je pokušao
kineski umjetnik Zhang Huan kad je svoje golo tijelo
namazao medom, posuo ga sjemenkama za ptice i
potom se u žičanom kavezu izložio golubicama.
Treba li ih baš tako privoljeti da razgovaraju s
nama? Što? Eno ih i sad dolje, ispod prozora, zoblju.
Povazdan. Odlete malo na granu, pa se spuste.
I opet zoblju. Ne rastu, ne debljaju se, pjev im je
jednak, bile site ili gladne. Zoblju, a nemaju što. Zimi
kosovi uvjeravaju zemlju da je bogata, da nije
osiromašila zato što je uvenula trava, što je s drveća
opalo lišće, što je hladna i čini se da umire. Ti si
privlačna, dovikuju joj i ponovno ju kljucaju,
prave otvore za toplinu. Treba li vjerovati tim
stvorenjima u crnome? Glad u njima zalog je istine.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/92 Drago mi je što ptice i ja nikad nećemo moći
razgovarati. Govorim, a nemam što, nemam kome.
Otud privlačnost među nama koju niti jedan razgovor
ne može zamijeniti.
PUTOPIS SLOBODNIH LEĐA
kad slobodna su mi leđa
po njima ne poskakuje krumpir
i rajčice ne strepe da će ih zgnječiti
kad slobodna su mi leđa
prsti u sandalama slobodno ispadaju
bicikl ide sam od sebe
možda i mene dovede sebi
kad slobodna su mi leđa
i svi drugi su bar malo slobodniji
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/93
ORFEJUGLAVNOMGRADU
SašaRadojčić
četiri snoviđenja
velika bomba će pasti na grad
na grad će pasti velika bomba
pašće na kuće na bašte na drvorede
na grlice će pasti na kosove
na mrave bubašvabe na miševe
velika bomba će pasti
na ulične mačke
na prljavu decu sa ulice
pašće bomba velika na prosjake
pobiće siromašne
pobiće gladne
glad će ubiti velika bomba
ubiće glad
ubiće stid kad padne
greh će pročistiti
kad padne kad padne
a pašće
a ti šta ti radiš
ti što se u grad vraćaš
ti što se osvrćeš
na sve strane
– tebe tražim
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/94 svi beže
svi se sklanjaju
sklonila se vlada vojska policija
sklonili se poreznici i pekari
trgovci vozovođe medicinske sestre
beži zdravstvo sudstvo
škole beže univerziteti
beže popravni domovi
domovi za stare beže
beži starčić na biciklu
okreće pedale i u zvonce lupa
beže noćne ptice
vredni mravi beže
beži narod tiska se
uska grla preskače
neki se u reku bacaju sa mosta
neki već plivaju neki tonu
neke već struja nosi
ovi se guraju u podrume
u rupe u šahtove se tiskaju
po dvoje po troje desetoro
onaj se pod ćupriju zavlači
tesno mu pa stenje
ovaj kopa sebi jamu
onom pola noge viri
ovaj se već zatrpao
onaj na drvo se popeo i viče
izvadio neke hartije pa čita
poziva na razum objašnjava
pod drvetom dve žene plaču
treća im se smeje
a ti šta ti radiš
ti što se u grad vraćaš
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/95
ti što se osvrćeš
na sve strane
– tebe tražim
nije to strah
nisu ledeni trnci koji prođu duž kičme
kada čuješ tihi glas na neočekivanom mestu
tamo gde misliš da si potpuno sam
nije čisti strah
pred postojanjem izvrnutim naopačke
pred onim o čemu si samo slušao da ga ima
a sada vidiš kako neumorno posluje
zar može biti strah
to što pokreće zamajac našeg sveta
zupčanike jednom navijenog časovnika
pozorje pažljivo podeljenih uloga
zar može strah
da smisli godišnja doba
tokove reka klijanje žira
zlatni šum visokih trava
nosi li nas to strah
od bola od gubitka od kraja
od onoga što dolazi posle kraja
od onoga što nema kraja
bežimo li to iz straha
strah li je ono zbog čega bežimo
ili je strah ono od čega bežimo
čisti užas
a ti šta ti radiš
ti što se u grad vraćaš
ti što se osvrćeš
na sve strane
– tebe tražim
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/96 jedan zinuo i ćuti
jednom je svega dosta
jedan se svemu čudi
jedan tegli kofer sa knjigama
jedan uprtio televizor
jedan nosi pola šunke
jedan ništa ne nosi
ali džepovi mu puni sitnine
pa zvecka pri hodu
jedan se natrontao
jedan samo u gaćama
jedan vuče kera
jedan trudnu ženu
jedan susetkinu babu
dvojica se oko nečeg tuku
dvojica trče cik-cak
dvojica ponela kauč
dvojica stala na uglu
pa jedan gleda levo
jedan desno
dvojica skaču sa najviše zgrade
i dugo mašu rukama potom
još jedan kao da okleva
pa se i on baca
dole dole
dole su već naslagana tela
već mnogi su pobegli
već mnogi se spasili
a ti šta ti radiš
ti što se u grad vraćaš
ti što se osvrćeš
na sve strane
– tebe tražim
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/97
RAZGOVORSNADOM
MunibDelalić
KUĆA ŽALOSTI
Dva dana nikako ne mogu
prežaliti: onaj koji je bio,
i onaj koji će doći –
glasom Omara
Khayyama neko
iz otvorene rake
na kojoj Povijest
književnosti stoji
progovara.
Žalost je, moram priznati,
lijepa, nikakva joj manjka nije.
Riječima se njenim branim od
nemoći da iskažem sve što me muči:
što jednostavnije je da srcu se
lakše ne daje?
Književnost je kuća žalosti,
pa i kad je odjevena u ruho
sveopćega smijeha. Malo profana
malo sveta, čudnovat je ona svat;
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/98 baš kao i duša, za koju se sve lijepi,
kao da je od magneta.
I to nikako ne mogu prežaliti –
tu riječ lijepu riječ tužnu koja je
već sutra već jučer...
DOMAĆA ZADAĆA (ILI IBSEN U LIFTU)
Izgubili smo siva kesa
pred ulazan vrata. Molimo
pošten nalaznik da donijeti
na dvanaest sprat do stan taj i taj
ili da nazvati u telefon
taj i taj. Unaprijed
hvala.
Kao da se bratu obratio brat
u liftu je stajao oglas
na običnom papiru napisan.
Moglo se lijepo uočiti kakvu se
sve naporu bijeli papir pod lošim
norveškim izložio. Kao da je crno
po bijelom pisalo koliko se na
boravišnu dozvolu čekalo,
koliko na stan, i posao.
Da bi se napokon na noge stalo...
Usto je neko, uvrh oglasa,
na besprijekornom norveškom,
u cijeli slučaj Ibsena umiješao:
Vječno se posjeduje samo izgubljeno.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/99
Začudo, o sadržaju izgubljene kese
ništa nije stajalo.
A nije jasno ni zašto se Ibsen
crvenom olovkom dopisao.
Kao da je, zaboga, neko
nečiju domaću zadaću ispravio.
RADOST PONAVLJANJA
Mišić me sjećanja stalno po glavi udara.
I stalno osjećam vrh srca u grudima.
I tek onako kažem
(da ne zaboravim kako je kad se kaže,
dok oči mi dršću,
privikavajući se, u nasilju sumnje, na tamu):
Sve što živi umrijet će;
i samo ono što može umrijeti živi.
Kažem, neobično glasno.
Osjećajući kako tišina samu sebe osluškuje.
U stanci svakoj, iza svake izgovorene riječi.
I kako onda život uz sitne ne vezati stvari.
Uz vjetar, recimo, tog slijepog pjevača,
koji se stalno ponavlja, tražeći drvo
u kojem će šumiti...
Uz oblak i kišu, u polju orača...
Bar načas ne misleći o grijesima svojim.
O kojima su najveći odlučivali grešnici.
U životu ovom koji se samo ponavlja.
Koji jedini može umrijeti.
U koji jedino vrijedi vjerovati.
Ma koliko uzaludno bilo.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/100 MUNJA I GROM
Iz zavičaja,
koji, kažu, sve nadživi,
iako je sve dalji,
ponajviše pamtim munju i grom.
Još su mi ih oči i uši pune.
O srcu i duši da ne govorim.
Ne, ni sad mi nije jasno
da ubija munja a ne grom živi.
Da je svjetlo opasnije od zvuka.
Da grom tek poslije dođe.
(Kad opasnost svaka prođe
da ustraši onoga ko munju preživi.)
Nikako u to da povjerujem.
Da nikakvom riječju poslije
prazninu popuniti ne možeš.
Kad grom se, s tobom preživjelim,
poigra, ne bi li se u tebi prepoznao.
I da te je s tom prazninom,
kamo god ona pošla, poći.
Ne, ni sad mi nije jasno.
Da te stvara to što te ništi.
Ljepota žalosti jedino da postoji.
Da ubija munja a ne grom živi.
Koje iz zavičaja, što sve nadživi,
iako je sve dalji, najviše pamtim.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/101
SVOJ NA TUĐEMU
Dakle, ništa više nije kao prije.
Sad kad znamo da zavičaja bez tuđine nije.
He-he...
Ali, to samo po sebi i nije tako strašno.
Možda ništa i ne znači. Ništa važno.
Pa ni kad se samo našališ.
Uvijek je poraz koristan kad od pobjede je slađi –
dometnut ću, evo, ne samo da se našalim.
Jest, slađi je, kad bol od radosti
postane mlađi.
He-he...
Ali,
Nastaniti se gdje ti nije mjesto. Zastalno.
Biti svoj na tuđemu. E to je već nešto.
Nesretni to strašno vole. Što gore, to bolje.
Jer kad gorko je, slatko boli –
dometnut ću, opet, ne samo da se našalim.
Ne, ništa nije strašno, čim može biti gore.
Uostalom: Dokle dvojiš, dotle i postojiš.
Pa i kad te nema. Kad prestaneš dometati.
Ne samo da se našališ. I nepostojećim sobom
ne zazivaš više ondašnje svjetlo,
niti svijetliš sadašnji mrak.
Svoj na tuđemu.
A na svomu tuđ.
He-he-he...
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/102 UMJESTO EPILOGA
Na kraju sam se umorio.
Umorio sam se od uzaludnog pružanja otpora.
Od gledanja u ljepotu koja je nesretna.
Od stalnog davanja riječi za slike.
U tom svijetu koji je toliko lijep
da vrag nas neki svakodnevno tjera da ga žrtvujemo.
Umorio sam se od dugih pisama Nadi.
I još dužeg razgovora s njom.
Od dvije istine koje jedna drugu stalno laže.
Od misli kako je strašno staromodno pisati pjesme.
I dosadno, i dangubno.
Kako je sve izmišljeno.
A samo ljubav stvarna.
Koja pita: Jesam li ja ona koju tražiš?
Začudo, još uvijek me to privlači.
Iako više nisam isti kao što sam bio.
Iako sam se nasmrt umorio.
I ne bih da mi se opet svaka ispuni želja.
Pa ni nepoželjena.
I tako sebi vežem ruke.
S kojima bih se inače igrao.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/103
OSVEMUPOMALO
SanjinSorel
VRTLARENJE, GREDICE
Stvarnost je zabilježena. Stvarnost.
Stan. Odlazi spavati. Odlazim.
Odlazi rutinirano u nigdje. Ona i ja. Gdje je
Gdje su patuljasti u svima? Mi smo takve rutine.
Kada spava gdje je ili tko je li tko?
Dakle kako odspavati stvarnost ili
Zašto stanovati u snu. S očima
Na klorofilu. S rukama na kamenu.
Jer more je duboko dno. Dno je dolje. Dolje hladno.
Davno. Kada se nije znalo za razlike,
Od situacije do situacije, rododendrona
I radovanja, vrganja, vrlike.
Vratimo se vrtjeti vrtlariti krumpir grašak
Broskvu vrludati stvarnostima. Već
Negdje, jednom, kada smo stari
Lovci – već nam pobježe sve ulovljeno
Ono što je moralo biti i što nikada
Nije. Neka žive u šumi u proplanku
Srcu stabla korijena trave – srčika
Je dah. Pa ga uzmi rascijepi učini
Korisnim pa ga vrati prolazniku.
Hvala! To je zabilježeno. Možda
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/104 Nešto drugo čak zahtjevnije od spavanja.
Trebalo je samo izgraditi sistem odvodnjavanja
Dolaženja zahvaljivanja križanja pisanja
Gledanja pamćenja stanovanja u – sramu
Gladovanju zavođenju, igranju skupljanju…
Stvarnost se zabilježila prepuručila
Uručila riječima glasovima usnama.
Sada, onda otuda, otkuda dolazi spavani
Ulazak u dizalo, dolje ili gore?,
Ulica ili šuma, trgovina ili gljiva,
Gljive u trgovini, kilogram, trgovina
U šumi, ljekovitost…
Što reći o stvarnosti što već nije stvarno.
STRAŠNA JE GLAD
Strah li me je? Da. Strah me nije.
Imam stan auto ženu i dva djeteta.
Sve što je malo u svojim taštim veličinama.
Proljeće kiša rast pa sunce ljetno
Slast jesen u moru pa zimi hladno. Sve
Stane, bol u lijevo rame. Žive li me?
Vjerojatno postoji razlog kada pregori žarulja
Telefon zazvoni cvijet raste uvene moljci
Uđu u vunu ona plače.
Kada razlozi nisu razlozi već prostori
Već predmeti razmjene ili bez koristi
Rukovanja razmišljanja hvalisanja.
Žive li ih?
Između što pokazuju između što osjećaju.
Magla nad, pod starimi krovovi, nad
Vremenom prije, pod strehama starih knjiških moljaca,
Bio bih bogat da je bogatstvo pod gredama,
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/105
Da je gladan, pod podom zemlje krov, da je otišao
U obećanu zemlju, u pčelu, let, u med.
Strah me da. Je. Želim novac ne. Stalo
Me u lavež kupio bih osmjeh
Prodajem san isti kao vi nekako
Nedefiniran. I to je to. Točka kraj the ende.
OPASKE O TAŠTINAMA
Štiti te taština.
Štitnjača tišti.
Smrznutom ljubavlju mrziš.
Glasno se glasaš.
Glasovitost tvoja gasi se.
Ždereš se ko derviš.
Živiš životom živinčadi.
Grizodušje grize!
Stid dostiže!
Tuga utažuje!
Straši te strahovlada i
Guši te šugavost tvoja
Obijest te obilježava i
Bijes tvoj ujednačeno te ubija.
Nitko te ne štiti.
Nitko te ne tišti.
Tek na kraju te – krate.
ČUDA U BUJSKOJ 11, U RIJECI
Čuda se događaju. Kada se kažu. Misle.
Čudo. Čuda. Čudu. Čuđenje. Čudno. Čudovišno.
Kada ih piše ih sanja ili ih gleda iscrtava
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/106 U ozračju cirostratusa u zraku neba nebu poslati
Vratiti odbiti čekati širom širine raširenih ruku srca
Svega. Čuda o kojima svjedoči književnost. Kojima
To kojima? Neprestane iste promjene. Lisica u goblenu,
Utjecajokoline,kontekstvremena:sredinaXIX.st.botanika.
Kulturaperivoja.Kontaktiizmeđu,uvijek,uvijek,prožimanja.
Kontinuiranosepovijestkontaktira.Ne.kontinuitetkontakata.
Ne. kontinuitet između. Izmeđnika. Onog između. Recimo
Da je to – zid kamen žbuka, veziva konvencija. Stilistika
danjeg paunčeta. : sklad harmonija cjelina. Da.
Ne kontinuiteti. : u oblacima čuda, otvorenih
Ruku pod ruku, vječnih ljubavi, milosrđa.
Čuda stvari bez opsega u obrisima oblicima.
Lica čuda. Privremenost. Leptir u letu. Čuda su
Svemoguća (nisu li leptiri) leptiri li su. :
Čudan izgled čudno ponašanje čudan govor
Čudne misli čudne stvari. Čudni ljudi. Ti.
Cirostratusi iznad oceana i Rijeke ljekovite krvare
Azije zbunjujuće jasnoće savršena nesklada.
Ne vidimo, vidiš vidi: smokva posidonija struja hod
Lelujanje staklo. Ne prepoznajemo, poznaješ: pas
Krevet plastika! , Zapravo. Zapravo sve.
Čuda mimo nas. Događaju se. Zapravo se kažu.
I...
Nevremenom pustinja dohoda dođe stane pa sjedne.
Idioritmički, intuitivno. I sve i: izbliza, izbjeglica.
Ona je velika. Ona je konkretna. Izgledna.
Sastoji se od pijeska praznine i zraka.
Od toga je instinktivna, internacionalna, idiom.
Nema kontekst. Čist je s njom kontakt. Iluminacija.
Možda je bila precioza prije preambule izgleda
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/107
Možda solad na tržnici u Solinu. Možda da možda ne.
Ifigenija kći Agamemnona i Klitemestre. U nevrijeme
Sangvina jezik gladna usta trpak okus crveno nepce.
Čuje se glas, raspjeskaren, užaren. Od identičnih ideja
Identiteta. Od ideografije prazne duše. Idem.
Nevremenom pustinja uđe u razdoblje tipičnosti.
Sav je pijesak isti pijesak. Sav je prazan zračan.
Ta su vremena juridički popisana u katastru.
Ona su invokacija. Ritmička vremena s dna oceana.
Iracionalna i ilegalna. Koja uništavaju nevoljene
Bačene u kuće. Iritiraju. Ritmički pokreti očiju.
U nizu sunčevih kolutova, toga dana, travnja, masoreti
Tih duša, tih shvaćanja trbuha, pregiba,
Venera, masoreti ih skupljaju u vodu. Moraš zapamtiti
Trenutak prve gramzljivosti oholosti želje.
Kako psihoanalitičari tumače književnost. Ne znaju
Jadni za slovo i: idiotija. Trenutak posljednjeg
razumijevanja
Riječi koje ništa ti ne znače: enteralan, leukoderma,
poliurija. Nakon toga pustinja se sastoji od pustoši
i ničega. Nema. Nestane. Iščezne je. Nevrijeme.
AKO ZNATE ŠTO MISLIM
Plavi se more indigo. Plavo crta val. Ne stajanje:
Slike, prisutnost modela, vratiti natrag trag pokreta.
Vratiti nestajanje. Kratak kao život, krotko oko.
Kratak kao smrt rod leptira. Nad vodom voda,
Plač i kiša, klanjanje (to znam valom oblikovati)
More uspravno u tijelu sanjiv izraz duše. Umori
Se more. Toliko to jest riječima jasnoća tvrdnje.
Umori val vjetar struju što ga tjera. Obrušava.
Rušiti. Što ga tjera naprijed zatim nazad naprijed
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/108 Nazad pogled unatražno preda se. Ponavljanje se
Moru dogodilo. Moru dozlogrdilo. Niže nas
Na mnoštvo nevidljivih načina. Modeli
Već demode. Kada se primjenjuju u serijama
Ljubavi. Plače li nas to voda.
Sami smo li si sami. Neodgodive krivnje.
Kada smo takvi ići do kraja.
U more sebe. Utopi se. Utrapi nešto beskorisno:
Ruka noga glava uho. Morsko prase
U špilju šmugne. Špilji na jasan način
Fascinantno.
VRAPČJA TRPEZA
Preuzimamo uvjete crnoga kruha: ostavljenost
Čekanju. Ostavljeno je
Vrijeme pšenici sazrijeti. Ostavljeno i
Zaboravljeno. Ako dođu praznih ruku
I ako su dužni. Po plijesan.
Kruha je glad najvažniji dio.
Vlastita slabost, bačenost, krhkost dakle
Ljubaznosti je mjesto.
Ako svjetlo koga slijepi slijedi ga lijepost.
Ako estetika živi u plijesni.
Koja kruh štiti koja hrani. Jer me glad.
Jede me. I ni tko i ni što ne odgovara.
Jer značilo bi biti na mjestu (hladan, modrog tijela
Podbuhao, nabrekao) koje definira bol.
Ne biti oblak, vuna, bijelo, niti oko. Kada
Bez uvjeta dajemo dušu (cijena je patetična)
Simboli su na okupu. Koje ti dati? Tanjur
Juhe, ribu, bajam. Uzmi! Jer služi uzimanju
Uzmi. Drukčije gladi bili bismo sami.
Ovako kruh ima cijenu.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/109
O SVEMU POMALO
Ručkom razgovaramo o lakoći života
Ne kažem: kupiti uzeti zaboraviti platiti
Niti misli: apaurin kurje oči umor
Usput već smo to prošli usput
Uz benzinsku stanicu uz auto cestu
Sendvič sok čokolada kondomi
Zaboravljamo se puni emocija
Voljeti na stolu stablu haubi
Jer pričamo pričamo pričamo
Susjed ispod nas riknuo ko prasac
Srce tumor bradavica na testisu starost
Laka mu zemlja bog voli dobre ljude
Ne možemo ne znamo ne želimo reći
Razgovaramo li o tjeskobi strahu pustinji
Ali razgovaramo nova frizura novi ruž novi nokti
Ili: manje kose manje erekcije ljubavi
Ljubavi razgovaramo cijelo proljeće
Ljubavi umirem od gladi
Ljubavi skuhaj si ručak požderi to
Razgovaramo kontinuirano staloženo razgovjetno jasno
Ručkom rekosmo razgovaramo
O virtualnoj ljubavi, kažem ljubavi, ratu depresiji
Ručkom razgovaramo o lakoći života
Ručkom razgovaramo
Dok razgovaramo
Živi smo
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/110
ŠLJIVIK
RadeTanasijević
Šljivik koji je posadio moj otac
sa šljivama u punom cvetu
sa uzrujanim pčelama
sa klupom u dnu šljivika
koju je moj otac napravio
zamišljajući da će na toj klupi
presedeti mnoge sunčane sate
naravno kako već biva
umro je
ne dočekavši ništa od toga
i evo mene u tom šljiviku
u varničavom rojenju pčela
kao u tuđem snu tumaram
a buđenja nema
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/111
SGLAVOMUTORBI
StevanTontić
Taj čovjek je pri svakom izlasku iz kuće stavljao
glavu u torbu. Da je samo imao neprobojnu kacigu
od stakla, ili takvu šubaru, svakako bi nju nabijao
preko ušiju, ali ovako...
Jer u gradu je bjesnio rat za koji je regrutovana
polovina stanovništva pretežno muškog pola.
Bilo je, doduše, i žena, ali one nisu služile
samo s puškom u ruci.
Gradom se orila danonoćna pucnjava iz oružja
svih kalibara; po asfaltu, betonu, zidovima
i krovovima stambenih zgrada i državnih palata
treštale su granate, a skupocjeni pokrov neba
cijepali zvuci bombardera. Pa ko se tu ne bi bojao
za rođenu glavu!? On je još naglašavao kako mu taj
najdragocjeniji imetak Bog nije dao da ga uzme svaka
budala, ni za najuzvišenije ciljeve. A pored onih
koji su pucali u neoprezno izložene ćiverice,
ili ih slučajno pogađali, bilo je i specijalaca,
što domaćih što stranih, za odrubljivanje glave.
Ne baš na svakom uglu, to ne, već na posebnim,
dobro ušuškanim mjestima.
Nakon nekoliko prvih mjeseci rata, taj čovjek je
ipak sve rjeđe izlazio napolje. S glavom u torbi
sjedio je kod kuće. Ne samo zato što je bio obdaren
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/112 svetim strahom za tu ličnu, mada već ništavnu
stvar golog života. Nije imao ni prebijene pare,
a jedva da je i bilo nečeg za jelo što se moglo kupiti.
Neki dobri ljudi, posebno jedna bivša ljubavnica,
katkad bi mu donijeli malo hljeba s konzervom
mesa ili paštetom iz humanitarne pomoći,
a klin-čorbu već je dobro umio sam da pravi.
I tako je taj kukavelj uspio da preživi.
Kad je prvog dana po nastupu mira izašao na ulicu,
pregazio ga je džip međunarodnih mirovnih snaga.
One se još uvijek kreću po gradu.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/113
ZADVADESETPUPOLJAKA
KadrijaElmasbegović
KOMEDIJAŠI
Nozdrvama češljam tvoje
cvetove I
na njima kuvam mozak za tvoje
nesito srce
Sa četama zmija razaram tvoju
arhutekturu I na
ruševinama zapisujem uspomenu na
tebe
Lepotu si za mene otkupila
glavom da u torbi nosiš
ručak za
glistu
Zajedno joj kuvamo
obroke I ne zameram ti što
mrziš snegove
GRESI
Novembar jaucima
sahranjuje
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/114 maj Ja odajem sebi poštu svaki
dan Moje lišće opada i u
maju Majko zašto se ne
mladiš u
tvojoj šumi Kao
vrba
* * *
Jednom me je neko pogledom
narumenio I nikad više ne
sretoh takve oči
Pomilovaše me i rekoše da se
bezbojan ne može
živeti Al ubrzo saznadoh da se
sasvim bezbojan može uživati
PETLOVA SMRT
Na vrh
noža pope se
želudac Proguta
budilnik I ne dođoše
jutra
ĐAVOLOVOM ŠEGRTU
Kad sam ja
ti odlazim u
boj da u
pčelinjaku razorim tron
večnoga
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/115
I da postanem etra
vlasnik koji
traži
Zevsa da
zaštiti pred
dečakom I da mu
tapije na
posed tajni
oduzme da
više nisu
A za
malo udarih u
olupine epruveta
Vagnerovih na
dnu okeana Koji je hteo da
prezre spermu
neba
U vinu urlam
ja mrtav
kralj večito živog
života Koji mi
krunu ismejava što je
predajem drugom na
uslugu Da
postane
ja kao što je
čineo ludak Pre
mene I posle
Grbav molim
zapovednika za
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/116 oproštaj Jer
obrsteh najlepšu
voćku Za
tren postadoh
ti Al rogove ne
uspeh da
polomim
U more mokraće utapam
sunce I
svilenim pramenima ga
vežem za
dno Njega mi je
bilo žao Istog
trenutka sam
ti Demon I
anđeo Čim te
upoznah doktore Kliknuh na
sve imaš
pravo
I vrhu pera sa
kojeg kaplje
sunce Cerim se Postajem
koza I odlazim u
zeleni gaj
TRI SEPTEMBRA
Za dvadeset pupoljaka evo
hektare sa
vojnicima I obruče pred
alejama I svet I
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/117
sve Za
dvadeset pupoljaka
Gde si smrti Ubico
proleća Da ne plačem za krv Za
ružu Za
dvadeset pupoljaka
Na magareće stope bezbrojne iza
sebe pljujem
polumudrac Za dvadeset
koraka magarećih Evo i cela
biblioteka vrlog
mudraca Za dvadeset pupoljaka
* * *
Iz Euklidove radionice
Iz dubka izrađenog od
njegove plazme
fabrici njegovoj
Poleteh izliven u
krilo
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/118
DALIJEV ČASOVNIK
BojanaStojanovićPantović
HERINA LJUBAV
Rasplićem svoju zlatnu kosu
i bacam ti ukosnicu pravo pod noge
Prezirem tvoju slovensku dušu
i crveni sjaj u kosi
iako bih se zbog nje u more bacila
Vrati se u svoj magleni stan
na obali košavskog ušća,
u malu kutiju od blatnjavog lišća
Vrati se u ritove odakle nećeš
moći da vidiš moj dom, dojku Helade
U kom se kipovi pésniče
lome vratove udove i glave
dok ih Herin prst opet ne oživi
Jer spletkama plaćam svaku ljubav
koju poželim da razvrgnem,
svaku ljubav koju hoću da otrujem,
svaku ljubav, osim tvoje.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/119
KRVNO SRODSTVO
Uvek si govorio da rođena sam iz tvoje glave,
ne iz bedra, rebra ili kuka, kako pristaje Evi.
Znači, nisi imao želju za spajanjem muških i
ženskih kapljica, X, Y ili X X hromozoma,
u slučaju mom.
Kao da ti dovoljno beše da me zamisliš,
odsanjaš, naslutiš mi obličje,
i prezrivo odbaciš matericu
gde bih srećno živela.
Umesto toga, zaključao si me u svojoj
lobanji, iz koje me nikad pustio nisi.
Hteo si da budem savršen spoj alfa i omega,
duha i tela, početka i kraja, trena i večnosti.
A ipak: stavio si mi šlem na glavu, koplje u ruku,
smislio za mene pakleni plan −
da budem misao-ratnik i luča-žena.
I gurnuo me da se kotrljam niz obronke Akropolja,
dok se konačno zauvek ne razdvojimo,
Dečje božanstvo, boginja samoće.
ITAKA
Prišao si tako blizu da sam se uplašila.
Gotovo smo se nasukali na peščani sprud,
a onda je neki pesnik razmaženo uzviknuo: „Itaka!“
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/120 Ali to nije ostrvo, i nema nikakve veze sa Odisejem.
Iako svi, baš svi misle tako, unedogled
citirajući one što žive od tuge za jugom.
Otišla sam tamo da nešto nađem.
Nešto, što je možda davno urezano u vrat masline,
da se uverim stoji li još tu.
I u mom i u njegovom vremenu lutanja
doživeli smo slično Odisej i ja: izdajstvo,
nevinost, igru smrti i lukavstvo ljubavi.
Samo što ja nikada neću zategnuti luk i strelu
da branim čast svog dragog,
niti stupiti nogom na Itaku.
Mirisaću izmaglicu koja je skriva
i znaću, znaću da ona dolazi meni.
BEZGLAVA ŽENA
Ta bezglava žena pratila nas je svuda.
Od iznenadnog bekstva po ranoj letnjoj žegi,
iz tišine Studenice, do ulaska u tvoju
sanjarsku zemlju.
Rekao si da sednem u pletenu fotelju
u jedan od solunskih kafea, raširim novine
i posmatram golim okom taj jedan,
jedini trenutak.
Ostaće okrugao, ceo i sjajan kao medaljon,
kao njena drevna koža, kao nabor hitona
na torzu te savremene Atinjanke,
glave porinute u dno mora.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/121
Proveo si me još kroz jonske bašte, prazne
drumove uz Prokletije, prašinu Delfa
i priredio doček mrtvom kamenju i grobnim
ostacima u Mikeni.
Ali uvek se časovnik topio u smolu,
i ti si kao u bunilu trgao odeću sa mene,
buljio u obnažena ramena,
u izrasla krila, zaboravljao moje ime
i zvao me Niké.
U OBRUČU
I ko kaže da se prsten može otvoriti?
Taj čudni napor zabeležen je samo
još na korici tvoje knjige,
to zlato koje se izliva poput
Dalijevog časovnika.
Uglavnom, prsten samo pojačava
svoj neumoljivi krug i zaustavlja
nas uvek na jednoj tački uzleta,
na vrhu jednog nožnog prsta,
jedne nabubrele jagodice.
I onda oplovi oko nas, kao jedrenjak,
stvarajući, tobože, privid otvaranja.
A u stvari, potvrdi ono kružno obrtanje
uvek sve mrtvijih ljubavi,
i nikad dogorelih vatri,
kom prisustvujemo svaki tren,
stiskajući se pokorno i nežno
u njegovom obruču.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/122
KURVEIUMJETNICI
DraganaTripković
PAUKOVE ZASTAVE
Josip Broz Tito je bio naš najbolji
reditelj.
U paradama rada, i paradama nada,
izmješteni iz svog bića,
glumci su igrali uloge na ulicama,
našim ulicama,
čekali isplate kolektivne sreće,
nedostajućeg obilja.
Sad uzimam za ruku, za ručicu,
crveng pauka,
iz ćoška Lolitine sobe,
i idemo da vežemo zastave, za tebe,
on može da ih sveže tri od jednom,
da ih bolje vidiš.
Jer nema drugih zastava, i nema drugih
načina za slavlje, koje ja,
današnji Brozov artista,
(A čiji drugo mogu biti?)
tebi mogu pokloniti.
Ne volim stvari koje imaju konačnost,
ja znam da sve traje vječno,
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/123
kao fotografija iz 68-me,
kao lična ludila, obnavlja se načinom
zmijskog presvlačenja,
U ruksaku od čoje
su perperi za ljubav,
jer se i to plaća.
Umjetnost je politika, inače bi bila
samo splet vena, mreža od živaca,
krš.
Ne možeš voljeti noć ako je ne vidiš,
i ova ljubavna pjesma ti staromodno,
govori o dijeljenju na pola,
i sastavljanju sopstva,
u Centru Svijeta,
arhitektonici samoće,
moja su leđa naviknuta na tvoj torzo.
Ustani,
ko danas još može da spava do kasno?
Sijaju ti oči kad me pitaš,
šta da obučeš.
Moral je vaginalni osjećaj,
pa zato – plavi džemeper.
Protiv je erektivno, sivo odijelo.
Ustani makar oko 9,
čekamo se na Brozovom sletu,
Na mom mjestu,
po tvom scenariju našeg spajanja.
Dignuću visoko paukove zastave,
da me nađeš lakše.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/124 MORE
Nekad pustim aluzije da same plove,
kroz stihove,
pa makar me optužli za ludilo,
ili već nešto novo,
Ako uopšte
postoji nešto što već nisam bila
ili neću biti.
Ponekad sam i ja voda jer se tako sanjam,
a to je onda kad zaboravim riječi.
Svjesno, nemušto ti ostavljam svaki argument,
zato što mi nema spasa.
Ko je čovjeka uspio staviti u čašu?
Ili je bilo obratno,
ne znam,
Kad si voda sve je moguće,
pa i kafanski šamar,
onaj najjeftiniji, koji ti je
nekako drag i ne osjećaą ga kao uvredu
nego kao ljubav.
U kafanu je ušla kurva, voda...
Pa šta?
Konačno te niko ne mož optužiti
za to što jesi.
Kad si voda.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/125
* * *
Prije svega je osjetila neobjašnjivu želju
da mu priđe.
Mirisao je neobično, nekako kao svemir,
i gledao je velikim, crvenim
očima.
Ruke su joj prelazile preko njegove glave,
takođe velike, prekrivene sjajnom dlakom,
Ruke su ga gledale i gubila je dah.
Njegovo bijelo tijelo joj se nudilo,
bez i jednog pokreta. Samo bi s vremena
na vrijeme frknuo koroz nos,
kao da poziva na predaju.
Strujalo joj je bedrima i između
nogu, svi slapovi svijeta su se slili u nju!
Uzjahala je miriąljavog bijelog bika i jurnula
s njim pravo u vodu.
Evropa,
samo još jedna bludnica...
* * *
Sve se piše noću, ako je more odsanjano
i ako je grad ispod vode,
braon kamen,
skaline,
stubovi bez pukotina...
Sad se ubija u tišini domova.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/126 Pogrešno sam rođen, kaže kompozitor.
Ne mogu da uhvatim ritam.
I ne postoji mladost,
postoji samo
siže.
* * *
Sad si već zaražen optikom
vode i boje,
Ne smiješ da gledaš ni u šta drugo,
a kamo li gore.
Rivijera, kabriolet,
mislim da ti se ipak sviđa nešto takvo,
mekano i vruće,
jer ličiš na obojicu sa platna,
sa svoda.
Piješ kafu čitav sat, između stubova
lažnog kamenja, zatečen ranim mirisom
Mediterana,
izdišeš dim od šipkovog pruća.
Lijen,
kao što knjiga zapovijeda.
Ogledalom preko ramena,
snašla te je žena.
Ciganka što gata, ali i
druga,
ona što se dobro osjeća gola.
Pravilan posao je samo
sloboda.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/127
KURVE I UMJETNICI
U američkim filmovima
kurve su lijepe.
Mi nemamo filmove
pa možda zato, ali
samo zato,
ove naše su nabrekle
od droge,
ružne i gadne,
i mirišu na snošaj
kao na obavezu.
Gotovo svaka od njih
voli neku mušku svinju,
koju nikad imati neće,
a to ih ne odvaja od ostalih
žena.
Umjetnici u američkim filmovima
su uvijek prljavi i jadni.
Mi nemamo novca,
ni jezika nemamo,
pa možda zato, ali
sigurno zato,
ovi naši žive u velikim
kućama, čistih košulja i
uredne frizure, sa suprugom
i djecom.
Uglavnom, svaki od njih
pije samo na svečanostima
i glasa za vlast.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/128
SAOBODASNA
ZoranM.Mandić
KAFKINA FONTANA
(Pričica o paralaksama)
Sve je počelo odjednom. Svet mučenika je izašao iz muzeja
na ulicu. Držao se neizboranih delova lica, kao u menjačnici,
usredsređen između uloženog i dobijenog znaka nejednako-
sti. Lakoća jednog, slučajno ostavljenog, kovčega podsećala je
na ostatke Kafke. Neki čudesan mir izvirao je iz grimasa me-
tafora neobrazovanih čitalaca. Metafora? Da, metafora. Pod
milionima kapi ekstremnih padavina Kafkin kišobran je iz-
gubio smisao. Proces svake njegove priče ličio je na priču pro-
cesa u kome je prepoznavajući oca zaboravio majku. Roman
o stubovima kulture narastanja: lišajeva, bradavica i ožiljaka
budnih snova. Hladne niti neprevedenog rečnika poezije du-
bile su rov u zelenom ledu proze s kojom se trebalo suočiti
dan posle Kafke. Usred zabune sa prevodima značenja iskrsli
su likovi Aćinovih dopisivanja – pisma Kafkinim tekstovima,
onako kako to, samo, Aćin ume da pre-radi.
Među svetom na ulici nesnosni glas škripe sfera. Kao
u gimnastičkim salama tzv. pozorišta. Sve je počelo odjed-
nom. Izborani delovi lica polusveta nešto su slavili u svom
neprovidnom zamku. Na ulici nikome od njih nije smetao
kovčeg sa Kafkinim ostacima. Na jednoj klupi, duboko iza,
u parku pejsaža crnobele pozadine, Borhes je mučio Sokrata
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/129
traktatom o Hristovim dilemama. Na mestima, koja je treba-
lo sugestivnije povezati, Dostojevski bi se pozvao na Kafkino
slikarstvo neizboranih delova lica sveta izašlog iz preparira-
nih senki nedovršene prošlosti.
Izpravcaneprovidnogzamkadopiraojejecajistorijeisto-
rija. Proces plača uvek treba da liči na plač procesa – dodavao
bi Aćin u svojim lakim ženskim pričama o teškom kultu stra-
sti. Ljubomore i nepristajanja, čak i u načelu, na deobe i seobe
sa kojima je Crnjanski pokorio Itaku, London i Beograd.
Sve se završilo odjednom. Neko nevažno neprimetan
sklonio je sa ulice kovčeg sa Kafkinim ostacima. Na istom
mestu, po začuđujećem sklanjanju, otvorile su se kaverne
Kafkine fontane ukrašene gomilom lego kocki sa kojima je
Borhes opljačkao kafkijanski svet Dostojevskovih idiota.
NE ZNAM
Na mesečini njeno se telo
pretvaralo u boju sanjivog sunca
Lelujalo je između zatamljene
podloge peska i prigušenog sjaja
Odraza
Sa oboda sna
prilazio sam joj polako
tiše od samog sebe
Nagost joj se uvlačila u skulpturu
preko koje se naginjala strast
Jav nijanse iz rečnika protivurečnih
Vitgenštajnovih komentara boja
Ispred vrata straha
drhturila je u meni
pomisao da mogu da je uzmem
Oklevanje u neznanju
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/130 pratilo je minuse osećanja o
njenom ljubavnom aktu sa vazduhom u
pesku
nad kojim se noć nezainteresovna
svlačila i oblačila
onako kako lavica budno motri na
erotske ideje svog uspavanog mužjaka
U dnu akta video sam tamni prolaz
zadah lavirinta pred kojim se povlači san
Tek nagnut nad raskrižjem njenih
ispeskarenih udova osetio sam mučninu
interoperabilne pruge kojom tutnji voz
sposoban i da preveze strast u pogrešnom
Pravcu
Stenjući gledala je u Mesec ili mene
Ne znam
Kao da se sve završilo pre nego što je
počelo
Ali tu noć ponudila mi se i
naga senka uspomene
JOŠ ČUJEM NJEN GLAS
Još čujem njen glas
Ispod neobnovljenog krova posle
Oluje
Dopiru rečenice iz optičkog rečnika
Ljudi imaju dioptriju minus jedan
Znanje se temelji na dodiru
Na Antologiji Feniks M.L. u kojoj su
zapisi o
modricama i unutrašnjim krvarenjima
Poezije
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/131
Istorija polomljenog dušnika
davi se u sopstvenoj krvi
Ko poveruje da je
Poezija rizik veći od
Života
Shvatiće ostavljanje prošlosti iz sebe
Strah veći od disanja od
pomirenja sa samim sobom
To traje čitav život
Čitav san
Moraš se uveriti da si se
makar bos i gladan
vratio kući
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/132
OPSADAGRADA
MarijanaJovelić
AHMATOVOJ, ILI ISPOVEST SANDOVE
Smrt –
moj ljubomorni muškarac.
Više je gladan nego što je osvetoljubiv.
Zato mi pogača spasava glavu,
a ja mogu mirno da ga varam.
Otkrivaju me ruke u preponama.
Učtive zmije koje ispravljaju telo
prolazeći kroz uzan hodnik.
Dovoljno promrzle da
odjednom ispuste sav teret.
Nedovoljno otvrdle da bi
napravile siguran put.
Moje asimetrične dojke –
iskrivljen osmeh lovca
što propušta srnu.
Začikavaš me da
jašem postrance.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/133
Uživaš u mom ružnom
podvaljku dok se čudim.
U skupljenom himenu kao
o uredno složenoj pelerini.
U nadošloj sisi između dva gumba-
razvučenom smejanju crnkinje
na kraju pevanja.
Ratnica!
Odaje me čisto ženski smešak
kojim posmatram leptira
što odjednom sleće na nišan puške.
Monahinja!
Patim odostrag-
punim pušku.
Dobra, pribrana babica.
Pišem kao da udaram bebu u zadnjicu.
Da bi zaplakala.
BELI ŠAL KAMIKAZE, ILI SILVIJI
Smrt znači uspešno obavljen zadatak.
Na tri različita načina ratuješ sa hrabrim,
opreznim i plašljivim pesnikom u sebi.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/134
Prvi piše tvoju poeziju –
ne raspoznaje vlasi svoje kose od trave iz
Semiramidinih vrtova.
Drugi se razvlači preko tvoga pupka-
dobro pečene, ali loše uglačane amfore.
Ostavlja oštećeni grobni inventar nezahvalan za
datovanje.
Najzad treći, onaj plašljivi,
nesigurno razdvaja tvoje butine.
On je monah koji u svemu vidi čudo.
Da li je tvoja poezija trun u njihovom oku
koji služi da bi im samo pravio smetnju u kretanju?
Ili je to bela kecelja sobarice sa Titanika na dnu mora?
Šal o vratu kamikaze?
Ženski način da njime, obema rukama izazivački
privučeš njegovo lice svome.
Zakucaš ga u pogrešan brod.
ISPOVEST SILVIJE PLAT,
ILI TAJANSTVENOM MUŠKARCU
Tvoj vlažni, kratki akme –
brz udah flautiste usred sviranja.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/135
Opominje da sam ušla u tebe –
kratko dunula u cev puške koju čistim.
Ja, devojčica –
nevešta gravura na kundaku.
Namerno puštena krv iz prsta na belom čaršavu za
dokaz.
Inka retkih zuba
sa amnezijom pod pazuhom.
Dobri žigolo.
Imaš zadatak da uđeš u ženu
kao da bacaš meso pred zmiju pored
koje želiš da prođeš mirno.
Osipaš se u mom zabranu
kao krti zlatovez
u neprovetravanoj sobi.
Daltonist koji strpljivo slaže Rubikovu kocku.
O kako me do sažaljenja diraju
tvoje izuvene cipele deformisane prema nozi.
PLATOVOJ, ILI OPSADA GRADA
Tvoja poezija –
nespretna nežnost
ubicinih ruku dok boravi među cvećem.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/136 Razmak između tvojih dojki –
predmisionarski čedna nilska delta.
Tvoja usta –
vojska koje nema ni približno
dovoljno da bi opsela grad.
Tvoja nadlanica –
pognuta glava
sa jako uzdignutim očima prilikom učtivog rukoljuba.
Tvoj vrat –
kombinacija šetlanda i bisera
na optuženici koja daje iskaz.
Tvoj šumarak –
ikonografski šablon u prikazu anđela.
Ti si masna hartija koja upija toplotu
usamljenog, hladnog parčeta bureka.
U istoj kanti sa umrlicom
nad kojom si pospana iščitavala svoje meso.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/137
JEZIKZAZUBIMA
RajkoLukač
U PAUZI ZA RUČAK
Kako možeš da jedeš piletinu,
kad miriše na ribu?
Tebi ovo miriše na ribu?
Znaš li da ih hrane ribljim brašnom?
Samelju kosti i glave, krljušti i peraja,
i od toga prave hranu za piliće.
Zato pile toliko miriše na ribu,
čak i jaja kad se uprže.
A šta ti jedeš?
Ribu.
Ribu? Zar riba nema isti miris?
Ne!
Ona ne miriše na ribu?
Ne. Riba uopšte ne miriši.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/138 Ni na piletinu?
Ja s tobom ozbiljno, a ti se šališ.
Zar nema u kanalizaciji pilećih crevaca?
Nema. Iznutrice samelju i dodaju
ribljem brašnu za ishranu živine.
Ko ti je kriv što ne gledaš televiziju,
niti čitaš novine, inače bi znao.
Pa šta onda jedu
te tvoje bezmirisne sardinice,
šta šarani, štuke i girice?
Ne znam.
Ne znaš, a čitaš novine.
Zar nisi čuo na televiziji
da veća riba guta manju ribu?
Čuo sam.
Pa?
Ne znam našta ciljaš.
No, evo stiže i tvoja hrana,
tvoja porcija morskih plodova,
ukrašena sedefastim parom očiju
što su se ledeno zagledale u nas
sa dna tanjira kao sa dna okeana.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/139
JEDANAEST ODGOVORA NA ANKETU
O ČEMU ĆUTITE DOK TRAJE
PREDIZBORNA ĆUTNЈA
O čemu ćutim? O umjetničkom dojmu
koji su političari ostavili tokom kampanje.
O tome kako su me ubijedili da je njihovo grlo
vrelo istine. I kako će sutra ti hipnotizeri
i mađioničari da se zakunu pred kamerama,
da do kraja mandata neće čitati ništa
osim novina ni brojati išta osim novca.
Da li danas držim jezik za zubima? Da.
Kampanja je bila duga i bespoštedna, i nisam
jedini koji je iscijedio sav otrov iz sebe,
te će nam svima dobro doći ovo malo ćutanja.
Ja ti zuba ne bijelim već i-hi-hi!
Ćutnja je za mene počela još kad-ikada!
Čudim se šta mi je odjednom, te progovorih.
Još kad bih imao šta reći kao ovi
što su tek danas ućutali.
Nisam ti ja odavde i to se ne odnosi na mene.
Mi tamo imamo isti običaj, ali to nije sada.
Imamo i sezonu govora. E da vam je kako
čuti naše govornike, pa da vam omile vaši.
Znam jednog koji čita sa usana. Turi prste
u uši i ponovi sve što ste rekli. Drugi jedan
čita misli. Kad biste stali pred njega,
odgovorio bi vam prije nego što biste
izgovorili pitanje. Obećali su da će i mene
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/140 naučiti, ali im je doktor zabranio. I rekao
da će se naljutiti ako kažem ono što misli.
Ostavite se vi mene. Ja se u to ne razumijem.
Da prodam kako, pa idem kući. Okasniću,
pa će mi držati vakelu. Ne znate vi njih,
pa ne znate ni koliko mogu da savjetuju
i uče me, baš ko ovi političari,
da ne stignem jednu jedinu progovoriti.
Ja sam trbuhozborac. Ako ćutim, krče mi crijeva.
Bolje je da kršim predizbornu ćutnju, nego da mi
zavija utroba. Ispadne da pozivam na uzbunu.
Šta u tome ima loše? To nije protiv
slobode govora. Zabranjena je samo jedna tema,
a sve drugo je dozvoljeno. Nekima ne vrijedi
ni da im zalijepiš usta, jer ti će i na lakat
da progovore. Još kad bi imali šta da kažu.
Ali ja lično poštujem slovo zakona.
Ma ostavite me na miru. Ne samo da ne govorim,
nego i ne mislim. Jedno i drugo su luksuz za mene.
I porok zbog koga sam već bio na robiji.
A što vas to interesuje? Za koga vi to radite?
I baš mene da nađete? Slučajno baš mene?
I mislite kako vam vjerujem? Da sam naivan?
Ne znam za ostale, ali ja sam vas pročitao!
Ja ćutim, ali ne i moj pas.
Laje umjesto mene. Samo što ne ujeda.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/141
NANEKINAČIN,XVI
ZoranM.Bundalo
1.
NE, pesnička reč nema šta da pruži
lopovu, tajkunu, političaru; odviše je
nematerijalna da bi se udenula
u svet berzanskih izveštaja, seksualne tuposti i leša
koji svoju priču ne može da ispriča.
2.
NEŠTO se mislim, jutros, u ranu zoru, dok stojim
nalakćen na balkonsku ogradu ishukujući guste pramenove
cigaret-dima, i pred radnjom u prizemlju vozač hladnjače
kartona mleka istovara, slaže ih ukraj
zakatančenih vrata i, netom, uz brektaje motora
u omaglicu odlazi što je, posle noćne omorine, tka
tiha, sipka kiša, – ima li kraja ludilu
u ovoj sveopštoj kući? Pogureni ranoranioci gnjuraju
kroz rominjave kišne kapi i niko usput ne poseže
da se okoristi, a po istražnim zatvorima, o trošku
poreskih obveznika, buljuci proneveritelja gomila
para čekajusudsko oslobođenje usled nedostatka
dokaza. I kiša ne sustaje, gomilaju se oblaci i mačka u
kontejneru za smeće grebe, čangrlja, kao luda.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/142 3.
NIKO ne razume patnju do kinjeni narodi. Knutu i bič
smenile su kreditne injekcije. Nit se iko teže uklapa
u opšte sheme uspostavljene od tlačitelja bivših,
do isti ti narodi. Zato su carstva padala i zato
ni jedna ljudska zajednica nije do kraja ostvarila
svoje podle naume. I tako, draga, večeras, u tačno vreme,
gutaj svoju porciju tableta bez kojih fabrikanti lekova
ne bi znali šta da rade, a u šumskom šipražju ptičice legu
svoja pegava jaja i ne haju za epidemije ptičijih,
svinjskih, i ko zna kakvih sve, gripova, koji će tek da
uslede.
4.
U OVOJ Srbijici, stinjenoj zemljici
usred Balkanskih satrapija, i najbolji cipelar
opanke poderane nosi. Ne iz škrtosti, već
iz strasti: svaka narudžbina zamajava ga
neponovljivo da sačini za šta ne postoje novaci
kojima utrošeno vreme može da se plati. I zato, siroma,
na grani čuči sa koje svaka tca u nebo bi sunula
a on ne zna da leti.
5.
OPET se nešto mislim (dok sa TV ekrana u mozak bije:
boks u Srbiji ponovo se budi) šta se to zbi
pa u patnji sročen deseterac ljosnu ko dinja? Nije,
što ga niko ne čita, nit što su svi obuzeti prenosima
sportskih događaja, već što guslari
(koji nemaju nikakve veze ni sa Višnjićem nit s Lubardom),
uz gusle zavijaju, ko u ringu da su, trzajući se na
melodiju sa mobilnog telefona
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/143
iz džepa čakšira od valjane čoje? Pitam se, a
sofistiicirani klinci
na rolerima hrle
u svet bez granica.
6.
KOJE, bre, robne marke, koji trendovi, koje rezolucije
i politički proglasi. Život se otima, a mi, draga, ni
dokučili nismo šta nam iz Kadžuraha poručuju klesari
dinastije Čandela: šta mogu da nam predoče umnici
koji proniču u stanje blisko apsolutnoj nuli, kad i sami
pred metafizikom Kama-sutre ostaju ravnodušni.
Draga, drž se ti svoje mašine za pranje suđa i ne
propuštaj nijednu epizodu sapunske opere. A ja odoh
da izdrkam uz besplatne porniće.
7.
OSVIT se uliva, draga, pod streje u senci, u dlan tvoj
na jastuku. Cirusom rasečena breskva cedi se u dnu
nebeskog svoda u kome spoplićući se, jedni o druge,
utrunci blede zvezda.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/144
IZVANKOMUNIKACIJE
IvanaMaksić
1. Pisanje nije izricanje
Ljudski jezik (zar ne mogu reći samo jezik) / bez ekste-
rijera, / zatvoren prostor./ Pisati znači lomiti svet / ponovo
ga praviti (prelamati)./ Tek kada se opirem (pružim otpor)
svakom jeziku koji poznajem, pisaću./ Neke izgovorene reči
su/ tamnice. / Zarobe te. Ne sve, neke. Ponovi to./ Neću. Pi-
sanje nije transkripcija / onog što se izgovara. Pisanje nije
/ izricanje. Zato je ovo čitanje /naglas/ smešno, bestidno,
sramno, nedotupavno./ Pisanje nema veze ni sa glasom,/ ni
sa mislima (mišlju). Pisanje dolazi kad je sve otišlo./ Pisanje
nema veze sa vama, / nema veze sa mojim izgovaranjem,/
vašim slušanjem (traženjem)/ pisanje je histerično, osuđeno
na propast, potvrđivanje/ praznine.
2. Važno je samo da nam kodovi ne prethode
Pokušaj da izbegneš prostor unutar sebe/ lavirint./ Samo
ostani izvan nužnosti, ako treba izvan tela/ molim te, to je
zamka / uključivanja u /tekst / podvaljivanja./ Suštinski vi-
dim tekst. /Tkanje označilaca koje sazdaje delo, / ono što se
izdaje, / prerano iznedren jezik, / a šta vi, prisutni, ovde ra-
dite/ ko vas je, voajeri, doušnici/ ikada želeo/ niste deo or-
ganizma/ niste niti ulomak/ unutar jezika mogu pobiti jezik,
obmanuti / prekoračiti dopuštenje tako što ga neću upotrebi-
ti/ uslužiti/ zar se ne osećate prevarenim/ recite, makar, laž/
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/145
da ste ovde drage volje/ robovi/ pisanje je ono što se duguje,/
to/ što sam ovde znači da vas ne uzimam za ozbiljno/ znači
da ništim preduslove/ ne znači, pri tom/ da nisam dužnik/
da sebi podvaljujem/ da sam podmitljivi klaun/ jer ovo nema
veze sa pisanjem/
3. Ne želim da kažem: upoznaj me
Nimalo mrska disciplina/ manuelna vežba,/ praznina od
koje podilaze crte, /kriza sazrele napetosti, / ne želim da
kažem: upoznaj me, upoznaj me (mislim na tebe) da me ne
bi nikada čitao/ da me ne bi umeo čitati/ potres praznine, ilu-
minacija kretnje,/ mudrost tela koje svojoj vežbi / ne pruža
nikakav alibi smisla. Pišemo,/ pišimo samo u neprelaznom
smislu, /ne da bismo komunicirali. / Barbarski ponavljaj-
mo,/ varirajući, / – nikakva bliskost sa čitaocem, nikakvo /
prelaženje dopuštene granice/ kažem - nikakvo.
KRITIKA CVEĆA
Potrebna nam je, više nego ikad, kritika cveća. /
Znate na koje cveće mislim./ Cveće grobovima.
Ja sam izvan porekla, / izvan komunikacije, /
zatočenik jer sam begunac./ Naslada nije uzimanje./
Jezik kao komunikacija jeste / izgovor za agresiju. /
Stvar je u skrivanju, / uvek bila u skrivanju. Vi se plašite.
Znate li to?
Plašite se!
USMENO/ PISMENO
Jedno je jezik sluha, drugo je jezik vida.
Zvuk i kretnja. Lice je dobilo svoj jezik,
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/146 Oslobodivši se mučnog nameta ishrane.
Posedujemo dva zasebna jezika.
Jezik ne prevodi misao bivajući njenim/
ravnodušnim instrumentom.
Klasna stvarnost: bivate osuđeni, bivate zaposleni.
San o poreklu nije sasvim nestao. Izvestan kod:
društveni gest.
Mitovi o poreklu: svako poreklo je mitsko: poreklo je
sam mit.
Sučeljavanje dva smera: dva tela.
Svakim telom drugi jezik progovara.
Stiska se jer je podloga skupa.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/147
TRAGOVI
MarijaRakićŠaranac
III
Dvorište je puno korova i visoke trave
koja iritira nozdve. Ako uroniš u pejzaž
zasuziće ti oči i zamagliti pogled da ne vidiš jasno
prazno korito za vodu i seno i suvi zemljani pod
na kome je Belka otelila mladunče jedne letnje noći
kad smo se krišom iskrali iz kreveta radoznali
i na drvenom pragu štale brojali minute do ponoći;
našepreplašeneušiupijalesunepoznatešumoveizdvorišta–
kažeš da su to miševi što kradu kukuruz iz ambara kad
nikog nema,
ja se dok sedim pod starim orahom više ne sećam straha
kad dune vetar kroz olistalo drveće
i kad pogledam u oblačno nebo
tavanica je puna pukotina u koje su se nastanili golubovi.
IV
Predveče, kad letnja kiša osveži zemljani put
sešćemo na dva zarđala bicikla –
ti na babin crveni, muški sa visokim sedištem,
ja na tetkin devojački plavi poni –
i krug za krugom u papučama oslonjenim na pedale
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/148 stići ćemo do polja punog paprike,
nekoliko parcela sa kupusom i patlidžanom.
Iz susednog ćemo ubrati tri crvena paradajza
i u plehanom tanjiru napraviti paprikaš sa sosom od blata.
Kad mi ponovo budeš rekao da ne znam da kuvam
videćeš daleku sliku dece naslonjenu na stabla topola
što se u polju od sunca štite kišobranom
i jedu sladoled iz kartonske čaše.
Novi zvuci zadovoljstva dopiraće
iz treće aleje u koju se sakrio novi dečak:
mladi sir iz sveže paprike gnječiće svojim
blatnjavim dlanovima
i u sebe upiti i naš grumen zemlje
smejući se punim ustima.
V
Budimo se,
ti u fotelji na rasklapanje
ja pored tebe, na kauču u kuhinji,
i onda počinje tuča jastucima,
beskrajni kikot i vriska:
ja ipak mogu skočiti više
jer, iako stari i pomalo zarđali,
federi trpe moja stopala, šake,
najčšće guzu, dok mi se kosa
leluja, prošivena zimskim sucem.
U tvoje kovrdže uleti poneko pero,
bela prašina, i miris uštirkanog čaršava.
Dok sa fotelje skačeš na krevet
baba će sa praznim kofama u kojima skuplja pepeo
mrkog lica stajati na pragu spremna da nas uplaši
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/149
otvorenim dlanovima, i posle prvog iznenađenja
poći ćemo joj u zagrljaj da zajedno naložimo vatru
uz koju ćemo, dok pucketa, jesti džem od šljiva
i sveže kuvano mleko bez kajmaka.
Po suvom snegu, uskim ulicama bez automobila
deda će nas sankama dovući do reke da
tražimo krokodile.
Dok gledamo u reku
pred očima će nam se odvijati slike prošlošlosti,
nekog drugog života. A pod sutonskim svetlom
pod kojim su se okrenule mnoge godine, različiti
reljefi,
zime i leta, ponori u koje, ipak, nismo propali
bela će stajatai dva zalutala pera u našim kosama
da nas uvek podsećaju na život, da smo ovde.
X
Među prstima imaš senke
koje si kao dečak hvatao
na zidovima dečjih soba
i kupatilima tuđih stanova.
Neke od njih umeju da se iskradu,
nekad zakače za pete,
nekad za nožne prste,
drže te u raskoraku,
katkad crtaju razglednice
na mekom i vrelom asfaltu
u okvirima tvojih stopala,
nekad se pretvore u krila,
nose te u san otvorenih očiju
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/150 i svet pod tobom liči na red slika
u nekom muzeju na otvorenom.
Iznenađenja – radost i strepnja –
čekaće te u kutijama pred ulaznim vratima,
za svaku prošlu godinu, za svaku koja dolazi
i između danas i sutra
ni korak više neće biti granica.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/151
SENKE
MirjanaPetrović
SREBRNA SENKA
vredi ono što snivaš
O. Paz
Umeo si sve; ne i da govoriš.
U kolebanju ogledala tišina tvoja je pevala – nadom –
nada mnom – pokretom skrivenim u srebru
ispupčenog čela
sjajem bleskom plesom senke prišivajući privid na plimu
istine (ko što pleše tama dok spušta se na svet, a ljudi
to zovu: veče)
a reči su ponicale iz taloga, naleglog na porozno dno
sećanja i tek u vihoru,
u visu misli ti si, drznik kakav si bio, razapet izmedju
svega i ničega, ti bi na
trenutak zastajao i ta kontura uhvaćenog oblika, ta
utvara ogledala je bila jedina potvrda da je vredelo što
sam neumorno sanjala i što sam neprestano govorila
sa odjecima i odrazima.
Sa ogledalima.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/152 SREBRNA SENKA II
...kad bih i sam postojao.
Elpenor
Pišeš o nemogućim stvarima, ti pišeš o kapi nežnosti
Što se otkida i pada u dah srebrne izmaglice, obaviv
Nas nastupajućim licem noći, i kada se zagledam u
Ironiju vremena što je patina ogledala rđa bestelesna
Odraz odraza - tek okrznuta ostaje suština – znam tu
Osvetu i taj ispit istine: kad sklopim oči – još si tu
Unutar kapka, sa druge strane ogledala.
SREBRNA SENKA IV
Ceo svet je kalup za istinu.
Dž. Rumi
A šta smo ako ne taj trud
I ti trpki prsti nad samim
Sunovratom stranica gde
Slatkasta smola Selenina
Srebrom, injem s rebra je
Stekla u prste i zatekla nas
U ledenom dobu za ljubav
Udenute u ogledalo leda
Unebljene u bezvazdušne
Te naše bezdušne prostore
Još uvek pulsirajuće duše
Što se pokazuje još samo
Tu – na vrhu prsta, u samom
Lavirintu litosfere prstiju...
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/153
U SENCI
Pišem zaustavljam se Pišem
O. Paz
Da zanemim – to je tvoja osveta. Dodirnem li
Tišinu znam otkriću šapat naslaga vremena
Orošenih sećanjem na reči na tečan govor grla
I pulsiranje postojanja – trenutak bez sna – kada,
zahvativ gutljaj prozračnog vazduha – zasenjen –
sanjaš senku čistog vremena i nacrt nadnaravnog
jezika.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/154
JUTRO
BoroKalač
Siva zora nalaktila se na prozor
i gleda
u moju devojku i mene,
dok ispijamo kafu za kuhinjskim stolom,
ona gorku a ja slatku,
sa dve pune kašike šećera.
Ponekad greškom uzme moju šolju,
otpije gutljaj i lice joj se izobliči od gađenja.
Gledam u šolju, sa glavom na ruci
i pitam se, kako može da pogreši,
šolja je ipak bliža meni.
Možda to radi da bi me oraspoložila
jer izjutra sam ili besan ili potpuno bezvoljan.
Pokušavam da pričam,
a reči se vuku sporo
kao voda ispod starog, betonskog mosta.
U oblaku dima, pokušavam da smislim šta bih rekao,
ona kao da me gleda sa nekim iščekivanjem,
a ja bih najradije ćutao
i ćutao.
Onda sledi oblačenje.
Uvek se spremim brzo
i nervozno šetam po stanu dok se ona šminka.
Nikada mi se nije sviđao
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/155
silazak niz strmu ulicu Mite Ružića
Čekamo različite tramvaje do grada.
Obično meni naiđe brže
iako bih voleo da je obrnuto.
Ne znam zašto ali mi se uvek više sviđala pomisao
da ona odlazi prva
a ja gledam za njom.
Kratak poljubac
i ulazak u zagušljivi, prljavi tramvaj.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/156
VIR
SlađanMilošević
OSLOBAĐANJE
– Nullus liber homo capitur, vel improsonetur, aut disseisiatur,
aut utlagetur, aut exuletur, aut aliquo modo destruatur,
nec super eum ibimus, nec super eum mittemus,
nisi per legale judicium parium suorum vel per legem terre.
Magna carta libertatum
Sve ćeš to da opovrgneš
kad prvi klin pod nokat se zarije.
Vekovni tajac jauk otvara,
dubinom preobražava ljude.
Poslaće nas plinskim balonima
da se nejaki približimo suncu,
da mekim dušama obijemo
zarđalo nebo.
Nemarno smo rat izneverili!
Odmazda je ovo preblaga.
A kad u kraljevstva umova nam uđu,
kao Atila u palate ravenske,
postideće se tabana i dlanova,
varvarskog blata pod noktima.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/157
IZA ZAVESE
Uveče, izlozi buknu.
Antikvar glanca vekove,
bakalin kontinente.
Posmatram,
pred sporadičnim blicevima trola,
defile hrome sutrašnjice.
Grozničava nemuštost namešta
crveni tepih za nesanicu.
Čulima je nebitan žagor devica
u noć mladu što iznose
svoj blistavi dijamant.
Tu sam, pored zavese.
Ako zažmurim,
raščiniću ravnodušnost.
Moja majka
(koja je i ovu pesmu rodila)
priča bajku unucima.
O vretenu.
PARK 2020.
U tom parku ni psi lutalice
više ne vode ljubav.
Oboleo od tuđih tajni
i sindroma večne jeseni
sakuplja retke kišobrane.
Bez poja slavuja i krika gavrana,
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/158 crnog plašta od vrana
što tamniči vidike.
Okovani Prometej izdiše, bez Okeanida.
Tu se još samo vetrova deca jure,
ljuljaju i klackaju.
VIR
U slućeni vir potonuše
odlučni, vrli konjanici.
Zaploviš li,
slušaćeš,
udar kopita o dno čamca;
rzaj vetra u jedrima.
Glasnik šume podvodne,
gavran, graktanjem promuklim,
proklinje zvezdu vodilju.
Kad jezom se vesla nadoje,
sidro se duboko zaroni.
Suzama vir ne zamućuj.
Bistri ga mleko kobilje.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/159
SONETI
MirkoJovanović
4
Gasim zvežđa i za vidom žeđi njine.
Ne želim da pođem tragom tih mrvica
I iz ove gladi: ja noćna sam ptica! –
Kometama repom metem orepine.
Arijadna, nisam spasitelj Atine,
Varvarin sam, prosjak. Luda. Kukavica!
Ko fitilj nek plane tvoga klupka žica,
Sa tom repaticom skupa neka splinem.
Mrakom lavirinta da se skrijem hoću
Od ljudi i reči čiju nikakvoću
Preprodaje svetlo. Hoću da zabasam
U sna hodnik slepi. A da slep i ja sam
Kad i to užežu; kad u dan me gurnu,
Oči nek na sebe pepeo sna zgrnu.
5
Oči nek na sebe pepeo sna zgrnu –
Možda je u njemu iskra zapretena
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/160 Koja otopiće led sumnje sa zena:
Da jabuke očne u suzama strunu,
Živaca se očnih peteljke uvrnu
Kao užad zvona mišem izgrizena,
Kad ne znam da noću samo neviđena
Zvezda obasjava za vid nužnu Lunu.
I neće da nose oba moja oka
Po dukat Haronu, no po petoparac,
Jer ne vrede više. Od mene, proroka
Što prespavao je na Barci pobunu,
Hadu doploviće samo senka, starac
Slep – osim za prošlost – u vazdušnom čunu.
6
Slep – osim za prošlost – u vazdušnom čunu
Plovim, mesto vesla pero vodu šara.
Moja pesma tek je mreškanje močvara,
Tromi ples lokvanja na prevrelom junu.
S tajnom, jednostavna, ti ličiš na runu –
Pesmo moja, zašto tako si mi stara?
Što dozivaš groblja ispod trotoara
I miluješ seni ruža u sapunu?
Slep, al snom mirišem da to pesma bira,
Kraj tolikih krotkih, najbešnji rukavac;
Ne smrad smaragd-vode – rubinske dubine
Krvi, tok jedini do safirnog Mira.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/161
I dajući njemu svoj prozračni čamac
Hoću da isplovim iz delte Tišine.
7
Hoću da isplovim iz delte Tišine,
Tamo gde ne grizu anđeli-pauci
Nego krvožedni malarični zvuci;
Spremam iz savesti beg, iz paučine.
Idem iz samoće među obrazine,
Gde su, s klepetušom, poovčeni vuci
I predstavi lošoj zvižde – listom glumci
(U tom su teatru i sedišta bine).
No za beg ne želi Tišina ni čuti.
Ali ja znam: iza moga čuna brazda
Nekretnji, Tišini (ne vodi) je rana,
Te ću likovati kada se uzljuti
Pošto se, sa čunom, preseli zavazda
Na mora početka vrela i preslana.
9
Nema drugog puta za blato čoveka
Sem zemljom i u nju, kroz grob višespratni
Spiralom nasleđa (lestvicama blatnim)
Do istoka prvog, nekrečenog mleka.
Proklet da je ko se spase glavoseka
Krpeći predačkim repnim pršljen vratni.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/162 Treba biti stena, s tumorima zlatnim,
Tek granični kamen Nikad i Doveka.
„Udeni nit sunca kroz zelene uši,
A za tlo se zašij“ – vjeruju je bilja.
Ja radije džigljam ko kula svetilja
(Tlomrzaca sunce), pa neka me sruši
Tlotres i strese me, ko rosu, tla grana,
Nek skončam ko ilo na dnu Okeana.
10
Nek skončam ko ilo na dnu Okeana,
Kao u odrazu nebesa oblaci,
Neka Atlantide, bivši krtičnjaci,
Grobovi su zvezda – nada pokopana.
Tačko poniranja Žića, sa dna-dlana
Otisni se moru na natekloj šaci.
Vodo, ovog puta plod sveta pobaci –
Smrt, svetožder, time biće progutana.
Spasenje će sveta – sveta da me staje.
Jer kad zmiji mora već zub da se čupa,
Dockan je – pre treba smrskati joj jaje.
Raž zla će u klasu pomlatiti krupa
I odvući vrtlog galaktičkog levka
Od Sunca daleko, dalje od leleka.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/163
PRIGOVORDANU
VelimirRalević
izađi bar danas dane
iz ovih i onih vremena
zablude kaplju na rane
bivših i novih plemena
bar danas danuj dane
izmili koraka gorda
za svjetlosti obećane
neka se čerupa horda
zar dan ti dane ne smeta
vidiš li đavoljeg ata
i sirotu barku ljeta
u moru crnih kravata
u sebe dane uđi
da sjutra se ne postidiš
svakim si danom luđi
dan si a ništa ne vidiš
dane kad sjutra svane
šta nas na mostu čeka
i s ove i s one strane
da l ćemo naći čovjeka
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/164
SUMNJIVAIZVJESNOST
RasimMuminović
Stari Heleni su nazvali ethosom moći kojima čovjek mo-
ralno ostvaruje svoju generičku prirodu, što su Rimljani sve-
li na moral (običaj) i time zanemarili afirmaciju čovjekova
generičkog bića. U nastojanju da ethos adekvatno definira,
evropska tradicija je izgradila heterogene teorije o njemu
koje su manje-više ulazile u strukturu etičkog fenomena.
Međutim, naše doba je dominacijom atomske militaristič-
ke tehnike potisnula moralno-etičke pretpostavke kojima je
ranije uspostavljan i objašnjavan ethos. Danas ljudski rod
sudbinski pritiska sumnjiva izvjesnost i tako ga čini gotovo
nemoćnim da se brine o uspostavi ethosa. Štaviše, umjesto
ethosa uspostavlja se tiranska ideologija koja proizvodi strah
planetarnih razmjera. Istina, čuju se usamljeni glasovi o ne-
ophodnosti stvaranja pretpostavki za uspostavu planetarnog
ethosa i bude nadu da bi samo razvijanjem ethosa moglo
čovječanstvo odagnati planetarni strah i tako uticati da se
ljudski rod spasi samouništenja. Pred čeljustima militaristič-
ke tehnike stoje danas ljudi zbunjeni, uplašeni i zamišljeni za
svoje preživljavanje, zaboravljajući na svoje ljudsko dostojan-
stvo pred divljom nasrtljivošću tiranske ideologije.
SUMNJIVA IZVJESNOST I ETHOS
Uzaludno ćemo tražiti razlog našem bivstvovanju u ze-
maljskim promjenama i beskonačnosti svemira ako za-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/165
nemarimo svrhu Jednog što je, nužno, izraženo njihovim
jedinstvom. Prividni zemaljski nered je zapravo poredak cje-
line koji izranja iz skrivene zakonomjernosti. Da se to na-
sluti, bio je dovoljan samo jedan pogled na nebo kroz lupu
astronomskog teleskopa kojim se pokazala neodrživom ra-
nija slika kosmičke građevine i otkrio prividni mir neba
u formi dijalektičkog nemira, čime je sud o vječnoj nepro-
mjenljivosti kosmosa zamijenila koncepcija (Tycho de Bra-
he 1572.) o ujednačenom nemiru zvjezdanih galaksija, još
uvijek nedostupna ogromnom mnoštvu ljudskog roda, a da
ne spominjemo posjednike predrasuda o tome i svijetu uop-
će. Nauka, posebno fizika, potisnula je kruti determinizam
znanstvenim probabilizmom i otkrila uz gvozdene zakone
prirode i njene latencije i tendencije, te zamijenila apsolutne
istine aproksimativnim spoznajama beskonačnog događanja
čija je zakonitost iza pojavnosti u formi jednoznačne izvje-
snosti. Takvim promjenama analogni su u povijesti ratovi i
razni oblici sukoba, neprijateljstva, zavisti i mržnje, ukratko,
forme destruktivnosti praćene ljudskim težnjama za mirom,
ljubavlju i altruizmom, kamo spada i konfrontacija Herakli-
tova „vječnog rata“ i Kantova „vječnog mira“, iz koje slijedi
da se svijet koji ne trpi skončavanje ponavlja konstantnim
nastajanjem, istina, u povijesti često fiktivnim carstvom mi-
sli koje obećava moguću realizaciju čak i onoga što nikada
neće biti ostvareno koliko i onoga što se zaokružuje u svakm
razdoblju. Takvom imaginarnom dovođenju egzistencijalnog
procesa do savršenstva ne odgovara nikakva objektivnost,
ali pretvara ideje o njemu u regulativne principe rada koji
postaju regulatori subjektivnog istraživanja, mada se rijetko
pokažu konstruktivnim u objektivnosti od koje zavise, zbog
čega se ti principi kompromitiraju odvajanjem od stvarnosti i
uobražavanjem da predstavljaju neku višu stvarnost. Ustvari
mišljenje odvojeno od objektivne stvarnosti postaje utopijsko
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/166 lebdjenje, suprotno konvergenciji teorije i prakse koje ulaze
u ličnu odgovornost subjekta. Zapravo suočeni sa svojim eg-
zistencijalnim potrebama koliko i neizvjesnošću kraja svog
života, ljudi traže izlaze i zaborave u svojim poduhvatima ili
iluzijama u kojima se smrt zamjenjuje životom, boljim i ljep-
šim od postojećeg.
Tako tragovi utisnuti najrazličitijim nastojanjima ljudi da
se održe i osmisle svoje postojanje nose duh ethosa koliko i
svjedoče o onome što su njihovi tvorci uspjeli, a manje o ono-
me što nisu mogli i smjeli, iako je sve to praćeno kontrover-
znim mišljenjima. To jetko svjedoči o povijesnoj uvjetovanosti
koja je porodila te razlike iz puke potrebe da zaštiti određene
interese. Ipak, mišljenja o ethosu moguće je svesti na dihoto-
miju apriorističkog idealizma i varijabilnog naturalizma uz ne-
dovoljno respektiranje povijesti, a preveliko uvažavanje evo-
lucionizma u svim njegovim varijantama iracionalizma, na
jednoj, i pragmatičnosti na drugoj strani. Tu je i svepokretljivi
intuicionizam koji je, istina, sa nešto manje snage ali ne i čari
hipostazirani idealizam što se da ponekad zajedno sa racio-
nalizmom a limine odbaciti. Uprkos tome što racionalizmu
pripada primat u spoznaji pojava, intuicija čini dragocjenu
komponentu spoznaje kvaliteta kao i vrijednu pretpostavku
racionalnog osvjetljavanja moralno-etičkog fenomena. No,
unatoč tome, mnoga su usmjerenja u otkrivanju moralno-
etičke problematike suviše jednostrana po svom reduciranju
moralno-etičkih zahtjeva na pragmatičke, utilitarne i funkci-
onalne, što nehotice bacaju sjenu na neke značajne kompo-
nente koje inače prate kreativni ljudski rad, a čije narušavanje
vodi negaciji ljudskog dostojanstva, što je nedopustivo koliko
i njihovo smještanje u natpovijesni svijet divinizacije i misti-
ficiranja. Ethos treba da bude forma otkrivanja mogućnosti
uspostave humanuma, te tako izvlačenje čovjeka iz njegova
maloljetstva, oslobađanje od sirovosti koju vuče iz prirode.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/167
On se, dakle, javlja unutar ljudskih mogućnosti, tamo gdje
su ljudske namjere motivirane plemenitošću te zahvaljujući
moći ljudske volje imaju izgleda na realizaciju. Ako logos u to
unosi svjetlo racionaliteta, ethos mu podaruje smisao pa tako
oboje ulaze u problematiku života i dijalektiku procesualno-
sti svijeta. Oni traže da se nagonsko potčini intelektu da bi
moglo služiti ethosu i tako s njim steći moralni smisao i etič-
ko značenje. Ukoliko su čula izvori refleksiji, emocije moraju
pokrenuti vitalni elan čineći ga drugačijim od onoga u sen-
zacijama kojeg otkriva intelekt tragajući za smislom. U vezi
s tim nedovršavanje ethosa u bilo kojem pogledu slijedi kon-
kluzija da je moralni zakon ujedno i zakon čovjekove prirode,
što potvrđuje njegova sloboda nalaženjem mjesta u nužnosti.
Budući da njen svijet može egzistirati jedino na tlu vladajuće
nužnosti, sloboda se otkriva aktivnošću na afirmaciji huma-
numa. U tome datost totaliteta podliježe logosu koji povezuje
dijelove u cjelinu i tako uvjetuje razlikovanje temelja od ute-
meljenja, bića od bivstvovanja. Tek kao forme bivstvovanja
stvari postaju dobre i loše, aksiološki kvaliteti – vrijednosti
koje zadovoljavaju ili ne zadovoljavaju određene potrebe, po
čemu su dobre ili loše pojave analogne svjetlosti koja omo-
gućava oku da vidi i objektu da bude viđen a da se ne identi-
ficira s njima. Nešto je dobro kada zadovoljava neku ljudsku
nakanu ili želju, dok se hrđavo odnosi na neku nedostatnost,
konačnost, bolest, nesreću, smrt – gubljenje. Na sličan način
je prisutno helensko prirodno pravo u području moralnosti
kao i stoička sintagma „logos spermatikos“ koja hoće da izrazi
ono što se rasplodno širi u svim bićima kao njihovo jedinstvo
po rođenju, što asocira na kosmički savez svih ljudi radi nji-
hova zajedničkog života, ali i na biblijsku tvrdnju o stvaranju
čovjeka na sliku i priliku Boga, zbog čega mu se daje privile-
gij medju bićima, mada se bitno razlikuje od nje po tome što
prva ne sadrži pogrešnost koju Biblija pripisuje ljudskoj pri-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/168 rodi kada je lišava slobode kao pretpostavke morala. No, ni
antički moral nije bez bitnog nedostatka koji se da porediti sa
istočnim grijehom, i to nepriznavanjem roba za čovjeka, što
s druge strane podsjeća na religijsko prezrenje tijela, osobito
na kontradikciju koju ispoljava prema ženi: na relaciji Evin
grijeh i Marijino bezgrešno začeće. Ali ni renesansa nema ra-
zumijevanja za ljudsko jedinstvo inherentno ethosu, iako se
uzdiže do zvjezdanih maglina udaljenih stotinama ali i mi-
lionima svjetlosnih godina, što joj onemogućava prostorno
postavljanje svijeta i pravo isticanje problema čovjeka, kako
to kasnije čini Spinoza svojom geometrizacijom svijeta, oslo-
njenom na renesansne izvore, u kojoj čovjek nalazi svoje mje-
sto. Tek zanemarivanjem beskonačne eksterijernosti svijeta,
Kantu je bilo moguće centrirati čovjeka u univerzumu i dalje
razviti antičke slutnje o njegovoj prirodi kao mjeri svih stvari,
ali i postaviti za to doba superiornu koncepciju o moralu, isti-
na, nedovoljnu za razumijevanje čovjekove zavičajnosti. No,
ni Hegelovo nadrastanje svog prethodnika mišljenjem da je
čovjek lumen univesuma ne samo da ne ide dalje od helenskog
određenja čovjeka nego pada ispod njegove razine tjeranjem
čovjeka da izgaranjem na vlasitom plamenu zagrijava svjetski
duh na njegovu putu od svoje posebitosti do zasebitosti. Tu je
ethos morao izostati ako se ne identificira sa poviješću koja
služi nastanjivanju svjetskog duha u formi njegovih povije-
snih objektivacija, što znači da je veliki dijalektičar pomije-
šao karte objektivnog sa kartama subjektivnog duha, ili, kako
se Marx izrazio, zamijenio subjekte predikatima i tako pre-
tvorio filozofiju u spiritualnu teleologiju. Otkrivši da je Hegel
okončao povijest, Marx je mogao pokazati da je on zanemrio
ljude u njihovu održavanju vlastite egzistencije i odgonetanju
njena smisla stvaranjem povijesti.
Na taj način ljudska praksa je postala radionica povijesti,
topos mijenjanja čovjekova svijeta i razvijanja čovjeka, a re-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/169
volucija koja ruši alijeniranu stvarnost oblik inkarnacije etho-
sa, do čega se nisu mogli uzdići ni idealizam ni materijalizam
prije ni poslije toga. Što se tiče novog doba, ono je nastupalo
s tendencijom da teoriju potčini praksi u pragmatičnom zna-
čenju, štoviše, i tamo gdje je približavanje teorije i prakse bilo
uvjetovano baštinjenjem antičke tradicije, teorija je uzima-
na samo ukoliko pospješuje vladanje pojavama, dakle, kao
instrument života i prevladavanja dogmatskog naslijeđa što
je palo na pleća izuzetnih ličnosti suprotstavljenih tradiciji
kao pokrenutim planinama. Zbog toga je nastupila trezvena
skepsa, ali nije izostao ni ezopovski jezik kako bi se maskira-
la oštrica kritike prošlosti. Snage što su gurale naprijed nisu
bile samo duhovne naravi, naprotiv, suviše ih je opterećivala
materijalnost da bi sebi dopustile luksuziranje duhom. Što-
više i tom duhu se moglo pomoći na svjetovan način, oslo-
bađanjem od dominacije krute tradicije, a što nije bilo ma-
nje izraz povijesnog protivrječja nego suprotnosti poslovnog
duha, u principu dalekog pravim duhovnim vrijednostima.
On se gubio u mnoštvu poduhvata zavisnih od egzaktnog, a
ne od kontemplativnog znanja. Matematika je, u doslovnom
i prenosnom značenju, postala vrhunska potreba i zato je za
nju imao najviše smisla, što je prepoznatljivo na transpozi-
ciji logosa u ratio, thaumaseina (čuđenja) u mjerenje, čime se,
iako na drugi način, nastavljalo ono što je počelo u predve-
čerje antičkog svijeta, dogorijevanjem antičkog svjetla u he-
lenističkom individualizmu kao svjedočenju nezaustavljivog
propadanja antičkog univerzuma, kada se stoički mudrac
držao principa „lethe biosas“ (proživi nezapaženo) kao uto-
pljenik slamke, na što se nadovezao rimski stoicizam uprkos
tome što je živio u moćnoj imperiji. Prevodjenjem logosa ter-
minom ratio stoičar je ispustio um i kosmos, a zadržao samo
razabiranje i registriranje u sadržaju pojma logos. U novo
doba logos se svodi na matematiku kao uzor egzaktnosti i
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/170 opoziciju tradicionalnoj teološkoj površnosti, i postaje osno-
va pojmovnog izražavanja empirije, kada definicija kružnice
izražava zakon produkcije tog lika, a to dalje znači da kau-
zalne definicije sadrže najviši stepen spoznaje, te da teorija
oslonjena na njih implicira praksu koja time postaje kriterij
istine. Time je dodirnut razlog što je gnoseologija postala baza
novovjekovnom filozofiranju, a što se da ilustrirati Hegelo-
vom filozofijom, koja zbog toga što se da svesti na nju nema
posebne gnoseologije. Redukcija smisla spoznaje na otkriva-
nje zakonitosti pojava radi pribavljanja moći, što je najpotpu-
nije izražava tehnika, osudila je filozofiju da radi za tehniku
čak i u slučaju „lukavstva uma“ koji vlada prirodom koristeći
njene moći.
Vladanje prirodom nametnulo je invaziju stvari koju je
Hegel najavio, a Marx predstavio njenu antihumanističku moć
u alijeniranom i reificiranom svijetu, što i danas, kao u Marxo-
vo doba, onemogućava umovanje uma, jer, ako hoće biti po-
java, djeluje apstraktno, ako hoće biti vrijednost, rizikuje da
bude proglašen pragmatičnim ako hoće promjene zapada u
konfrontacije sa povijesnim dostojanstvom i humanističkom
zamrlošću. Takva stvarnost se poistovjećuje s bezumljem, te
ostaje gluha na racionalna upozorenja i još uvijek dovoljno
snažna da se odupre prodoru intelekta u središte povijesnih
tokova radi kontroliranja i samjeravanja povijesti.
Osim toga na njega vrši enormni pritisak ordinarna proš-
lost, koja čini pretežan dio sadašnjosti, zbog čega joj se izno-
va vraćamo da bismo nagovijestili odsustvo svake mogućnosti
ethosa u njoj. Ako nas udaranje o granice budućnosti, do koje
držimo, vraća prošlosti, koja je pretežan dio sadašnjosti, tada
je potrebno utvrditi što je, prema njoj, porijeklo ili izvor ethosa
s obzirom na to da su se u njoj izdiferencirale teonomne orijen-
tacije postavši teorijama koje se suprotstavljaju koncepcijama
o autonomnosti i heteronomnosti ethosa u značenju morala.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/171
Teonomne orijentacije vjeruju da je porijeklo ethosa u ko-
smičkoj svemoći, čak i tamo gdje se misao gubi u mutnom ma-
gnovenju teološke mistifikacije i ritualnom zanosu izaziva-
jući difuznu mučninu pomiješanu sa sažaljenjem onih koji
zlorabe svoj jednokratni život. A takvi su npr. zagovornici
budističke etike koji nalaze da je život toliko ispunjen pat-
njama da bi bilo najbolje ne roditi se. Izvorom patnje sma-
traju strasti (požuda za uživanjem, volja za životom), kojih,
prema njima, treba čovjek da se oslobodi i da zajedno sa
uklanjanjem iluzija o svijetu i životu ostvari pretpostavke
za pravi pogled na svijet, pravo mišljenje, pravi govor, pravo
djelovanje, pa, čak, i za pravo umiranje ( u smislu stalne du-
hovne budnosti). Teškoća tog učenja je to što hoće iluzijama
da se oslobodi strasti i iluzija dovođenjem čovjeka na „Tao“
(put) pa bi ethos bio držanje „srednjeg puta“ izmedju ekstre-
ma (što asocira na Aristotelov pojam vreline) kao i potčinava-
nje meditativnim tehnikama različitog stupnja (Suzuki-Fro-
mm, Zen-budizam), čiji je krajnji cilj postizavanje nirwane u
značenju konačnog osvjetljenja i razrješenja svih patnji po-
stajanjem ništa. Istina, to znači uzlijetanje u nadsvjetovnu
vlast čiji su krajnji stupnjevi mir i sreća (ne ubiti, ne lagati, ne
htjeti seks, apstinirati meso i sl.). Do sličnog odricanja i ilu-
zornih obećanja dolazi i hinduistička etika koja izvlači svoje
religiozno-metafizičko učenje o pravom životu iz svetih spisa
Weda i koja se drži metempsihoze.
Nešto bliže logici našeg doba izgledaju kineska i japanska
etika zasnovane na konfučionizmu i taoizmu, koji analogno
stoičarima zagovaraju savršenog čovjeka: mudra, hrabra i
pravedna koji preko dobrote, suosjećanja i ljubavi treba da
dostigne Tao moralnog poretka kao jedinu mogućnost du-
hovnog samorazvitka u društvu ljudi bogatih vrlinama, koji,
istina, ne mogu posve otkloniti zlo, ali ga mogu kontrolirati
dokazujući time svoje moralno uvjerenje, ne toliko teorijski
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/172 koliko praksom. Taoizam slijedi put usavršavanja čovjeka i
metafizički princip stalnog konstituiranja svijeta uključujući
i nebo na kojem temelji svoje vjerovanje da u prirodi osim
čovjeka ne postoji ništa što bi bilo savršeno, čovjeka koji,
opet, svojim ciljevima dolazi u koliziju s prirodom, te otuda
moralna maksima taoizma je izmirenje čovjeka sa prirodom
što valja postići oslobadjanjem želja za slavom, vlašću i bilo
kakvom čežnjom, i to posredstvom spiritualnih vježbi i di-
jetalnog režima ishrane (zabrana mesa), odnosno indiferen-
tnošću spram svake spoljašnosti potpunim predanjem unu-
trašnjosti. Štoviše, za razliku od konfucionizma koji to ne
čini, taoizam se okreće protiv nauke i kulture da bi se mogao
potpuno predati spiritualnom misticizmu. Iako je na tome
teško graditi bilo kakav ethos ličnosti, ni to nije bez ethosa
ma koliko neshvatljivog našem mentalitetu.
Njegovu posve drugačiju varijantu razvija židovska eti-
ka utemeljena na Mojsijevom Pentateuhu (5 knjiga) i spisima
profeta Talmuda i Midraša kao kodificiranih usmenih preda-
nja sa vjerovanjem u Jehovu kao Boga gospodara prirode i po-
vijesti. Poslušnost Bogu izvršavanjem zapovijedi objavljenih
Mojsiju i prorocima smatra se moralom koji se ugradjuje u
pravne i kulturne propise i koji zaokružuje dobri, tj. božan-
ski život. Tako teocentričko interpretiranje života i tradicija
izraelskog naroda postaju uvjeti morala i prava, čime se teo-
logija, politika i etika reduciraju na kulturno-obredne forme.
Dekalog (Exodus) regulira ljudske odnose na bazi uvjerenja
da su ljudi kao Božija djeca slika i prilika Boga i na toj osnovi
zasniva ljubav i odmazdu prema bližnjem, a Bog ih nagrađuje
i kažnjava prema zasluzi djelujući tako kao Bog osvete i od-
mazde ( Biblija, Psalm 94).
Hrišćanska etika obuhvata uvjete, ciljeve i sredstva dobrog
života, metodiku njihove spoznaje, te nastojanje da ih filo-
zofijski utemelji. Moral se u njoj zasniva na Starom i Novom
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/173
testamentu i smatra vjersko-praktičkim odgovorom čovjeka
na Božije zahtjeve te se zato biblijski ethos emanira svetošću,
moći, pravednošću, ljubavlju i samilošću Boga objavljenih
narodu i pojedincu.
Analogan duh prati i islamsku etiku (ahlak), koja implicira
vjerske i šerijatske (pravne) propise važne za vjernike islam-
ske zajednice, a tiču se vjerovanja u Allaha kao jedinog Boga
i Muhammeda, najvećeg Božijeg poslanika. Ethos Kur’ana
nalaže izvršenje farza (Allahove zapovijedi), ali i sunneta
(Muhammedovih čina i preporuka). Utoliko i ovaj teocentri-
zam sa svojom teonomnošću morala asocira na neke forme
neoplatonske i aristotelovske filozofije, uz stanovite razlike
u isticanju prirode i natprirode, grijeha i spasenja, slobode
i milosti. Grijehom se smatra slobodno htijenje zla, svjesno
odbacivanje Boga i Njegove svemoći, što se pogrešno tumači
traženjem da se čovjek odrekne slobode bez koje nema etho-
sa niti morala, što je u religijama Dalekog istoka nešto druga-
čije, iako ne i za ethos povoljnije.
U odnosu na teonomno, autonomno zasnivanje morala i
razumijevanje izvornosti ethosa je trojako: na evolutivnosti
prirode, slobodi ličnosti i na ostvarivanju jedinstva slobodne
ličnosti sa svojim društvenim bićem u povijesnom toku. Dok
se u prva dva oblika zasnivanja povijest uglavnom zanemaruje
iako ona svjedoči o specifikumu čovjekova bivstvovanja u svi-
jetu, u trećem je dominantno zapostavljanje slobodne ličnosti
uprkos njihovim medjusobnim razlikama i specifičnostima.
Evolucionistička etika izvodi moralnost iz zakona evolucije,
odnosno uzima evolutivni proces za izvor i kriterij dobra koje
opet smatra ishodom prirodne selekcije, ovisne o eficijentnosti
organskih dispozicija bića, premda ostavlja otvorenim pita-
nje mogućnosti kauzalnog povezivanja evolutivnih efekata sa
moralnim vrijednostima. To učenje daje prednost promjeni
koja vodi život višoj sreći, odnosno selektivnosti zasnovanoj
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/174 na eficijenciji strukture organizama koji preživljavaju u odre-
đenimokolnostima.Poštoivisokoorganiziranestruktureživih
bića ugibaju u određenim okolnostima, najsposobnije posta-
ju ujedno kriterij za prednost jednih nad drugim bićima pod
istim i sličnim okolnostima. Ali da ideja evolutivne progresiv-
nosti nema mjesta u etici dokazuje to što čovjek ne podliježe
evoluciji nego povijesti. Bioetika zadire u srž svojim tematizi-
ranjem rađanja, života i umiranja u domenu biološko-medi-
cinskih istraživanja i terapije, posebno s obzirom na abortus,
sterilitet, eutanaziju (pomoć u umiranju), eksperimentiranje
ljudima, te djelomično ulazi u medicinsku etiku koja opet
obavezuje liječnika na dostojanstven odnos prema svom pozi-
vu, na ljubav prema čovjeku i ljudskom dostojanstvu. U vezi
s tim, insistira se na povezivanju medicinske prevencije sa
primarnim uvjetima vrednijeg života, ali i na većoj odgovor-
nosti u profilaksiji, terapiji i rehabilitaciji ljudskog zdravlja,
na poštovanju humanih principa u dijagnostici s obzirom na
subjekta koji biva njen objekt: komuniciranje sa pacijentima,
povoljni uvjeti u stacionaru, dijalog liječnika i pacijenta kao
subjekta liječenja kome pripada određeno objašnjenje. U eu-
tanaziji treba razlikovati ubijanje pacijenta sa i bez njegova
zahtjeva iako oboje protivrječe primarnoj zadaći liječnika i
osnovnom pravu čovjeka na zdravlje, štoviše, ni prikraćivanje
teških muka nije dopustivo i još iz jednog razloga: moglo bi
ubijanje dovesti do manipuliranja i eksperimentiranja na bo-
lesniku, itd. (Gottfried Hofe, Lexikon der Ethik).
Iako se međusobno bitno razlikuju, evolucionistička i eg-
zistencijalistička etika podjednako zanemaruju povijest u nje-
nom eminentnon značenju. Uslijed toga ljudska egzistenci-
ja se tumači kao ubačena u svijet i opterećena ugroženošću
i strahom toliko da anksioznost od nestanka postaje njeno
bitno obilježje. Čovjek se zatječe u „neodređenosti“ kao u
mogućnosti „bivstvovanja za smrt“, određene konačnošću
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/175
vremena bez moći da ponovi svoje historijske mogućnosti.
Štoviše, djelovanje i smisao života nisu determinirani konač-
nošću egzistencije uprkost tome što je ljudska sreća podložna
„udesu bivstvovanja“. Zato što nije sigurna u vlastito djelo-
vanje i mišljenje, ljudska egzistencija ne podliježe nikakvoj
apstraktnoj moralnosti djelovanja izvan svog samoizbora slo-
bode koju subjekt bira za sebe u ime svih. Stisnut između
zahtjeva moralne bezuvjetnosti i povijesne nužde, subjekt je
osuđen na dvojnost, jer i relativna izvjesnost stavlja pojedinca
pred moralnu obavezu i postaje sporna u graničnim situaci-
jama (patnja, krivnja, smrt). To je zato što čovjek ne spoznaje
svijet u cjelini već ga stvara iz slobode za koju je odgovoran
za sebe i druge, što pretpostavlja angažman koji, prema Sar-
treu, predstavlja bazu etičkog humanuma. Na drugoj strani
objelodanjuje se revolt izazvan besmislenošću i apsurdnošću
ljudske egzistencije, apsurdnošću u smislu nesporazuma iz-
medju moći i ciljeva čovjeka, što se uzima kao prava istina i
datost iz koje dolazi zahtjev za ukidanje pobune, slobode i
strasti. Uvid u apsurd je racionalan, dok je svaki apsolutni
zahtjev iracionalan, jer je apsolutna samo patnja (Camus),
što asocira na budizam. No, čovjeku se pripisuje mogućnost i
onog bezuvjetnog, tajnog, koje nudi snagu “nade protiv svake
nade“ (Gabriel Marcel, Philosophi der Hoffnung), jer se čo-
vjek gubi ako mu se oduzme tajna, a nalazi istinske moguć-
nosti u vjernosti i zaduženju. Značaj tih i takvih poduhvata
nije u argumentiranom razrješavanju i teorijskom razvijanju
etičke problematike već, kako je istaknuto, u akcentu an-
gažmana i individualitetu uprkos rezignaciji naspram racio-
nalnih rješenja. Ljudski život uvjetovan vanjskim i unutraš-
njim silama doima se bolno: narušeno zdravlje, osporavanje
profesionalnog priznanja, nevjerstvo prijatelja, neslobodna
zajednica itd., a kao patnja postaje moralni problem: ugro-
ženost, resentiman ili rezignacija, bez orijentacije na svoje
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/176 moći ili na neko smisleno očekivanje. Kako će neko postati
moralno krivim za nešto što je učinio pod prisilom, iz straha,
radi spasavanja života, ukratko, u odsustvu slobode, slobod-
nog izbora i sl.?
Formalno materijalistička etika uvodi u filozofsku diskusiju
polemički ton, konkretno sa Kantom, smatrajući osnovama
etike želje i djelovanje ličnosti. Ona se razvija unutar feno-
menološke orijentacije koja pokušava naći uporište za jed-
nu čisto apriorističku etiku unutar formalne ontologije koja
svojom teleološkom strukturom otkriva posebnu aprioristič-
ku konstrukciju savršenog svijeta i u korelaciji prema njemu
savršenije ličnosti. Naspram pogleda na svijet koji se mijenja
u vremenu, fenomenologija akcentira ideju znanosti kao ne-
što nadvremensko, vječno. A da bi dospjela do nje, ona uvla-
či etičku problematiku u prostor eidetičke redukcije kojom
dolazi do vrijednosti pa etika kao kritička refleksija o objek-
tivnoj stvarnosti postaje pozitivna, u području emocija čak i
apriorno pozitivna, neka vrsta logike osjećanja ili tehnologija
postupanja. Autonomija koju Husserl izvlači iz zakonitosti
povezujući mišljenje sa mišljenim, ima svoj osnov u čistom
Ja, a ne u empirijskom čovjeku niti u Bogu kao tvrcu svijeta
(Alois Roth, Edmund Husserls ethische Untersuchungen).
Čak ni etički zakoni koji proizilaze iz nje nisu zakoni djelo-
vanja, jer to su zakoni stvari i biti. To utoliko više što se etič-
ka misao okreće osjećanju bez koga bi iščezli etički pojmovi,
zbog čega nema potrebe slijediti etiku koja zanemaruje po-
stavljanje praktičkih svrha da bi se mogla baviti vrijednosti-
ma i njihovom zakonitošću. Ali da tu ima dosta protivrječja
prepoznaje se po tome što se vrijednosti bivstvovanja pripi-
suju trebanju.
Tom fragmentarnom dodirivanju ethosa priklanja se i pro-
fesionalna etika svojim utvrđivanjem dužnosti ličnosti s ob-
zirom na njenu ulogu u društvenoj podjeli rada uključuju-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/177
ći i profesionalno komuniciranje u domenu transformacije
društvenih odnosa koje uspostavljaju industrijska i tehnološ-
ka revolucija društvenom podjelom rada, odnosno profesio-
nalizacije u održavanju društvenog života. Otuda je logično
očekivati da profesionalni ethos radi na prevazilaženju tran-
sakcije dosadašnjih društava u kojima su profesije obavljale
svoje poslove bez neophodnog uzajamnog povezivanja.
To tim efikasnije što duh ethosa intendira realizaciji huma-
nih želja, vrijednosti i ideala i stoga etika, zaokupljena njime,
može potencirati etabliranje moralnih vrijednosti i društve-
nih normi, prikazom sadržaja važećeg morala, odnosno etho-
sa, i slijedom vrijednosti zagovaranih u dosadašnjoj povijesti
kada je anticipacijom onog nadolazećeg najavljivana vlastita
bit. Budući da je na taj način objavljena njegova empirijska
priroda u povijesti, ethos je neizbježno dijelio sudbinu povi-
jesnih promjena društava. U tom smislu moglo se ponekad i
ponegdje govoriti o razdoblju stanovitog oblika ethosa upr-
kos postojanju heterogenih etičkih teorija o njemu, a posve
rijetko, kao u slučaju Aristotela, o etici razdoblja koja je ap-
solutizirala ethos polisa. Inače, etika je uglavnom tematizira-
la: čovjekovo djelovanje i ponašanje, htijenje i savjest, odno-
sno usklađivanje htijenja i savjesti te konfrontiranje dobra i
zla, vrlina i poroka, prava i dužnosti itd. i tome slično. Sve to
kao otvorene probleme koje je trebalo analizirati, definirati,
valorizirati i preporučiti. Umjesto toga danas je dominantna
tendencija da se zadaća etike reducira na definiranje dobrih
i loših izraza, te povezivanje „osjećanja i ponašanja“, uskla-
đivanje datih aktivnosti u praksi date zajednice, ali i prevazi-
laženje personalne etike u pravcu razumijevanja konkretnih
problema našeg svijeta (Tulmin, Istraživanja o mjestu razuma
u etici). Ponekad se razumijevanje moralnog fenomena tako
povezuje s ontologijom da univerzalno bivstvovanje stječe
funkciju dobrih i loših stvari koje na taj način izražavaju svoj
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/178 aksiološki kvalitet, što je, zapravo, nastavak arhaičke etike
koja se bavila posjedom, ugledom, moći, utjecajem i dr. kao
dobrom, a to je, nažalost, danas prihvaćeno kao vladajuće.
Srećom se smatra ublažavanje patnji koliko infantilnom
fudbalskom igrom toliko i u nametnutom pjesmom dekori-
ranoj pokretima golišavih ženskih tijela. U vezi s tim poku-
šava se preformulirati centralno etičko pitanje: „Što treba da
činim?“ u pitanje: „Što izgleda dobrim i zašto?“ (Franz von
Kutschera, Grundlagen der Ethik), što ima rezona pod uvje-
tom da normativni izrazi nisu ni istiniti ni lažni, a takvi su
svi koji izražavaju želje, iz čega slijedi da je etika kao norma-
tivna znanost nemoguća. Ali to nas vraća problemima koji
se smatraju riješenim još kada je Hume isprovocirao Kanta
isticanjem da je neopravdano smatrati zadovoljstvo subjekta
intrističnim dobrom, na što je Kant reagirao potenciranjem
razlike izmedju morala i interesa subjekta, odnosno izmedju
Sollena i Wollena (trebanja i htijenja), jer moralno trebanje
implicira moći, znati, umjeti, što daje moralnim normama
autonomnost koja ih vezuje sa moralnom slobodom, a to će
reći da etika mora biti deontološka. Međutim, to ne isključu-
je stanovitu diskrepanciju izmedju slobode i dužnosti koju je
moguće prevladati samo ako se moralno trebanje shvati kao
dominium humanuma, koji to dvoje izmiruje.
Jedva da postoji išta u ljudskom mišljenju što nije nekako
postalo predmet znanja i znanosti, uključujući i specifičnu
prirodu afektivnog života koja pripada istraživanju etike kao
filozofijske discipline, a neznatno znanosti, i to stoga što je
ona aspekt cjeline kao plod reflektirajućeg duha čiji se medi-
tativni proces razlikuje integracijom od procesa nauke. Ako
se znanost odluči na istraživanje sličnog totaliteta, ona za-
nemaruje svoj predmet. Filozofski zahvat totaliteta, kako je
upozorio još Aristotel, nije toliko neophodan za život, u što
nas uvjeravaju oni koji ga ne traže, ali je neophodan za ljud-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/179
sku orijentaciju i utvrđivanje smisla čovjekove egzistencije,
što je bio i ostao jedan od zadataka filozofije. Znanosti, u op-
ćem smislu, pripada zbrinjavanje života, a tek usputno otkri-
vanje njegova smisla, pa i to bez izgleda na uspjeh. U vezi s
tim etika se ne brine toliko kako čovjek da živi već kako da
živi dostojanstveno ostvarujući smisao i svrhu svoje jedno-
kratne egzistencije, što ne ide bez objašnjavanja biti i smisla
svega što jest i može biti. Tako je njoj uz istraživanje univer-
zalnosti primjerena i radikalna kritika koja se tiče i znanosti
koliko i svih ljudskih aktivnosti o kojima izriče svoj moralno-
etički sud. Premda se služi u svom istraživanju analitičkom,
sintetičkom i hermeneutičkom metodom, etika samo uvjetno
može imati svoju metodu iz spomenute potrebe da doprine-
se razumijevanju biti i smisla totaliteta preko kojeg otkriva
ljudski karakter. Čovjek, naime, vodi svoj život, određuje se
mišljenjem i djelovanjem, odlučuje ne samo što da bude nego
i kako da bude da bi ispunio smisao svoje egzistencije, itd.
U etici se posebno ističe proučavanje: prosudjivanja, dje-
lovanja i vrednovanja, a kako je sve to u kontekstu koji valja
razumjeti radi njegove efikasnosti, ona mutatis mutandis za-
prema područja i prakse i teorije vezanih za to, da bi ustanovi-
la vrijednost, smisao i dostojanstvo, ocjenjujući ih „dobrom“
ili „zlom“. Da bi to logički utemeljila, ona je usmjerena istra-
živanju motiva i mogućnosti ljudskih oblika djelovanja, što je
nametnulo ukidanje njene distance prema spoznaji kako bi
spoznala ne samo da djeluje nego i kako djeluje subjekt. Ak-
cenat je na kako djelovati, što implicira poznavanje propisa-
nih normi i prihvatanje imperativa preko kojih se manifesti-
ra moral kao izraz slobodne volje. Volja mora znati što treba
da čini, a to implicira i gnoseološku dimenziju fenomena kao
i čežnju i nadu u njoj. Iako „što treba da činim?“ uključuje
uz spoznaju i djelovanje kojim se opet provjerava i potvrdjuje
spoznaja, ali i djelovanje, čime se implicira i ljudsko isku-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/180 stvo. Spoznaja se može uzdići do apriornog uvida kojim se
savjest može ponositi iako se ne oslobađa utvrđivanja krite-
rija spoznaje i načina djelovanja, što uključuje utvrđivanje
varijabilnosti ethosa u vremenu kod pojedinih naroda koliko
i aporiju utvrđivanja kriterija, te se uz problem jedinstva mo-
rala nameće pitanje varijabilnosti ethosa u vremenima i kod
naroda pojedinačno, te njihovo konstituiranje etičkih princi-
pa, njihove evidentnosti i moći skepse u relevantnosti sudova
zasnovanih na njima. Nedoumicu u tome otklanja moralna
praksa koja stoga ulazi u predmet etike, dok druge praktičke
spoznaje imaju svoj predmet izvan sebe, kao drugo njih, eti-
ka ga ima u sebi kao dio sebe. Za razliku od tehnike, higijene,
pedagogije, jurisprudencije i dr., koje imaju unaprijed postav-
ljene svrhe za koje treba da iznadju sredstva realizacije, etika
prakticira svoj predmet ne samo ukazima na svrhe djelovanja
nego i djelovanjem svoga nosioca, i kada su sva sredstva data,
postoje, naime, svrhe koje se ne mogu prihvatiti kao sredstva
za nešto drugo. Jer svijet pred koji smo stavljeni moralnim
imperativom nije određen veličinom niti umanjen vrijedno-
šću prema drugome niti obaveznošću naših odluka, iako ni-
šta ne kazuje što i kako da činimo i kakve konsekvence da
snosimo ako zanemarimo jedno ili drugo. U svakoj situaciji
suočeni smo s takvim pitanjima iako unekoliko njoj primje-
renim i to je ono što ih čini novim, jer svaki čin traži nezaobi-
laznu odluku. Zbog toga etika odgovara na pitanje što i kako
treba djelovati primjenom znanja i normi na „dobro“ i „zlo“
zahtijevajući da se radi dobro a izbjegava zlo. Isticanjem što
treba da činimo, etika markira potrebu djelovanja snagom
slobodne volje, a ne pruža recept djelovanja. Ona se time
obraća onom kreativno ljudskom u čovjeku bez čega bi čovjek
bio nemoguć kao čovjek, traži da se trebanje izvrši shodno
okolnostima i mogućnostima subjekta. Briga za realizacijom
humanuma čovjeka pripada građi ethosa kojim se ličnost uz-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/181
diže iznad individualnosti i parcijalnosti uprkos tome što to
čini individualno i konkretno. To je lišava kazuistike koliko i
krute egzaktnosti kada zahtijeva da čovjek djeluje u skladu s
intelektom i emocijama, a ne protiv njih. Ona traži da ličnost
otkriva i realizira ljudske mogućnosti, tj. razvija ono krea-
tivno u njoj, odnosno humanum iz koga proizilazi trebanje
kao moralni imperativ. Ona je tek tada na svome kada vuče
naprijed, odnosno kada ukazuje na mogućnosti humanuma
i utječe na njegov rast. U ulozi pedagogije moralne ličnosti,
etika bi se srozala na razinu profane pedagogije i time de-
gradirala slobodnu volju kao stvaralačku moć u čovjeku. Da
se to ne bi dogodilo, mora se dati prioritet razvoju ethosa
nad paideiom ne da bi potvrdila mišljenje da se moral ne da
naučiti nego da bi mogla ostvariti mogućnosti koje ukidaju
pozitivne znanosti. Sve što se radi ili to hoće praćeno je uvje-
renjem da je dobro ili loše, smisleno ili besmisleno, a kako
se događa u zajednici, to pripada normativnosti onako kako
jezik pojedinca pripada zajednici koja ga govori. Unutar za-
jednice svako djelovanje ima karakter zadovoljavanja nekog
interesa kojeg treba usklađivati sa interesom drugih, u čemu
etika učestvuje objašnjavanjem, usmjeravanjem i procjenom
što joj daje karakter pokretača ljudskih aktivnosti sa najviše
humanog smisla. Polazeći od toga, neki definiraju ethos uku-
pnošću važećih normi neke grupe ili društva (Kluxen Wolf-
gang), drugi (N. Hartmann) osnovom vrijednosti kao pret-
postavke „trebanja“, jer su vrijednosti, prema Hartmannu,
bogatije, obimnije i dublje od ethosa, što je nedopustivo ako
čovjek neće da prihvati metafizičko određenje vrijednosti
u značenju vanvremenskih entiteta. Time se zanemaruje to
da ethos implicira i akt stvaranja čiji smisao definira svijest
koja ga poima. Samo ljudski intelekt otkriva smisao svijeta i
time otvara vlastitu perspektivu, čime određuje svoje mjesto
u kosmosu, a po tome čovjekov život pretpostavlja i teoriju i
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/182 praksu koje bi trebale da budu najpotpunije izražene u čo-
vjekovu moralnom djelovanju (N. Hartmann, Ethik, S. 187.).
Hartmann smatra da sve veliko što čovjek posjeduje dolazi
iz jednog drugog svijeta, a ako bi bilo tako, tada bi zauvijek
bile isključene mogućnosti razumijevanja tih i takvih pojava
koliko i progres koji bilježi dosadašnja povijest.
Nema sumnje da nas afektivni i intelektualni život odvla-
če preko granica spoznaje čineći nas nerealnim kako u ono-
me što radimo tako i u onome što mislimo. Nastojanje da se
obuzda taj život vladavinom logosa nije smetalo iracionalnim
etikama da afekte proglase zlom (đavolom) i slabošću čovje-
ka pretvarajući ljudsku slabost u nečiju korist. Što je onda sa
Sokratovom tvrdnjom da nas znanje čini moralno odgovor-
nim i boljim, ako znanje zamijenimo ideologijom? Zar tada
ne ostajemo bez morala koji se zasniva na spoznaji? Ukidanje
autonomnosti moralne svijesti krivica gubi etičko značenje,
a etika mjesto u ljudskom životu. Odbaciti je znači učiniti je
racionalno nezasnovanom i humano nepraktičnom, kako je
učinio Schopenhauer svodeći je na čistu teoriju i sputavajući
je da djeluje na realni život, a zanemarujući da je to uvjetova-
no njenom pretvorbom u poimanje moralnog života u kome
umjesto čovjeka odlučuje njegov inteligibilni karakter. Etika
je, prema njemu, u teoriji normativna, a u praksi bezuspješ-
na da utječe na ljude. Moral su izmislili slabići da bi se izjed-
načili sa jakim, ističe Schopenhauer.
Inače, ideja o znanju neophodnom za moralno ponašanje
je izvorno Sokrattova, koju je razvio Platon, a da nije odgo-
vorio na pitanje kako znanje može izraziti moralne zahtjeve
uprkos tome što je istakao da je vrlina „didakton“ (naučljiva)
i da je čovjeku „physei paragenomenon“ (prirodno urođena).
Ali ako se da naučiti, vrlina nije urođena moralnoj svijesti,
a ako je urođena, ne da se naučiti. To protivrječje Platon je
izbjegao tvrdnjom da se urođenost da probuditi iz amnezije,
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/183
čime je isključio oprečnost urođenost / naučavanje. Nakon
dva milenija N. Hartmann slično ponavlja kada ističe: ako se
psiha ne da nikako oposredovati, to onda znači da ona stva-
ra vrlinu (Ibid. 27.) Međutim, ako se etičko znanje i urođe-
nost isključuju, to ne isključuje njihovu komplementarnost u
vanetičkom znanju. Ali što sa mišljenjem da se čovjek može
naučiti vrlinama onako kako se naučava geometriji? Upra-
vo zato što spoznaje norme, imperative i vrijednosti, etika
je može poučavati što je moralno dobro kao što geometrija
poučava istinu. Aristotel je u tome bliži objektivnosti kada
ne dopušta uvođenje Platonova carstva principa izvan objek-
tivnog svijeta i kada umjesto toga ističe prijelaz teorije ka
praksi čime uključuje duh znanosti koji otvara proces kada
se pokazuje da je teorija samo viši stupanj prakse, odnosno
najviši oblik čovjekova bivstvovanja, što je u najnovije doba
preraslo u potčinjavanje teorije praksi, čak se često u novo
doba zanemaruje u moralu njihove međusobne zavisnosti,
zahtijeva teorijsko objašnjavanje pojava u cilju lakšeg vla-
danja njima, dok je Kierkegaard tvrdio da etički izvor nije
znanje već svjetlost istine i nevolja patnje. Međutim, Aristo-
telova i Kantova koncepcija etike i ethosa toliko se izdvajaju
svojom zasnovanošću da su nezaobilazne u razmatranju te
problematike. Kod Aristotela je prisutno prevladavanje lo-
gosa i ethosa u etici, odnosno usklađivanje objektivnog zna-
nja sa subjektivnim uvjerenjem, ili uvjerenje da se moralno
znanje iskazuje djelovanjem na pravom mjestu i u pravo vri-
jeme (Aristotel, Nikomahova etika). Tako se moralna aktiv-
nost uzima za dokaz nečije moralnosti i time mjeri moralno
ponašanje čovjeka i po tome su ljudi ono što jesu a ne ono
što o sebi misle. Ljudi djeluju u polisu i to djelovanje tiče se
cjeline, što je Aristotelovu etiku učinilo dijelom politike za
čije funkcioniranje su odgovorni ljudi. Samo prijateljstvo je
za Aristotela iznad fizike, etike i politike koje čine centralni
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/184 predmet Aristotelove etičke pragmatike. Kao primarno uče-
nje o humanumu, etika se zabrinuto pita za njegovu sudbinu
i kroz to postaje kritika otuđenosti individualnog i društve-
nog života, pratilac sazrijevanja pojedinačnog i zajedničkog
u društvu, a to je utoliko značajnije što se još uvjek ne zna
što bi moglo da se dogodi ljudskom društvu u budućnosti.
Mig o tome daje Kantova etika svojim kategoričkim impe-
rativom koji ističe bezuvjetnost moralnog zakona neovisnog
o ljudskoj povijesti slično aksiomu geometrije. Samo ako je
moralni zakon u nama, moguća je objektivno slobodna vo-
lja kao osnova moralnog života. Budući da je njegova bit za-
konodavstvo, praktički um je pokretač slobodne volje kojoj
nudi ugodu, sreću ili korist. Njegova alternativa je svijet ili
um, što je jednostranost, jer ako se odbaci realni svijet, nema
se čime dokazati praktički um pa je njegov imperativ prazan,
nemoguć, jer je time zanemarena dijalektička uvjetovanost
„trebanja“ koje zbog gubljenja razloga moralnog zahtjeva
postaje nemoguć. Ipak, na to se nadovezuje prometejsko-fa-
ustovska intencija oblikovanja ethosa manipuliranjem stvari
koje se tumači historiziranjem svijeta podložnog „tehničkom
ethosu“ (Heidegger). Volja je prikovana za dobra i svrhe koji
negiraju njenu slobodu. Nietzsche je primijetio da se time
moral „ne dokazuje prirodom i poviješću“ nego da im posto-
jano protivrječi (Nietzsche, Morgenroete, S.3) i da se odnosi
prema životu kao prema neprijatelju, što je neodrživo, jer,
ako moralna svijest implicira moral kao konkretni ethos, ona
je osuđena da protivrječi drugim oblicima ethosa i tako dola-
zi u koliziju sa sobom i s ethosom.
Da se to izbjegne, neophodna je etika koja utvrđivanjem
kriterija za definiranje ethosa ukazuje na onu skalu vrijed-
nosti koju afirmira progresivna praksa. Zapravo, prosudbom
moralnih sadržaja i okolnosti radi davanja prednosti jednih
nad drugima i onda kada služe životu, moralna svijest čini
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/185
da se ispoljavanje ethosa približi biti ljudskog postojanja i
da vlada situacijama, a ne obrnuto. Izvlačenjem zaključaka
iz općeg znanja i konkretnih situacija, etika odredjuje što je
dobro a što, pak, zlo i kako treba raditi u konkretnom sluča-
ju. S obzirom na ethos, to je utoliko teže ako se ima na umu
da su čitave kulture stilovi života ujedno i oblici ethosa i što
ono proizvedeno u živom procesu postaje vremenom samo-
stalno te utječe retrogradno na taj život uključujući i ethos
kao svojevrsnu stilizaciju života: u politici, naukama i svim
duhovnim tvorbama. On ima ulogu biti visokih kultura, sti-
liziranih oblika života, te se praćenjem njegova razvoja može
slijediti rast humanih potreba. Po tome je razumljivo što se
u dosadašnjoj povijesti etike sreću samo momenti ethosa u
pojedinim orijentacijama i životnim praksama i zato se on ne
smije apsolutizirati koliko ni istina, u što se može lahko uvje-
riti onaj koji ga prati u antici, srednjem i novom vijeku – u
povijesti. Zar ne bi bilo naivno očekivati da umjetnost danas
izrazi sve što će izraziti umjetnost budućnosti, što važi i za
nauku, a upravo to izražavaju oni koji apsolutiziraju ethos.
Ideja ethosa nije istoznačna ni u povijesnim razdobljima, niti
u kulturama naroda pa ni u psihi ličnosti i svijesti zajednica
u kojima žive. Helenski ethos je ethos gospodara, a ne roba,
žene i djeteta, srednjovjekovni – etos božijeg roba, u novo
doba je sve više ethos silnika. U svim tim razdobljima ljudi
nekritički uobražavaju da znaju što je dobro a što zlo bez po-
znavanja etike koja ga definira, zanemarujući da svako doba
nosi zametak ideje koja istrajavanjem traži promjene i tako
uvodi u novo razdoblje. Oni što takve ideje prije drugih osje-
te i formuliraju izazivaju najčešće svoju sredinu, neki svoje
razdoblje, a rijetki epohu protiv sebe, dok samo oni steknu
stanovitu nagradu čije ideje naiđu na plodno društveno tlo.
Fichte je smatrao savjest „sviješću naše više prirode i apso-
lutne slobode“ , odnosno svjetlošću koja nas izvodi iz naše
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/186 skučenosti, dok Scheler u pobuni protiv racionalnog forma-
lizma reducira etičku problematiku na vrijednosti koje imaju
karakter aksiologizma i fiktivnog idealizma. Stoga kod njega
vrijednosti važe po sebi i bezuvjetno, a osjećanja objektivno
i apsolutno, što je vrsta hipostaziranog emocionalizma. Stav
da je sve što je veliko u povijesti dobijeno borbom ne isklju-
čuje moral koji zbog klasnosti povijesti nije mogao praktički
biti postavljen kao ozbiljan problem. Oni što su ga postavljali
i oni koji su ga htjeli živjeti u ime svih doživljavali su gor-
ku istinu da život odvlači ljude drugim tokovima. Ma koliko
bila toga svjesna, trezvena misao ni danas ne uspijeva da se
odupre tome. Ipak, najbliža su definiranju morala ona na-
stojanja koja nalaze njegov izvor u ličnosti kao društvenom
biću utvrđujući da je moral povijesna kategorija, tj. da su lju-
di tvorci morala i odgovorni za stanje svoje moralnosti, tim
više što intelekt intendira spoznaji dobra u ljudskoj praksi i
što je to dobro primarna kategorija morala. To zahtijeva spo-
znaju ukupnosti zbilje radi utvrđivanja njena smisla i defini-
ranja čovjekova mjesta u njoj. Nikakvo istraživanje ljudske
egzistencije i prakse ne može zaobići dominium ethosa. Ako
svaka ozbiljna djelatnost pretpostavlja znanje za ono što čini,
moralna uz to zahtijeva i kultiviranu volju. Ta potreba ra-
ste sa uvidom da je moralna djelatnost radionica preobražaja
ljudskog života u pravcu ostvarivanja ljudskog dostojanstva.
Dekartovsku nepouzdanost čula i blohovsku relevantnost
snova valja integrirati u kritičku praksu i pronicljivu teoriju
koje otklanjaju hjumovsku skepsu znanjem o kauzalnoj po-
vezanosti stvari i otvaranjem puta prevazilaženju postojećih
ograničenja. Ponekad čovjeku uz najbolje znanje i čistu sa-
vjest ne polazi za rukom da realizira neku ideju, što indicira
da naše probijanje cilju prolazi kroz mješavinu umskog i na-
gonskog koju samo relativno možemo naslutiti. Stoga se za-
daća etike proteže kako na refleksiju o principima i svrhama
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/187
djelovanja tako i na uvjete naše prakse. Trajno na tragu ideala
koje rađa život postajući tako izvor njene refleksije i primar-
ni agens naših odluka u konfliktima kao izrazima nejasnog i
nesigurnog odlučivanja za stanovite poduhvate, etika nastoji
slijediti život koji nas svaki čas stavlja pred izbor i olakšati
nam snalaženje u životnim sudarima, omogućiti dublje razu-
mijevanje životnih situacija i društvenih okolnosti, čime nas
obavezuje kako na principijelnu spoznaju tako i na dosljednu
praksu. Etika mora uz neizbježno anticipiranje i neophodni
apriorizam, oslonjen na univerzalne principe, moralne nor-
me, ostvarivati maksimum humanističke prakse: služiti afir-
maciji humanuma.
Premalo radimo da bi se sami preporodili, a previše tra-
žimo od drugih da se mijenjaju, čak i tamo gdje se nešto na
tome radi; ne uspijevamo se oteti površnosti materijalističke
gladi i nepotrebnoj žurbi pa bi nas mogli uništiti vlastiti pro-
izvodi. Sve to trebalo bi postati razlogom da svi počnemo mi-
sliti na to po čemu smo ljudi i da nas ljudskost obavezuje na
brigu o sebi i drugima koliko i na ljudsko dostojanstvo. Samo
površnosti izmiče spoznaja da se nekadašnje dobro sa razvo-
jem društva preobraća u konzervativnu smetnju ako se ne
stvore uvjeti za njegovo razumijevanje i uvažavanje. Ako či-
njenice bez principa ne vrijede, kako će principi bez činjenica
naći svoju potvrdu, a i jedno i drugo izražava praksa bez koje
ne bi bilo ljudskog prisustva u svijetu. To važi i za „trebanje“
koje izražava ljudsku potrebu, a ako bi bilo bez potrebe, etika
bi bila odvojena od ljudskog života i kao takva nepotrebna.
Otuda je ethos modus prisustva ličnosti u vremenu i ujedno
primarna konstituanta njena generičkog bića. U njemu su
harmonično objedinjeni: razvijena svijest, uravnotežena osje-
ćanja i kultivirana volja što učestvuju u njegovim reakcijama
na izazove. Međutim još uvijek ne postoji ethos planetarnih
razmjera pa zato i nema planetarnog mira, naprotiv,atomska
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/188 tehnika lišena ethos proizvodi danas planetarni rat i širi tiran-
sku ideologiju, prepoznatljivu po širenju planetarnog nasilja i
straha, što etici nameće aktuelnu potrebu da osujeti to ukazi-
vanjem na ograničenost moći parcijalnih formi ethosa. Pošto
je čovjek zagospodario gotovo svim pojavama na planeti Ze-
mlji, logično bi bilo očekivati uspostavljanje planetarnog mo-
rala kao univerzalne moći protiv planetarnog nasilja i mogu-
ćeg rata uništenja ljudskog roda. Ethos bi traženjem da se ljudi
međusobno poštuju radio na ostvarivanju njihova ljudskog
dostojanstva i ukazivao da se preferiranjem nekog naroda ili
pojedinca ispoljava nerazumijevanje humanuma kao primar-
ne vrijednosti universuma i da sadašnje planetarno ispolja-
vanje sile nekoliko moćnika planete uvodi narode pod vlast
bezumlja koja ne dopušta da se ljudi osjećaju slobodnim lju-
dima već žrtvama suvremene tiranije moćnika, poniženim
ljudima čiji je moral kapitulirao pred nasiljem. Naspram ti-
ranske sile ljudskost je postala ništavna, jer ni u kolektivnom
pluralitetu niti u egzistencijalnom individualitetu čovjek nije
ostvario uvjet slobode pojedinca kao ni mali narod. Zbog toga
spasavanje ljudskog roda od moguće propasti nije toliko ni-
kada bilo aktuelno koliko je danas, ne zato što je nekada taj
rod bio bolji nego što su njegovi moćnici danas sposobniji
da ga unište. Izgleda iluzorno pitanje mogućnosti nastajanja
bar nucleusa planetarnog ethosa na tragu stvaranja uvjeta za
planetarni pacifizam i mogući eudaimonizam. Iako je dosta
učinjeno da se osudi bezumnost paklenih koncentracionih
logora u toku Drugog svjetskog rata, suviše je malo kazano
o bezumlju upotrebe atomskih bombi u tome ratu iako ništa be-
zumnije od toga nije učinjeno u povijesti ljudskog roda. U od-
sustvu neophodnog morala nije se moglo ni postaviti pitanje
vrijednosti ljudskog života u militarističkim planovima gos-
podara sile. Ne svjedoči li to neumoljivo da je duh porobila
sila koja nema osnove za njega? Ethos živi od duha, a ne od
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/189
tijela, pa tu ethikonuoponira physikon umjesto da se radi na
utemeljivanju ethosa ozavičavanja ljudske biti, ethosa pre-
vladanosti između „biti i trebati“. Zato je još uvijek čovjek
ugroženiji od čovjeka nego od prirodnih sila, jer se taj čovjek
dokopao sila koje bez morala, a pod utjecajem ideologije ne
uspijeva obuzdati. Borba protiv tih sila kao nosilaca tiranske
ideologije još nije ni počela na pravi način, a ona mora biti
planetarna i uporna da bi imala izgleda na pobjedu sila spre-
mnih da se suprotstave nasiljem svakom poduhvatu koji bi ih
doveo u pitanje. Nejasnom početku planetarnog ljudstva ne
može se oteti niko ko ima u vidu ono što sobom donosi atom-
ska revolucija i spremnost konzervativnih snaga da se bore
svim sredstvima za vlasito očuvanje. Utoliko više ako se zna
da je samo formalna razlika izmedju proizvedenih materijal-
nih predmeta i stvorenih iluzija o svijetu, jer ih oboje stvara
čovjek radi zadovoljenja svojih potreba. Stravična razlika do-
lazi do izražaja njihovom upotrebom kada se stvara paklena
situacija u svijetu dominacijom atomske militarističke tehni-
ke svjetskih moćnika radi njihovih privilegija kao tobože svjet-
skih čuvara mira i ljudskog dostojanstva. To je danas tragična
prepreka stvaranju ethosa i afirmaciji humanuma.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/190
KNJIŽEVNI ŽIVOT U KOREJI
MilaStamenković
Od Ćoson dinastije (1392–1897) u Koreji se dosta pažnje
posvećuje obrazovanju, a posebno su bili cenjeni i uživali
ugled ljudi sa darom za pisanje. Književnost, bazirana na tra-
dicionalnoj kineskoj književnosti, je cvetala u tom periodu i
od tadašnje aristokratije se očekivalo da znaju staro kineske
znakove, da budu obrazovani i sa izrazitim smislom za pisa-
nje poezije i proze. Istorijska situacija, poraz Ćoson dinasti-
je, japanska okupacija, korejski rat, su u velikom učestvovali
u javljanju pregršt raznih, novih pravaca i tema. Relativno
jednolična književnost, koja je trajala tokom cele vladavine
Ćoson dinastije, bazirana na klasičnim kineskim znakovima
i kineskoj književnosti, dostupna samo aristokratiji, je kra-
jem 19. veka došla pod veliki uticaj sa Zapada. Tako se već
u prvim decenijama 20. veka u svim žanrovima mogu u isto
vreme videti jaki uticaji prosvetiteljstva, romantizma, rea-
lizma, naturalizma, simbolizma. Uticaj sa Zapada, koji se sa
otvaranjem korejskih luka krajem 19. veka samo povećavao,
doprineo je brzim promenama u ekonomiji, tehnologiji i na-
ravno književnosti.
Dominantne teme u književnosti tokom većeg dela 20.veka
su bile slika tadašnje političke situacije u Koreji. Posle japan-
ske okupacije književnost je služila kao oružuje u borbi protiv
teškog života, socijalnih ugnjetavanja i u borbi za demokra-
tiju. Tada su i proza i poezija podjednako cvetali. Međutim,
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/191
sa početkom devedesetih godina 20.veka, Koreja ulazi u re-
lativno, politički miran period što će se oslikati i na način ži-
vota, kao i na teme koje će preovlađivati. Ubrzani ekonomski
razvoj Koreje doprineo je da se ljudi više okreću sebi, svojim
uživanjima, putovanjima. Teme dominantne u predhodnim
decenijama, vezane za ideologiju, socijalne i političke pro-
bleme, zameniće teme koje odgovaraju novonastalom potro-
šačkom društvu čiji je glavni cilj da zabave publiku. Žanr koji
dominira od devedesetih pa nadalje je proza, dok poezija od
kraja devedesetih polako gubi na popularnosti. Kod publike,
najčitaniji su putopisi, eseji, ljubavni i akcioni romani.
Razvoj interneta, kao i u ostalim delovima sveta, utiče
na smanjenje broja knjižara kao i izdavačkih kuća. U Koreji
1994. je zabeleženo preko pet hiljada knjižara (5.683), dok je
samo osam godina kasnije taj broj opao za skoro četiri hilja-
de (1.752). Broj izdavačkih kuća koje objavljuju barem jedno
delo godišnje je 2007. bio 2.771, a tri godine kasnije 2.623.
Zbog sve većeg broja knjiga lako dostupnih na internetu,
čitaoci, posebno mlađe generacije, sve manje kupuju štam-
pana izdanja. Da bi obezbedile opstanak, izdavačke kuće su
sve manje spremne da rizikuju sa manje poznatim piscima i
uglavnom se interesuju da objave dela već afirmisanih knji-
ževnika. Dok nekolicina poznatih pisaca može dobro da živi
od svog poziva, oni mladi na početku svoje karijere moraju
da prođu trnovit put u pokušaju da se za njihova dela čuje,
a većini pisanje ostaje kao hobi dok se bave drugim stvarima
kako bi preživeli.
Za one koji su izuzetno talentovani i koji uspeju da se pro-
biju nagrada je velika. Postoji oko dvadesetak većih nagrada
koje se dodeljuju jednom godišnje i gde honorari dosežu i
do preko sto hiljada dolara. Za „Pakjongri“ (nosi ime pozna-
te spisateljice koja je preminula 2008.) i „Munhaksasangsa“
(Munhak – književnost; sasang-ideja, misao; sa- organiza-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/192 cija) nagrade za roman, koje su počele da se dodeljuju pre
dve godine odnosno pre četiri, honorari su oko stopedeset
hiljada dolara. Iako je većina ovih značajnih nagrada rezer-
visana samo za prozu, postoji nekolicina koja pored dela pro-
ze nagrađuju i poeziju, a honorari su oko tridesetak hiljada
dolara. Nekoliko nagrada je rezervisano i za debitante, gde
su honorari oko sedam hiljada dolara za roman, pet hiljada
za poeziju i oko tri hiljade za dramu, siđo (korejska poezija),
knjige za decu i scenarija. Pored ovih većih nagrada postoje
oko dvesta manjih koje se dodeljuju i za poeziju i za prozu i
dosežu do tri hiljade dolara. Međutim, kada se ima na umu
populacija od skoro pedeset miliona ljudi, broj nagrada koji
se dodeljuje nije toliko velik.
U poslednjih desetak godina postoji velika tendencija da se
korejska kultura, umetnost, književnost, potpuno nepoznata
svetu, predstavi široj publici. Iz tog razloga mnoge državne,
kao i privatne organizacije i fakulteti nude stipendije stranim
studentima i postdiplomcima. Velika pažnja se polaže i na
prevode, kako sa korejskog na druge jezike tako i sa drugih
jezika na korejski. Jedna od najvećih organizacija koja podr-
žava prevodioce i ljude zainteresovane za izučavanje korejske
književnosti je Književni Institut za Prevode (Korea Litera-
ture Translation Institute), osnovana 1996. Ova organizaci-
ja nudi poznavaocima korejskog jezika mogućnost prevoda
preko petsto korejskih naslova iz raznih oblasti i za prevod
plaća do trideset hiljada dolara po delu, a najbolje prevode
jednom u dve godine nagrađuje sa još dodatnih dvadeset hi-
ljada dolara. Više puta godišnje se javljaju i manji konkursi
za prevode pripovedaka ili poezije i nagrade su do par hilja-
da dolara. Neke od državnih organizacija pomažu zemlje gde
korejanistika tek treba da se osnuje ili je potrebna pomoć za
dalje usavršavanje. Pomoć je od novčane, do slanja neophod-
nih sredstava za odvijanje nastave, npr. lektora i udžbenika.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/193
TRIMALAČUDA
MilenkoPajić
Dvojnik
Na jednom zaturenom i zaboravljenom listu iz 2006. godi-
ne nalazim belešku koju sam potpuno smetnuo s uma. Tamo
piše: „Intriga je u tome što Saša Prok odlučuje (sada dopunja-
vam: Opšte poznata stvar je da njemu svašta pada na pamet!) da
budem profesor Pavić (umesto pravog profesora Pavića). Ti
ćeš sigurno izgledati mnogo življe i zanimljivije od jednog profe-
sora univerziteta iz Beograda. (Uzgred: profesor Pavić imao je
katedru u Novom Sadu, a ne u Beogradu. I bio dekan na no-
vosadskom Filozofskom fakultetu. A tek je pred kraj akadem-
ske karijere zaista prešao u Beograd gde je predavao istoriju,
a ne književnost, na beogradskom Filozofskom fakultetu.) U
ovom malom gradu u koji te vodim, u dubokoj kulturnoj provin-
ciji, tako daleko od metropole, niko neće primetiti „zamenu“. Mi-
sliš – prevaru? Njima je svejedno, a vaše poetike su vrlo srodne;
na estetskom planu – iste. Ali, dela su sasvim različita! Stil, re-
čenica, sve je sasvim drugačije! Tvoja ideja je sjajna. Međutim, ni
malo mi se ne sviđa. I uopšte nije primenljiva. Možda je zgodna
za kratku priču, za epizodu iz (nove) biografije profesora Pavi-
ća. To, da. Ti jesi njegov dvojnik! Mešaju te s njim! I rođen si u
Beogradu. Mešaju naše tekstove, a ne naše persone. Ponekad me
pomešaju sa Slobodanom Rakitićem, pa kažu: Izvinite, ja sam
se prepoznao! Slično se i zovete. Milorad ili Milenko! Pavić ili
Pajić! U prezimenu razlika je samo u jednom slovu: v ili j. Tako
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/194 mala razlika nikome neće pasti u oči... A dobićeš i honorar! Ne
bogzna kakav, mali, ali – keš! Bolje išta (na ruke), nego ništa (na
dušu)!... Saša Prok je zaista imao jake argumente. Bio je tako
ubedljiv da prosto nisam imao kud. Pristao sam ne sluteći u
šta sve Saša Prok može da me (da nas) uvali. U šta ova igra
može da se pretvori?! Bio je sklon avanturama, neverovatnim
izazovima; ali da ode tako daleko, to zaista nisam očekivao,
nisam ni slutio. Kad bi hteo da priča o svom ljubavnom živo-
tu, svašta bismo saznali; zato on i ćuti. Epizode iz njegovog
erotikona mnogo su atraktivnije od povesti koje objavljuje kao
neku vrstu književne fantastike. Imao sam loš predosećaj,
ali lukavi Saša Prok me je neprestano ložio i zamajavao ne
dozvoljavajući da se moja nelagoda pretvori u odbijanje... I
tako, dok sam Sašu Proka čekao u kolima (inače, on više vozi
trotoarom nego kolovozom) (imao je „sudar“ koji nije mogao
da otkaže), pomislio sam da je pravi čas da se predomislim i
da hrabro zbrišem s lica mesta, da svoje trupe povučem pre
okršaja i bez gubitaka. I dok sam tako oklevao, izišao iz kola,
vratio se da pokupim kišobran i književni časopis „Razgledi“,
Saša Prok je stigao. Idemo! – zapovedi on. Kuda? Na Pavićevo
književno veče! Što ti ne budeš Pavić? Ne mogu, mene znaju. Ja
sam Saša Prok. I šta onda? Ti si noćas profesor Pavić?! A i bolji si
od njega! Onda, teraj! Saša Prok dade gas do daske, prođe kroz
crveno svetlo na prvom semaforu, umalo ne pregazi milicio-
nera (uvek vozi žustro, drsko, kao da je na trkama, tako da
niko ne posumnja da nema dozvolu a u stvari on nikada nije
imao strpljenja da položi vozački ispit). Bio je to samo poče-
tak. Šta li me još čeka ove noći? – pitao sam se, opirući nogama
o pod automobila (bio je to prastari folksvagen, popularna
„buba“) kao da kočim umesto Saše Proka. On nije umeo da
koči. On je samo ubrzavao i ubrzavao. Odjurili smo u noć, u
potpuno blesavu avanturu...“ (fragment iz „Nove biografije
profesora Pavića“)
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/195
Amerika u snu.
Američki san nije pravi san. Ona i nema pravog sna. Njen
san i njena java jeste novac. Novac, novac i samo novac. Ame-
rikanci i ne rade ništa drugo osim što traže nove načine kako
da dođu do novca. I kad spavaju oni sanjaju zelene doline
obrasle gustim slojevima dolara. Ah, kako je zelena moja doli-
na! Ah, kako mirišu moji sveže otštampani dolari! To je suština
i poezija američkog načina života. Ali, za divno čudo, ima u
tome neke čari, nekog ludila. Koliko god ima načina da se
naprave velike pare, da se okrene veliki posao (big biznis!),
svakodnevno se otkrivaju i pronalaze sve novi i novi načini
za to. Uključujući i one nečasne, zajedno sa prevarama i oti-
mačinom. Poenta je u tome što je zaista istina da se novac
može napraviti ni od čega. Kao i umetnost. Svaki američki
bogataš počeo je od ničega, od nule. Ili je to učinio njegov
otac ili deda. Od prvog dolara siromah je napravio-uštedeo
dva dolara. Od ta dva četiri, od četiri osam, od osam šesnaest
itd... I tako redom sve do onog jutra kada se probudio kao
(truli) bogataš. Tako radi i pesnik. Počinje sa samo nekoli-
ko reči, nesiguran, sluđen. Složi ih u prvi stih, četiri stiha u
strofu, nekoliko strofa u pesmu. Ukoliko mu se posreći sa
rimama, stigne i do soneta. Sve teme su dobrodošle, sve reči
su u igri. Samo ih treba lepo rasporediti. Pratiti misao ili ose-
ćanje. Tako radi i preduzimljivi (američki ili bilo čiji) poslov-
ni čovek. Razbija glavu dok ne dođe do prave ideje. Potom
je iskoristi na pogodan, kreativan način. U početku je dobit
mala, a zatim sve veća. U zenitu napretka profit je ispisan
ciframa sa mnogo nula. Brojke na čekovima se pretvaraju u
automobile, stanove, kuće. Inovacije na polju gospodarstva
(hrv.), stopanstva (maked.), privređivanja zaista su beskraj-
ne (kao i u umetnosti). Impresionira, međutim, otkriće da
se skoro sve (?!) može iskoristiti za zaradu. Da se i negativne
pojave, problemi, krize, sukobi, kriminal, da se sve to može
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/196 (finansijski) eksploatisati. Amerika je svoje obojene građane
u početku tretirala kao robove. Kasnije je njihov potencijal
u muzici i sportu pretvorila u veliki biznis. Tako je nastao
džez koji se razvio u svetski muzički i umetnički pokret. Tako
je nastala NBA, profesionalna košarkaška liga. Useljenici su
doneli sa sobom i neke loše navike kakva je i italijanska Kosa
nostra. Mario Puzo pisao je o tome veoma čitane romane,
a potom je snimljen serijal filmova: Kum I, Kum II, Kum III
itd... Pljačkaši banaka, gangsteri, ubice, banditi, probisveti,
avanturisti, poslužili su kao izvor zarade. Američke filmove
ne stvaraju režiseri nego producenti. Onaj ko ulaže novac
diktira temu, bira glumce, čini sve da uveća svoj uloženi no-
vac. Umetnost je u tom procesu sporedna pojava, kao neka
kolateralna šteta. Može da je bude, ali to nije obavezno. Uko-
liko ne smeta nego pomaže profitu, onda je i ona dobrodošla.
Američki poslovni ljudi nisu imali cilj da osnuju umetničke
pravce, sem u slučajevima u kojima procene da će doneti do-
bit. Najkreativniji je onaj poslovni čovek koji je ostao sasvim
anoniman, sedeo u svom ofisu na ko-zna-kom spratu bezlič-
ne palate od betona-čelika-stakla, imao ideju, vukao poteze
i izmislio-nametnuo: Endija Vorhola, Raušenverga, Poloka i
druge. Da on nije zavukao ruku u svoj džep, ovih umetni-
ka nikada ne bi bilo. Neko drugi iz iste kaste-branše stvorio
je: Avu Gardner, Kim Novak, Širli Meklejn, Merilin Monro...
Tako Amerika sanja. To je američki san na javi. Ona nikad ne
bi spavala da ne mora. Ne sme se propustiti povoljan mome-
nat za zaradu. Makar i četrt dolara profita, makar pet centi.
Ni jedan jedini cent nije za bacanje. To nije tvrdičluk, to je
strast. To je religija zvana Dolar. Alijas: american dreams.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/197
Čudo-mašina
Teslina filozofija još nije rekonstruisana, nije dešifrovana,
nije rastumačena ni definisana. Njegov pogled na svet mogao
bi biti ponovo sastavljen nekom vrstom dedukcije pošavši od
brojnih patenata (koji imaju tehničku formu), od prototipova
i varijanti električnih mašina nastalih pod njegovim budnim
okom u njegovim laboratorijama. Morala bi se uzeti u obzir
i prateća tehnička dokumentacija, beleške, Dnevnik pronala-
zača iz Kolorado Springsa, kao i brojni članci, govori, sećanja
na detinjstvo, memoarski zapisi, još sasvim neproučena zao-
stavština u Teslinom muzeju u Beogradu, razmišljanja svet-
skih teslologa, kao i drugi dostupni dokumenti. U tom cilju
trebalo bi se držati i Dekarta koga je Tesla neobično mnogo
cenio. „Ništa nije iskusnom istraživaču uverljivije nego meha-
nistička teorija života koju je pre trista godina donekle shvatio i
izložio Dekart“ – veli Tesla. Da bismo shvatili njegovu misao
najbolje je da pokušamo da razumemo kako je Tesla čitao i
tumačio Dekarta. I kako se odnosio prema nekolikim suštim
temama, kao što su: tvorac, kosmos, genije, čovek. Tesla nije
o tvorcu (Bogu) razmišljao kao njegovi savremenici. Nije bio
skrušeni, indolentni vernik. Nije se sećao Boga, niti je tražio
(molio) pomoć ni kada mu je smrt bila veoma blizu. Tesla je
sebe gledao kao tvorčevog saradnika. Osećao se ravan s njim
u poslovima stvaranja Sveta i razumevanja njegove suštine.
Bio je potpuno svestan svoje genijalnosti. To je za njega bilo
prirodno stanje. O tome nije posebno govorio, niti je ikada
poželeo da se time ističe-razlikuje od drugih ljudi (a kamo
li da se svojom izuzetnošću hvali). Smatrao je da je izabran i
bio je toga svestan u svakom trenutku. Svoju ulogu prihvatao
je ozbiljno i želeo je da ispuni svoje poslanje-misiju, ulogu
izabranika i tvorčevog asistenta. Šopenhauer veli da su genije
i dete u mnogome slični. Dete je potencijalni genije, a genije
je veliko (bezgrešno, neustrašivo) dete uvek spremno na igru,
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/198 željno igre koja nosi klicu stvaranja. Ni dete, ni genije ne zna-
ju za smrt. Za dete ona je previše daleko, a za genija ima još
toliko stvari kojima bi se pozabavio, poslova koje bi počeo i
dovršio, misli koje bi domislio. Zato se i dete i genije-stvara-
lac-pronalazač-umetnik ponašaju kao da smrti nema, kao da
ona ne postoji, kao da kraja nema. U tome su u pravu: kraja
nema, ima preobražaja i seoba. Tesla je smatrao da je svemir
rezervoar neiscrpne-nepotrošive energije koja sama sebe ob-
navlja. Na kosmos on je gledao kao na veličanstven, nesagle-
div, beskrajan, savršen, čist mehanizam u večitom pokretu. U
tom kontekstu Tesla čoveka vidi kao neku vrstu biološke ma-
šine (poput električnih mašina, postoje i žive mašine od krvi i
mesa): „Čovek je samopokretljivi automat pod dejstvom spoljnih
uticaja. Mada naizgled svojevoljne i unapred odlučene, njegove
akcije nisu upravljane samo iznutra već i spolja. On liči na splav
koji bacaju vali uzburkanog mora“. Tvorac je bio taj koji je
pokrenuo prvi živi automat (čoveka), planirao ga, brižljivo
programirao. Tvorčev plan izveden je detaljno i opsežno, tako
da svaka njegova ćelija-elemenat sadrži šifru (kod, poruku,
plan rada) opstanka, života, stvaranja. Čovek, sve moći koje
sadrži a još ne razume ili ne koristi, njegova domišljatost i
drugi njegovi zasad skriveni resursi, izgleda jači od smrti. Ne-
stanak pojedinca mala je žrtva ako se produžava vrsta. Čo-
vek kao jedinka neophodna je alka u lancu prenošenja ideja,
čuvanja poruka, uspostavljanja međuzvezdanih-galaktičkih
veza, savladavanje prostora i vremena. Formiranje zajednica,
jezičkih struktura, komuniciranje između (prošlih i budućih)
civilizacija i mnoge sada nezamislive uloge namenjene su čo-
veku. Ono što o sebi-čoveku zasigurno mogu reći (sledeći Te-
slu koji je sledio Dekarta itd) jeste: ja sam samoaktivirajući,
večni automat, čudo-mašina; sam sebe vodim, kontrolišem,
usavršavam, mada ne vidim (jasno, samo slutim) svoj cilj, niti
kuda idem i zašto. U ovom momentu i ne može se više od
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/199
toga. „Splav koji bacaju vali uzburkanog mora“ – to je snimak
trenutnog stanja u razvoju čoveka i ljudi. Naša čudo-mašina
pretrpeće nebrojene promene, preobražaje i usavršenja kako
bi otkrila, shvatila i ispunila svoj cilj. Zasad se to ne vidi i ne
zna. A cilj, ma kakav bio, možda se nikada i neće pomoliti iz
beskraja?! Tesla je imao uvid u suštinu Sveta. Kada budemo
razabrali Teslinu misao i nama će biti bar malo bliži smisao
Sveta i jasnija naša uloga u njemu. Mi, ljudi, kao talasi u pro-
storu i vremenu, nosimo sa sobom dobru vest. I ako se katkad
pokolebamo, ipak ima načina da se okrepimo-ohrabrimo i po-
novo vratimo-izbijemo na svoju pravu, zvezdanu stazu. Svaki
čovek, svako od nas, ima bitnu ulogu u tom velikom podu-
hvatu. Mi smo živi most koji se s jedne strane gradi a sa druge
ruši, i svaka cigla u mostu je važna-neophodna. Da nismo sa-
vršene čudo-mašine ne bismo mogli da ispunimo svoju ulogu.
Da li nam je to dovoljna uteha? Jeste! Zašto ne bi bila?!...
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/200
MOZAKDUŽIODKIČME
MilanMicić
KRATKA POVEST O STEPENIŠTIMA POZNANJA
Gradska stepeništa grada Poznanja tog vrelog leta 1939.
godine skrojila su odela koja su savršeno odgovarala svakom
stepeništu.
Pomenuta stepeništa tog leta oholo su odbila česta ku-
panja, a njihova harmonična transpiracija bila je očigledan
znak dinamičnog i paradoksalno – podsmešljivog rada njiho-
vih znojnih žlezda.
Ova znamenita stepeništa, pomenutog leta, izdala su za-
paljiv proglas, izlepljen na svim javnim mestima grada P. u
kojem zabranjuju da ih posećuju prezimena, već samo ime-
na, i to ona koja su isključivo posedovala blagu i nežnu kur-
vaturu.
Gradska stepeništa tog leta 1939. godine u gradu P. imala
su mozak duži od kičme i običaj da u podne pojedu dinju.
MARŠ KONJICE U SUMRAK
1. septembra 1939. godine u gradu Podolsku stotine bora
pužurile su da na vreme stignu na lica stanovnika grada.
Te zore, u gradu, svi snovi bili su zaraženi; četkice mozgo-
va učenih žitelja grada ubrzano su radile.
Deca građana, tog jutra, posedovala su smislenu suviš-
nost, a u šumi kraj Lublina godovi stoletnih stabala probudili
su se sa dubokom i uznemiravajućom aritmijom.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/201
Vode pored grada tog prepodneva postale su namah za-
mućene; lepeze gospođa u Podolsku naglo su zadobile strah;
tog podneva promaja je duvala gradom zadržavajući se u or-
ganizmu metalnih batina i u lobanjama građana grada Po-
dolska.
Prva vojnička jedinica u sumrak promarširala je gradskom
kaldrmom kao opredmećeni jauk. Razjareni biser poskaki-
vao je besno na kapi konjičkog pukovnika, a zadihani glagol
na njegovim usnama ocrtavao je pejsažnu gojaznost.
UBISTVO U SELU BELI MAKOVI
Lešek Paniček, vlasnik putujućeg pozorišta „V. Tel“ zapa-
zio je u proleće 1938. godine prilikom pustolovnog putova-
nja drumovima Istočne Poljske i igranja pozorišnih komada
u malo poznatim selima i čudnim varošicama nepredviđeno
i kobno, a moralno neprihvatljivo izležavanje dekora koje je
njemu kao vlasniku troškova pomenutog pozorišta smanjiva-
lo snagu nadimanja, a pojačavalo osećanje bliske i oznojene
katastrofe.
Pozorišni dekor lenčario je prilikom pozorišnih predstava
na seoskim trgovima, a ispred debelih i grubih seoskih crka-
va, i nije se više kretao onako brzo sobrazno gestikulaciji i
mimici dva glumca koji su tog proleća na ovoj maloj turneji
nadahnuto igrali Šekspira.
Odbijanje dekora da se povuče sa scene posle predstave
„Romeo i Julija“ u selu Beli makovi, kod Bobrujska, i ose-
ćanje mučnine ogrtača jednog od glumaca učvršćivalo je L.
Paničeka u uverenju da se definitivno radi o pobuni. Pozo-
rišni dekor ostao je na sceni i nastavio da se izležava i slede-
ćeg dana, i narednog dana, i onog drugog dana, i svih drugih
dana, sigurno dobijajući bolest suncobrana zabeleženu prvi
put prethodnog leta na Baltiku.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/202 L. Paniček i dva glumca obučena u otmen izgled i strah,
posle slučaja u selu Beli makovi, uputili su se drumovima na
zapad. Godinu i po dana kasnije, sredinom septembra 1939.
godine, sovjetske trupe, u nastupajućen pohodu, ušle su u
selo i zatekle na seoskom trgu usnuli pozorišni dekor sa ko-
jeg su muve uzletale kratkim skokom unazad. Sovjetski ka-
petan Mihail Kvačadze, koji je na seoski trg došao na tenku
iz pravca jedne sasvim nesvesne ulice, zastao je pred uspa-
vanim pozorišnim dekorom i razočaran što on ne emituje ni
onaj pristojni minimum pokretljivosti naredio svojoj jedinici
da besomučno otvori vatru.
(Njegovi vojnici prvi put su se tada u ratu susreli licem
u lice sa jednim strašnim ratnim događajem i svako od njih
koji nije odmah povukao obarač zaslužio je upadljivo opasan
prekor svog kapetana )
(Sovjetski soldati posle učinjenog čina, u upadljivo ra-
skopčanim uniformama i razbarušenom kosom, dolazili su
da se fotografišu pored ubijenog pozorišnog dekora. )
Kapetan M. Kvačadze, nedeljama posle učinjenog zločina
u selu Beli makovi zamišljeno je ćutao i neprekidno se u sebi
čudio što je pozorišni dekor bio tako usnuo i tako nepokre-
tan. Od dana svog rođenja, a to je bio dvadeset i osmi dan
meseca juna 1914. godine, M. Kvačadze kuda god je išao su-
sretao je zgrade koje su se kretale, i fabrike, i gradske trgove
i drveće, i krčme, i stolove u njima, i flaše i tanjire, i noseve
na licima uglednih krčmara.
Svi su se kretali, samo su oblaci na nebu stalno bili isti,
probodeni čiodama i malko nahereni...
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/203
ZABORAVLJANJE
SlavoljubMarković
Starac je počeo da zaboravlja. Zaboravio je prvo svoje ime.
Kada ga upitaše kako se zove, on je rekao: „Novi ljudi zahte-
vaće nova imena. Počnite od mene. Prvo mene imenujte.“
Začudili su se kako je zaboravio koja mu je slava, da li ima
sina. Neverovatno da je zaboravljanje tako naglo počelo.
„U ratu ti je poginuo sin.“
„Jeste.“
„U čijoj je vojsci služio?“
„Ne znam. Ne mogu da se setim. Ne znam kako su se zvale
vojske. Zaboravio sam njihova imena.“
„Ali u pitanju je tvoj sin. Zar je tebi svejedno ko ga je ubio
i zašto?“
„Ako mi je sin već poginuo, zar nije svejedno u čijoj je bio
vojsci. Kada je narod ispevao pesme o njemu, počele su da ga
svojataju razne vojske. Zaboravio sam u kojoj je vojsci bio.
Zaboravio sam u kojem ratu. Ostaju pesme. Ne hrane me pri-
če o herojima. Ne što ih ne volim, nego što ih ne čujem. Pogi-
bija koja se opeva u pesmama, bila je u svim ratovima.“
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/204
ŽIVOTNAŠANSA
SafetSijarić
– Ništa nemam onoj baksuznoj garuši da dam – i jutros,
bogzna po koji već put, požali se majka Mrkšina. Toliko puta
je čuo kako se i drugama svojim žali: „Đeca, fala ti bogu, po-
brišu sve pred sobom, poližu tanjir – ostane čist kao nov. A
i tricu preče dati kravi ka omam, il’ teletu, jagnjetu, prasetu
no paščetu!“
Nije mogao najstariji sin slušati majčino jadanje. A još teže
mu bi gledati prekekveženu kuju kako ga presreće tužnim
očima iz jedne jadne lobanje pod istanjenom kožom, motreći
ga u slaboj nadi da će joj šta dati.
– Jebem ti život!...
Uzeo je parče stara lanca i vezao joj oko vrata, koji joj bi-
jaše spao „na jednu žilu“, i kao da će da je (bar to) napoji,
poveo je k potoku. – Ajde ti, crna, polako sa mnom.
U koritu potoka priveza je za rakitov korijen, sasvim na
kratko, skoro do samog vrata, pa se izmače.
– Pomozi mi, bože – reče, pa dograbi jednu ridu i, pona-
mjestivši se, učvrstivši, zvoknu je posred glave. Smjesta joj na
čelu procvjeta rana i kratka crna dlaka se kao nekim uljem,
natopi nevidljivom krvlju.
Kuja zajauka, tako bolno da ga to do srca tače. Ali kako je
posao bio započet on se nakupi još kamenja pa ubi koliko je
mogao. Razbijao joj glavu, lomio rebra, kršio kičmu, a ona bi
na svaki udar nanovo zajaukala, još bolnije.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/205
– Umri, majku ti pseću! – povika mladić u očaju, bijući
nemilice. Poneki kamen je morao uzeti objeručke. – Umri!...
Ošamućena, prestala je jaukati. Čulo se samo kako još tan-
ko cvili. A onda se nije čulo ni to ali je i dalje bila živa, iako
joj je krv udarala na nos i usta, i na uši. Mrdala je, trzajući
nogama.
„Jeste tvrda!...“ Muka mu je bilo od tog.
Prosto ju je zatrpao kamenjem a život u njoj se i dalje bo-
rio – nadimao joj se pri disanju grudni koš, izdižući kamen.
Ne mogavši da je dotuče, ostavi je da skapa tako svezana,
u hrpi kamena i lokvi krvi.
II
– Što si tako znojav, raščupan i blijed? – primijeti drugar
mu Veljko sretnuvši ga na seoskom putu. Sjedoše na ledinak
ponad puta da se malo druže. – Gdje si bio?
– Imao sam jedan teži posao – reče Mrkša.
– Bogami nek si, pa i teži – progovori ovaj kao stari. – Vi-
diš kako se mučno stvara.
– Dobro si – potvrdi Mrkša, i on kao starac. – Da se preživi
ne može!
Pošutjeli su na ledinku, uslonjeni uz jedan kamen. Nije
imalo šta da se rekne.
– Danas samo ona ima – pokaza u tom Veljko na put. Osla-
njajući se na pocrnjelu močugu, putem je nailazila stara Sta-
na, po nadimku Nasljednica. – Kod nje – reče ovaj – ne može
da zakapi.
– Da – znao je i naš junak nešto.
– Otkad se pamti – nastavi drugar glasom upućenog –
samo zgrće pare, veže u krpu i trpa u njedra, ne odvajajući se
od njih. Od toga se onoliko zgurila.
– Znači, nijesu joj ono obisle samo sise?
– Kakvi!
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/206 Iako ih je poznavala, starica ih samo posječe svojim zlim
očima. Tek u neko vrijeme se ču. – Što ubi ti, nevjerniče, ona-
ko onu kučku?
– Ko?... – ne bi jasno Veljku. – Kakvu to kučku, strina Stano?...
Ali žena u prolazu samo reče još: – Ko... Zna se ko. I kakvu.
Ovaj pogleda u druga pitajući se šta ona ovo priča. – Ra-
zumiješ li je?...
Upitani samo ugnu ramenima. A njoj u sebi s mržnjom
uzvrati: „Šta ti znaš, kravo stara, skorjela?! Šta znaš ti o na-
šem jadu i nemanju?...“ Samo što se ne nakupi kamenja i nju
onako da zatrpa...
– Mora da je mrdnula – ocijeni drugar. – Al’ kaži joj spre-
mio me ćaća da nam povjeriš pet eura, rekla bi: otkud?! A
puna je! Cijeli vijek drala sirotinju. Paru nije davala – samo
koristi zemlju napola.
–Znam,bogme–odgovoriMrkša.–Imojotacjekodnjekulu-
čio. Napola, bogami, čak i u onu zadnju klasu, vrh samog brda.
– Da. Tako je to kad se nema. Ako imaš – nakrivi kapu;
nemaš li – kukala ti majka!
– I ona to zna – zaključi naš junak. – Zato ih gutolji.
Gledali su za staricom – pognutom od „tereta“.
– Tako ti je to – uzdahnu drug. – Mi u svojoj mladosti, kad
nam je najviše potrebno, nemamo a ona i stara, s jednom no-
gom u grobu, kad joj više i ne treba – ima.
Našem junaku ništa nije preostajalo sem da klima glavom.
– Ja. Šta će njoj?!...
Tu mu je sinula misao koju, kao najveću jednu dragocjenost,
smjesta prikri u sebi, prešutje. Zapreta je kao najdublju tajnu.
On je imao jedinstvenu priliku. Svijet će biti njegov!...
III
Kako je bio već ostrvljen, u prvi mrak odvali s jedne krlje u
hrašću iza kuće mladicu s podobrom gudžom. – U ime Oca i
Sina – reče odlomivši ovršak. – I Svetoga duha.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/207
Hodeći na prstima, nečujno, uskočio je u kuću usamljeni-
ce prije no zasune vrata.
Opošljavala je oko ognjišta – spremala sebi večeru. Osjeti
po nečemu – po šumu koraka, dahu ili sjeni – da je neko ili
nešto... Ali je on, brže-bolje, stiže po sijedoj glavi.
Jauknula je neodoljivo slično onoj kuji. Ali se ni ona ne
onesvijesti. Uspjela je čak i da se okrene, digne užasnute oči
i prepozna ga.
Sad ju je morao usmrtiti...
Udari je žešće. Nemilosrdno!
Samo je zacvilila na nos, na koji joj brzo pocuri krv, crna u
tami čađava kućišta.
Poslije se više nije čula, ali je još pomjerala rukama ne bi
li se kako zaštitila. A jednom kad je zveknu iz sve snage, njoj
se oči ukočiše, ubečene pravo u nj, tako da se on prestravi.
Onda je stala trzati udovima kao zaklan hajvan, dok joj je na
nos i usta, i na uši udarala crna krv...
Iako prepadnut, mladić smoga hrabrosti da joj pretaraha
po smežuranim njedrima.
I prije no će se komšiluk koji je na staričino (ako ne na
ono kujino) zavijanje reagovao, sjatiti oko kuće, pronađe za-
vežljaj s novcem.
Razvezavši ga, pljunu. U zavežljaju turske lire, crnogor-
ski perperi, austrougarske forinte, starojugoslovenski dinari,
albanski „napoljoni“, talijanske lire, kao i Titove novčanice s
radnikom pod kacigom te ženom sa srpom, i napokon ono-
madašnje marke njemačke, a od novog, važećeg novca – go-
tovo ništa.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/208
LIFT
MilošFolić
Buka je nadaleko prevazilazila okvire solitera u kome je
nastajala. Porodica Maksimović bila je neumoljiva da istraje
u tome. Tresao se čitav poslednji, trinaesti sprat. Svi su se
međusobno svađali, muž sa ženom, brat sa sestrom, otac sa
sinom, majka sa ćerkom, otac sa ćerkom, majka sa sinom i to
je trajalo godinama. Brižne komšije uvek je interesovalo oko
čega se svađaju, kad novca itekako imaju. Gospodin El, tako
su svi zvali oca, odnosno muža (iako nikome nije bilo jasno
zašto baš tako), zarađivao je pristojno. Niko nije znao zbog
čega se porodica Maksimović tako ponašala.
Jednoga dana, koji se ni u čemu nije razlikovao od broj-
nih drugih, sve je to dosadilo gospodinu El i on odluči da
sprovede u delo svoju dugo neostvarenu nameru. Dok je bio
dete maštao je da prevozi ljude liftom do njihovih domova.
Ta misao, da vraća ljude svojim kućama, prilično ga je usre-
ćivala. Ništa sramno ni degradirajuće nije video u tome da
neko usrećuje druge ljude oko sebe. Tako je i on, kao dete,
prevezao starije komšije iz svoje zgrade, kada bi mu roditelji
dozvolili da se igra liftom. On to nije video kao igru, već kao
misiju, misiju za boljeg i srećnijeg čoveka.
Nije do toga došlo u trenutku, dugo se sve kuvalo u njemu.
Godine neostvarenih želja, nadanja, patnji, sreće, putovanja,
žena, opijanja, doprinele su da najzad uradi nešto što samo
on želi. Gospođa Maksimović i njihovo dvoje dece zbunjeno
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/209
su gledali gospodina El dok je oblačio svadbeno odelo koje
je, pažljivo upakovano, samo postojalo u delu ormana koji
se nikada nije koristio. Uzeo je čak i oficirsku kapu koju je
njegov deda nosio u ratu, stavio je na glavu i dostojanstveno,
uspravnog hoda izašao napolje. Gospođa Maksimović izašla
je za njim i dovikivala: „Milane! Milane? Gde ćeš? Kuda si
pošao? Gospodin El ravnodušno je odgovorio: „Idem malo da
se provozam liftom...“ Pritisnuo je dugme koje pokreće lift i
mirno sačekao da dođe. Gospođa Maksimović je negodujući
ušla u kuću. Zalupila je vratima jako. Njihove komšije sa dva-
naestog i trinaestog sprata ljutito mrmljajući nastavile su sa
dnevnim obavezama. Ušao je gospodin El u lift i spustio se
do prizemlja. Tamo ga je sačekala čitava gomila besnih ljudi.
„Zašto, pobogu, nema lifta ovoliko dugo?, upita fina stari-
ja gospođa sa trećeg sprata.
„Opet neko od one lude Jovanovićeve dece zevzeči sa lif-
tom!“, konstantovao je policajac u penziji. Negodujući, pri-
hvatali su i ostali.
„A i ti, El, šta radiš tako obučen?! Zar su i tebe primili u
vojsku!“, Nasmejaše se svi na opasku bivšeg policajca.
„Gospodo! Gospodo! Polako! Smirite se, sve ćemo razjasni-
ti. Hajdemo prvih troje u lift, moliću... “, reče im staloženo.
„Zašto samo troje, zar ne prima lift četvoro?“, upita pri-
jatna gospođa.
„Ne, ne, idem i ja sa vama...“.
„Zbog čega i ti? Pa zar se ti nisi spustio već? Šta ćeš opet
gore? Ostavio si uključen šporet a žena ne zna gde se gasi...“,
nasmeja sve policajac. „Sačekaj da se svi mi popnemo, evo,
ima nas pet, šest... osam, pa se onda ti vozikaj gore - dole“.
„Gospodine, vi možete da uđete u ovaj lift, a, ako tako želite,
možete i stepenicama. Na vama je da odlučite...“, čvrst je ostao El.
„El je konačno prolupao, nije ni čudo kad se onoliko svi
deru. Trese mi se luster od njih. Ajde! Ulazite svi! Šta čekate?
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/210 Nemam ceo dan da se raspravljam sa budalama“, reče policajac
ljutito dok je ulazio u lift. Slegnuli su ramenima svi i polako su
formirali red ispred lifta. „A, ionako mi kreće serija uskoro“.
„Koji sprat želite danas, dame i gopodo? Možete da birate
između prvog i trinaestog. Izrazite želju...“, upita El.
„Treći... sedmi... dvanaesti“, odgovori gomila od troje ljudi.
Odvezao je gospodin El svakoga do željene destinacije. Dok
je bivši policajac izlazio iz lifta upita Ela: „Je li, El, zar ti ne
beše neki bankar?“
„Bio sam, dragi gospodine, nisam više. Slabo se plaća...“,
odgovori El.
„Slabo se plaća. Da, slabo se plaća. Ništa, neka ti je sa sre-
ćom na novom poslu“, reče začuđeno penzionisani policajac
i odmahujući rukama ušao je u svoj stan.
„Zahvaljujem, gopodine. Isto želim i vama...“, reče El, za-
tvori vrata lifta i spusti se ponovo do prizemlja.
Dok se spušato liftom do prizemlja začuo je glasno psova-
nje i besno razjašnjavanje trenutne situacije. Nije ni slutio
šta ga čeka dole. Već između osmog i sedmog, uz bučno kla-
paranje jesenjih cipela, ženskih potpetica i štiklica, čuli su se
i pogrdni izrazi upućeni onome ko zadržava jedini lift samo
za sebe. U prizemlju, ipak, bilo je daleko gore.
„... znači El je taj koji je zaslužan za ovu zbrku! Zgaziću ga
kao mrava, što i jeste, kada ponovo siđe dole!“, prigovarao je
ljutiti knjigovođa kome se, razumljivo, nije išlo stepenicama
do devetog sprata. „Evo ga ide! Ti ga, Dragi, uhvati za noge da
ne šutira, a ja ću za ruke, pa da vidimo šta će tada da uradi“.
„Ma pusti ga, Ratomire, vidiš da je prolupao. Neka ga, pro-
ći će ga valjda do sutra. A, ako ga i ne prođe, tu je policija da
rešava takve stvari. Nije to naš posao da se mešamo u rad
organa reda. Smiriće ga oni, ne boj se ti ništa!“, smirivao je
situaciju komšija sa četvrtog sprata.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/211
„Grdna mi je korist i od tebe. Svi znamo ko je i šta je El.
Nije mu dosta što krade državu, što je činjenica, nego nam
otima i lift. Puni su para, naših para, ništa im nije dosta! Ah,
evo i njega. Njegovo visočanstvo! Otvorite ta vrata da ga vi-
dimo“, reče knjigovođa dok je snažno pokušavao da povuče
vrata lifta i pre nego što je propisno stao.
Lift je stao i vrata su se najzad pomerila u svojoj osi za deve-
deset stepeni. Buka je bila sve jača. Gomila je bila uznemirena.
Bilo ih je sve više. Klepetanje cipela bivalo je sve jasnije.
„Dobro veče svima. Hajdete molim vas, formirajte nor-
malan red. Na šta vam ovo liči. Zna se ko je prvi došao, pa
prema tome neka uđu prvo troje unutra da nastavimo dalje.
Ne planiram ja ovo da radim čitavu noć, znate. Pomozite mi
makar malo. Nemojte mi odmagati, ako ne želite da mi po-
mognete...“, reče El pomalo ljutito.
„On nas zajebava! On je bezobrazan! Izvini, Dragi, ali ja
ću njega sada da ubijem, a policija nek posle raspetljava ko je
tu kriv i za šta“, izbezumljen je knjigovođa i u tom trenutku
svima je izgledalo kao da će da nasrne na gospodina Ela, a
možda čak i da ga ubije. Bes mu je kuljao iz očiju dok ga je
hvatao za sako.
Pritisak gomile bivao je sve jači. Sišli su i oni koji su se
napokon odlučili za stepenice pošto lifta nije bilo.
„Nemoj, Ratomire, k’o Boga te molim! Pa zar da ideš u
zatvor zbog neke budale, decu će ti progutati ulica. Pusti ga
više, pocepaćeš mu tu jaknu, pa ćeš i to morati da plaćaš. Ne
isplati se, čoveče, da gineš zabadava. Uđi, evo, nek odveze
tebe prvog. Mi ćemo posle. Nije više ni bitno, mogu ja i pe-
šaka“, uplašeno je reagovao komšija Dragi dok je vadio Elov
sako iz ruku knjigovođe.
„A, pa ne može to tako. Gospodin nije među prvo troje u
redu. Red mora da se poštuje. Postoje zakoni čak i u ovoj ze-
mlji. Ne može svako da radi šta mu je volja i da za to posle ne
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/212 odgovara. I ja odgovaram, onima gore...“, pokazuje El prstom
ka gore. „Pa nije ovo pijaca pa da se cenkamo za cenu. Nema
načina za tako nešto. Nema! Ne dok ja odgovaram. Mada!
Jedino...“, razmišlja El kako da reši novonastale probleme.
„Jedino ako neko ustupi mesto gospodinu i ode na začelje
reda. To je jedino moguće rešenje...“, čvrsto dodaje gospodin
El dižići obe ruke u vis i slegnuvši ramenima.
„Da, Dragi, on mene definitivno zajebava. Da nisam radio
k’o konj i da nisam umoran k’o pas, sad bi mu sasuo zube u
vilicu. Nego, idem ja, drage komšije, polako pešaka, a vi se
tu, što se mene tiče, ganjajte čitavu noć sa njim. Nemam
ni vremena ni živaca sada za ludake, možda ću imati sutra“,
reče Ratomir otupelo i krenu polako uz stepenice. „Mada,
možda do sutra i ja poludim!“, dodao je podrugljivo.
„Gospodinov izbor...“, neumoljiv je gospodin El.
„He, gospodin! Budala sam ja, ne gospodin“, tužno je do-
dao Ratomir dok je brisao suze koje su počele gotovo da liju
koliko je bio besan. Korak mu je bio odlučan i brz.
„Čekaj, Ratomire, stani! Nemoj da si takav. Gde ćeš peška
do devetog, strefiće te kap! Vrati se, budi bar ti razuman“,
mešao se Dragijev glas sa ponekim povikom iz gomile: „Vrati
se, Ratomire! Vrati, molim te!“
Svi su bili nepomični i bezvoljno čekali da li će njihov trud
da urodi plodom. Kada su videli da Ratomira nema i da je
zvuk njegovih koraka sve slabiji okrenuli su se gospodinu Elu
i upitno ga gledali. Sada više nema sumnje, od njega im za-
visi da li će i kojim putem stići u svoje domove. Situaciju bi
promenio samo neki vid nasilja, što su želeli da izbegnu dok
god je to moguće.
„Dakle, ko želi ovim liftom neka stane u red. Ko ne želi
neka se pridruži gospodinu koji je izabrao drugi put. Nema
više odlaganja, imam dosta posla. Suviše se očekuje od mene,
data mi je ova odgovornost i ja neću izneveriti. Ne, ne! Ja
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/213
odgovorno obavljam svoju dužnost i niko sutradan ne može
reći da gospodin El nije radio svoj posao časno i pošteno. Je l
tako, dame i gospodo?, glasno upita gospodin El držeći ruke
iza leđa. „Ja ne želim ni da razmišljam o tome šta bi se desilo
da ja ne obavljam svoju dužnost kako treba. Kakav bi haos
nastao. Anarhija, bezvlašće, tortura. Ne, gospodo, ja ne želim
ni da razmišljam o tome jer to nije opcija. Na Ela se uvek
možete osloniti. El je uvek tu da ispuni vaše želje! Nema ni-
kakvih problema, samo recite koji sprat želite i to je to. Ništa
više nije potrebno da stignete do udobnosti i sreće vaših do-
mova. Ništa više!“.
Polako i ćutke svi su se rasporedili i čekali na svoj red da ih
preveze gospodin El. Prvi, osmi, četvrti, trinaesti... nije bitno.
Svako je stigao na svoj sprat sigurno i na vreme. I dok je vo-
zio svoju poslednju turu za to veče, baka sa trinaestog sprata
upita Ela: „Je li, sinko, ti si dobro?“
„Dobro mi je, starmajko. Dobro. Nikad se nisam bolje ose-
ćao“, odgovori zadovoljno El.
„Bitno je da ste vi deca živi i zdravi. Sve ostalo će se samo
srediti. Bitno je zdravlje“, reče baka dok je izlazila iz lifta i
ljubazno je otpozdravila gospođi Maksimović, koja je sa de-
com stajala isred vrata lifta na trinaestom spratu.
Gospođa Maksimović, čvrsto je grlila njihovo dvoje dece i
ispresecanim tonom upitala gospodina El: „Milane, kada ćeš
kući? Pola komšiluka me je zvalo da pita šta to radiš. Uđi
unutra, sve ćemo rešiti. Molim te!“
„Ništa se vi ne brinite, idem samo da proverim da li je sve
u redu tamo dole i odmah se vraćam gore. Neću dugo...“, reče
El i zatvoti vrata lifta.
„Važi, Milane, kako ti kažeš. Pričaćemo kada završiš to što
radiš“, reče i vrati se kući gospođa Maksimović.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/214
KITEIKITNJASTIUKRASIZAROGATE
AleksandarŠajin
Upavši u ranim jutarnjim satima u jarko osvijetljene pro-
storije salona prodavnice odjeće Hugo Boss u tržišnom centru
u središtu Kopenhagena, dva mišićava noćna čuvara u plavim
hlačama i bijelim košuljama zastali su u iznenađenju, a odmah
zatim nastavili da koračaju u profesionalnoj znatiželji ka tijelu
koje je visilo obješeno konopcem o metalnu cijev skele stalaže
sa izloženom robom i odjevnim manekenskim lutkama u sre-
dini prostorije što je bila osvjetljena halogenim reflektorima i
žaruljicama. Čuvar glatko izbrijane četvrtaste glave, koji se bio
zaustavio bliže obješeniku, sageo se i sa poda podigao presa-
vijeni papir. Raširivši ga, vidio je da se radi o kockastom papi-
ru, sa crnim i bijelim kockicama preko kojih je bio odštampan
tekst. Oproštajno pismo, valjda. Obješenik je bio punačak čo-
vjek nordijskihcrtalica,sačetvrtastimnaočalimananosu.Oko
neprirodno istegnutog i prelomljenog bijelog vrata, pružala se
izgužvana raskopčana kragna bijele košulje sa tankim plavim
uspravnim prugama što su nestajale pod oštrim uglom razreza
vrata crne bluze. Crna polja na kockastom papiru skrivala su
odštampana slova tako da je čuvar bio u suštini prinudjen da
rekonstruiše svaki drugi slog riječi pisma. Odustao je od tog
pokušaja analize teksta vrlo brzo, pošto danski nije bio njegov
maternji jezik, a i da je bio – noćni čuvar je bio dislektičar,
nije mogao da čita i piše kao drugi. Nije razumjevao značenje
pročitanih riječi i rečenica, i uvijek mu je trebalo stvari još jed-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/215
nom pojasniti i prepričati. Ali kako to obično biva i stvoritelj
jednom rukom uzima, a drugom daje talente, tako je i ovaj
noćni čuvar imao jednu neobičnu sposobnost, dar prirode kao
nadoknadu za sve poteškoće sa čitanjem i razumijevanjem.
Taj dar je bilo njegovo stoprocentno fotografsko pamćenje.
Tako da mu je bio dovoljan samo jedan pogled na pismo i on
ga je već bio potpuno memorisao, iako ga nije i razumio. Ovdje
je slika pisma, fotografsko sjećanje noćnog čuvara. (Zašto je
njegovo sjećanje bez crnih kockica, ostaće misterija.) Za njega
će precizno značenje ovog teksta zauvjek da ostane tajna, ali ti,
dragi čitaoče, ako i sam ne patiš od disleksije ili aleksije – imaš
šansu da dobiješ uvid u posljednje zapisane riječi Larsa Rime-
ra, pasioniranog sakupljača masivnih višebojnih katalogâ za
ljetovanje, po evokaciji, i modnog krojača po profesiji.
Mojoj ženi, Greti, poslije moje smrti:
Ti si kao loša šala, beskrajna diskusija promašenog života.
Umnažaš se kao kvadrat mojih zabluda, smiješna karikatura
moje nemoći, žena za zamjenu, melem na ranu isteklog roka
trajanja, nagnjio i otrovan. Smiješno rasipaš svoje kokošije
bjesnilo po mojim nogavicama, izgovaraš tu smiješnu rečeni-
cu: Samo na sebe misliš! Pa naravno da mislim samo na sebe.
Pa naravno, neću valjda samo na tebe da mislim. Ko si mi ti? Ti
si moja pauza zbog tehničkih smetnji. Uništene veze izmedju
šavova i bodova, odlazak zadnjih mušterija iz butika u kome
niko više ne čeka ni na šta. Sve je bjelina smrti, odsustvo boja.
Gubim se u svjetlu, izbijam iza pulta kao zaboravljeni splet
okolnosti. Talenat koji ne posjedujem i žena koja mi se ruga,
sve je to protiv mene, nemam snage da zahvatim vode dlanom,
da se umijem. Kasnim sve više, rezovi u tkanini su nervozni,
neurotični… Sve više ličim amaterskoj krojačkoj radionici za
zbrinjavanje izolovanih socijalnih slučajeva. Oduzeo sam si
vjeru, i nije ostalo ništa, prazna šaka jada, borba riječima sa
ženom koja me ispravlja, koju molim da me ispravi. Zašto si
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/216 me pustio da živim pod ovim uslovima, moj andjele? Prekini
moje sate, hvala, neću ništa više, ne mogu više da jedem gov-
na. Ovo nije moj modni svijet. Ovo je apsurd oslobodjen svake
dramatičnosti, ovo je starost čula, otupjelost doživljaja. Koliko
sam vremena utrošio ni na šta, promašen sam i izgubljen. Bez
ljubavi je grozno, gore nego bez para, gore nego bez ičega. Pro-
ganjala me je svojim bolesnim bolom, njeno dosadno ponav-
ljanje sumnje urezivalo mi se u sekunde i sate života. Žderala
je moje večeri, žderala je moje bjegove. Bila je samo moja pro-
kleta i uvijek iznova ponavljana laž, kompromis sa životom.
Ženskom intuicijom pribijala se uz moju tišinu, bolesno ovi-
sna o osjećanju da je ja izdajem u svakom slobodnom trenut-
ku, vukući me stalno u novi sukob sa sobom, u novi mrcvareći
pogled pun njenog očekivanja, nemira i sumnje. Da je mogla
uživati, uživala bi sigurno izmedju dva napada, izmedju njena
dva nervno labilna juriša na moju mirnoću. Zabijala se poput
klina u stijenu moje duše, tražeći očajnički porozna mjesta u
koje bi mogla da gurne prste i da se onda poput pijavice prilju-
bi uz moju kožu koju nikad nije razumjela. Ništa nije razumje-
la. Ne volim te. Razumiješ li to? Ne volim te. Ne volim tvoju
kožu, ne volim tvoje lice, tvoje sise, tvoju guzu, tvoj stomak,
ne-vo-lim-te. Mislim da lijepo pjevaš, ali nisam te zato oženio.
Možda sam te oženio tek zbog toga što nisam imao drugog
izbora, možda sam te oženio zato što sam umirao. Od gladi, od
usamljenosti, od ustajalosti. Drugu sam ženu volio, prije tebe.
I poslije tebe ću.
...
Čuvar četvrtaste glave presavije papir i gurne ga duboko u
džep svoje košulje. Zatim se sa znatiželjom i nelagodom za-
gleda u Larsovo beživotno podbuhlo lice. – Ovaj je otpjevao
svoje – promrlja kroz zube. Izvadi mobilni telefon iz džepa i
počne da zove policiju.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/217
JADRAN PRIMORJE NA ISTOČNOJ STRANI
Predrag Matvejević
Na istočnoj strani Jadrana, planinski lanci dijele i povezu-
ju primorje i zaleđe. Nad padinama Crvene, Bijele i Sive Istre
nadvila se Učka. Dinarsko gorje protegnulo se duž Dalmacije
– Velebit i Senjsko Bĩlo, Paklenica, Svilaja i Mosor, zajedno
s ostalim brdima i brežuljcima. Iza ogranaka Biokova nižu se
vrleti Bosne, strši krš Hercegovine. Uz Crnu Goru je Bijela
Planina, nedaleko od nje su visovi Orjena i slavnoga Lovće-
na. Makedoniju nadvisuju sure Prokletije, Pelagonidi, stari
Rodopi i nad svima njima – najviša od njih – Šar-planina. U
Albaniji, ispod vrhova Gur-i-Zi i Gur-i-Topit, ispriječile su se
Kakariqi i Salarie nadomak Skadra i Valone. Uz obale Egeja
su vrhovi Cike i Saramande.
Vežući se jedan s drugim, planinski lanci često gube vezu s
ravnicama, ravnice s obalom, obala s ovima i onima. U najbli-
žem zaleđu plima i oseka se ponegdje naslućuju, malo se gdje
osjete. Valovi huče u daljini i valjaju se pučinom, ali ih ne
vidimo. Ponekad ih možda čujemo, ili nam se to samo čini.
Diljem jadranskih gora i dolina rastu srodne biljke, razli-
čitih imena. Među inima su i sljez i metvica, i kadulja i gorki
pelin. Omara i suša zgušnjavaju njihove mirise. Vjetrovi ih
šire i razblažuju sunovraćajući se niz goleti i vrludajući kotli-
nama. Unaokolo je manje stabala i šume nego drače i šikare.
Više je gloga i graba nego jele i čempresa. Smreka je češća
od omorike. Manje je poljâ i pašnjakâ od vrtača i kamenjara.
Više ledina i tratina nego njiva i livada.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/218 Ničega tu nije previše.
Mudrac koji se rodio u unutrašnjosti Bosne i svojim dje-
lom proslavio krivu Drinu i njezinu ćupriju, uspoređivao je
rastinje u primorju i ono u zaleđu: „I kad vidimo crn žilav bo-
rić uz sivu liticu, sve se prisećamo da on ima tamo dole, kraj
mora, rođenog brata, slobodnijeg, lepšeg, vitkijeg.“
Takve usporedbe rađaju sjetu, ponekad blagotvornu.
Loza odolijeva studeni i, udaljavajući se od primorja prema
zaleđu, mijenja se i postaje otpornija. Maslina je privržena
jugu i tu ostaje. Smokva i šipak, bajam i rogač rastu do međa
koje im je odredilo podneblje. Tako je uz obale Dalmacije,
Istre, Hercegovine ili crnogorskoga „vijenca“, a i na drugim
stranama, daljim od jadranskih. Ovdje uspijevaju i murva,
i kupina, i trpka oskoruša. Nailazimo i na košćelu, kojoj je
stablo golemo a plod sitan. Tko zna kako je dovde stigla, nije
rodom odavde.
Kad s pučine zapušu jugo ili šilok, litice i klanci ih poku-
šavaju zadržati ili barem ublažiti. Bura hrli s kopna k obali,
mete neumoljivo sve što zatekne, nasrne i na samo more. I u
zaleđu, primjerice na putu prema Mostaru i Zahumlju, osjete
se njezina snaga i zamah. Silazi odnekud s Veleža ili Prenja,
s Ivan-planine, tko zna sve otkuda, kreće prema dolini Ne-
retve, ne jenjava ni na njezinu ušću. Razlikuje se od vjetrova
što donose kišu, koje u tom kraju nikad nije previše. Izvori
često presuše, čatrnje se isprazne. U bunarima ostane više
tame nego vode. Zemlja se osuši, nebo postane svjetlijim. Od
nagla svjetla ponekad oči obnevide. U mrklu mraku nestanu
obrisi.
Kamenje sijeva dok ga se krči. Šiblje pišti ako mu se
lome stabljike. Kad se stijena skotrlja s glavice niz urvinu,
jeka se čuje s ove ili one strane zagore, tutanj još dulje i
možda dalje. U tim je krajevima bilo, sve donedavno, više
staza nego putova, više putova nego cesta – a cesta premalo.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/219
Od grada do sela, od sela do zaseoka išlo se i prostorom
i vremenom, sadašnjim i prošlim ujedno. Imanja su dugo
odolijevala promjenama, čuvala su se kako su znala i mogla,
za sebe i za druge, tko zna sve za koga. Na njima se čulo
mukanje i meket, rzanje i topot. Torovi i staje se jednako
razlikuju. Marvi nedostaje dobre ispaše, a stoci manjkaju
pravi katuni. Koze brste što stignu sve do trna, ponekad i
sam trn. Magarci iliti tovari više nisu na cijeni kano što su
bili prije. Čobani odlaze kud ih putovi odvedu. Pripoviejsti
o pastirima i pastiricama malo tko još priča. Predaja ih nije
uspjela zadržati uz ognjišta. A i sama ognjišta su se gasila.
Arkadije su prepuštene zaboravu, bukolike literaturi,
idile nostalgiji. „Gdje si, moj rodni kraju“, jada se kroničar.
„Oj Mosore, Mosore!“, „Lovčenu moj“…
Stare zanate još pamte samo starci. Sjećaju se predmeta i
sprava koji nisu mijenjali oblik i namjenu. Malo tko ih rabi
kao što su ih oni rabili: motika, bradva i tokmak, mistrija i
muljača, načve, škip i korito, bukara, mješina i pocrnjela
lopiža: „crn je k’o lopiža nad ognjištem“, to je donedavno bila
neka vrsta blage poruge. Može se još ponegdje zateći kazan i
kac, barilo i badanj, kantar, mlat i malj, satara i sikirica, sić
i sač, prangija i napokon kubura – čovjeku svašta padne na
um kad počne nabrajati. Pomagala i njihovih imena bilo je
podosta, ostalo ih je nedovoljno. „U ono vrijeme“, kako se
veli u starijim godinama, svakom se od njih znalo mjesto –
gdje je stajao ili trebao da stoji, čemu i za što je služio.
Tko se uputi dalje od priobalja, dalmatinskoga, istarskoga,
crnogorskoga ili albanskoga pa djelimice i bosanskoga ili još
nekog, naići će ponegdje na spomenute riječi i stvari. Ostale
su jedna uz drugu ovdje kao uspomene, ondje kao prijetnje.
Ne znamo zapravo ni tko ih čuva, niti za koga, koliko će se
pamtiti i do kada. Kao da svatko negdje čuva neki svoj rječ-
nik, negdašnji, koji nije zaapisan.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/220 More je blizu, za prvim humkom, brdom, planinom. Mje-
stimice je pred našim očima. Na trenutke nam se čini da je
dalje nego što zaista jest. Onoga tko mu prilazi iz zaleđa i
ugleda ga s visine obuzme na tren zanos ili bojazan. Ne zna
čime ga ono privlači niti što ga od njega odbija. Valja li ostati
uza nj ili je bolje okrenuti mu leđa.
Poći dalje ili se vratiti tamo odakle dolazimo? Ima li još
mjesta za došljake i povratnike? Tko će ih i kako dočekati?
Kraj koje obale? Mnogo je pitanja koja se postavljaju sama
od sebe.
I na otocima se ponegdje očituju, iza prvoga proplanka ili
posljednje hridi, drugačija stanja i drugi nazori. Ne uspijeva-
ju se uvijek prilagoditi okolici, priviknuti se na nju, uskladiti
s njom. Hercegovina je ponekad nalik na otok sačinjen od
krša. Lišena je mora, ali ne i želje za njim. Takva je dalmatin-
ska Zagora, i unutrašnjost Crne Gore.
I u primorju i u zaleđu teško se pomiriti s oskudicom.
More obećava više, obala zaboravlja obećanja.
(odlomak iz eseja)
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/221
VORTEXTEMPORUM(Parergonomuzici,
vrtloženju,(t)emporarnom vîšenjuimnoštvenim
nedogledima)
MersidRamičević
Vizura romaneskna čitača mogla bi biti zatočena među
nordijskim fjordovima, usred noćaste obdanice, skupa sa
slikarem i njegovom nemuštom ljubom, uz miris pouzdana
rastrojstva i u odsutnosti ostatka svijeta.
Sjećate li se Bergmanova filma, odnosno Slikara što od-
brojava onu kulminativnu minutu šutnje pred svojom skoro
pa sluđenom ženom dok među njima sav se prostor probija i
ledi u tački gdje pogledi staju.
Rijetki su momenti kao što je to ovaj koji govori idejom
muzičkog. Taman da to ni sam reditelj nije znao, a mogu-
će je da nije. Iako muzika ne baštini elemente jezičkog, niti
tvori semantičke fakte, pa niti polaže na pervertiranost sim-
boličkog, na ovom filmskom mjestu se nalazi zbir ideja ba-
rem jedne ideje o muzici. Jer, muzika je, napose, ono čulno,
pretkomponujuće, što konstantno tavori imaginicijom. Iako,
materijalizaciji muzike, nemuzikalno može biti uzročnik, ne
kao negacija, već druga strana mislivog, rijetki su primjeri da
i nemuzički elementi sugerišu sliku muzike.
U prešutnoj konvenciji Bergmanove minute, uz svaku se-
kundu staje ono vječno stanje muzičke predstave koja biva
najprije inkarnirana u tišinu. S druge strane slikar kao mag
zbiljske i svjetlošću uvjetovane boje, simbolično bi mogao
stajati namjesto profetske figure muzičkoga spektraliste koji
pretendira da ritam zamijeni tembrom.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/222 Iako muzika nesvodiva, partem pro totem, stalno je pitanje
o tome koji bi se momenat imao uzeti za cjelinu muzike, čak
iako je određen zbir elemenata tek niz mogućeg koji ne sa-
činjavaju suštinu muzike. Pa, i kada u svojih Hiljadu platoa
Deleuze i Guattari kažu da brzina, naprotiv, čini apsolutan ka-
rakter tijela čiji najmanji, nesvodivi dijelovi (atomi) zauzimaju
ili ispunjavaju gladak prostor na način vrtloga, nepomičnost
slikara ostavlja dovoljno prostora za ekstenzivni karakter
boje. Muzičke boje, tj. Tembra, koji svoj etimološki habitus
duguje zvonu kao posebnom amalgamu sonorične interfe-
rencijalne buke, unficirajući na taj način sav mogući kombi-
natorički lanac stvaralačkog mnijenja. I to još, pride, u buci
koja se otima analizi sa stanovišta parametara bilo kakvoga i
bilo kojim klasičnim instrumentom proizvodivog tona.
Čini se da bi povlašteno mjesto ritma neki latentni muzič-
ki nomad mogao da potisne nanosima boje. Zna li se i kako
su francuski kompozitor Pierre Boulez i Deleuze još i dobra-
no prijateljevali, cijeli koncept boje tim će dobiti na uteme-
ljenosti. Boulezove kompozicije Derivé ili Čekić bez gospodara
u osnovi baštine nešto od relativnog, jednog, apsolutnog i na
mjestu deteritorijalizovanoga pokreta.
No, osim Bouleza i nešto starijeg kompozitora Edgara Va-
resea, čini se za naš fenomen zanimanja interesantna cije-
la tradicija umjetničkog stvaranja potekla iz klase profesora
pariškoga konzervatorija i kompozitora Oliviera Messiaena.
Iako, orguljaš u hramu Trinite u Parizu šezdeset godina, nje-
gova temeljna mnogolika poetika svoju koherentnost duguje
sustavnim istraživanjima hindu-perzijskih ritmičkih pater-
na, indijskog instrumentarija i opsesivnoga ornitološkoga
zanimanja. Osim što će u tom smislu ostaviti sedam tomova
transkribiranoga ptičijega poja, vjerovatno najznačajnija či-
njenica su dvojica njegovih mlađih studenata koji će još u
mladosti formirati društvo, to jest ustanoviti dogmu, koja će
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/223
pretendirati apsolutnom muzikom muzike, slobodnom od
svih izvanmuzičkih, primjerice, jezičkih (post)strukturali-
stičkih logosferičnih generatora oblika. Gerard Grisey i Tri-
stan Murail će biti ti koji će raslojiti i učiniti (deleuzeovski)
rizomatičnim mnoge statusne elemente iste one kolorističke
tradicije iz koje je iznikao i sam Messiaen.
No, sa Messiaenom i sljedujućom spektralnom školom,
nomadstvo karaktera tek bi mogli misliti sigurno na evrop-
skom kontinentu. No, do kultne i egzistencijalističke ravni
Messiaenova Kvarteta za kraj vremena, pređen je sav simbo-
lički put u trajanju od Cageove spiritualne i ‘konvertitske’
tišine.
U Sjedinjenim Državama nakon što su tokom drugoga
svjetskoga rata tamo preselili brojni kompozitori iz Evrope,
dešavaće se stvari koje bi valjda logikom ahistoričnosti bile,
moguće jedino da se i dogode tamo. Ne daju se ne spomenuti
Filip Glass i Bob Wilson koji će napraviti operu Einstein on
The Beach ili John Adams koji će učiniti nešto drugo, postmo-
dernistički validno, operom Nixon in China.
No, nakon spomena ove za to vrijeme izrazito recentne
prakse, misao goni daleko u prošlost. Na posljednjem pul-
skom sajmu koji je obilježilo više panela o nomadizmu po-
znati geopoetik Kenneth White svoje izlaganje će započeti
kontekstualizirajući muziku i neke prve nomadske impulse
u čin šamanskoga transcendirajućeg obreda. Svakako da je
muzika dobar put za zatvaranje mnogih pa i ovoga sistema
(nomadizma), no pitanje je koliko se je tu zahvatilo i hoće
li biti vremena, ako već ono nije neumitnom progresijom za
nama da u ravni muzičke pojavnosti i djelanja se prepozna
jedan koherentni impuls nomadizma.
Znameniti esej Thomasa Stearnsa Eliota o Tradiciji i individu-
alnome talentu sugeriše temeljne probleme kako pjesniku kome
se obraća, tako i za čula muzike na koja on svakako računa.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/224 U svom kritičkom kazivanju Eliot koristi opoetizovanu
bezvremenost svojih, i opštih, temporalnih objekata „proš-
log u prošlosti” ili „prošlog u sadašnjosti“ (tj. sadašnjost kao
trenutak prošlosti). Nešto kasnije dodaće i kako je pjesnikov
bilans poredak egzistencije od Homera pa do savremenosti.
No, kako je fenomen muzičkoga događaja temporalnih svoj-
stava, time se nužnost promjenjivosti umjetničkog objekta
ispostavlja za jedinu instancu muzičke realnosti.
Odemo li još dalje po slijedu tradicije i spomenu Homera
a shodno temi u naslovu, sasvim se primjereno da uzeti iz
najbližega komšiluka i ličnost vajnoga pjevača priča, guslara
Avde Međedovića, za jednog od prvih znanih muzičkih no-
mada na evropskom jugoistoku. Iole, upućeniji čitalac u lik
i djelo ovoga nosioca predaje antičkih razmjera, zna kako su
čuvena dvojica američkih etnomuzikologa (Albert B. Lord i
Milman Parry) njega, nimalo naivno, titulirali ovđašnjim Ho-
merom. Doda li se da je i Béla Bartók, dobro poznati mađar-
sko-američki kompozitor i vrhunski majstor za umjetničku
objektivizaciju muzičke folklorne građe, trankskribirao čak
tri poeme u pjevanju Avde Međedovića, prethodna stilska
preporuka dobija svoju prvu potvrdu.
U naprijed spomenutom eseju, Eliot će eksplicitno nave-
sti neke zavodljive primjere, koji može ići u prilog muzičkoj
materiji, govoreći o intenzitetu poezije i različitim imperso-
nalnim manirima njene formalizacije. Govoreći o izvjesnoj
odi, on govori o osjećanjima koja nemaju nikakve naročite
veze sa slavujem, ali kojima je slavuj poslužio da ih poveže,
možda dijelom zbog svog privlačnog imena, a dijelom zbog
glasa koji uživa. Tome bismo mogli dodati u maniru Ivana
Fochta da slavuj utjelovljuje muziku i da je on tek jedna da-
tost muzike.
Nadalje, skraja spisa naslovljenoga kao Muzika poezije,
Eliot govori sljedeće: Iskrsavaju isti problemi i to uvijek u
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/225
novim formama; i poeziji vječito predstoji, kao što je F.S Oli-
ver rekao za politiku, „beskrajna pustolovina“.
No, za muziku beskrajna pustolovina bi mogla početi i stati
na jednom davnašnjem otkriću o tome kako neke školjke luče
melodiju švicarske narodne pjesme. Jean Jacques Rousseau
u svojim ogledima o muzici će pak navesti kako je švicarskim
vojnicima u davnoj prošlosti bivala zabranjena izvjesna do-
moljubna pjesma. Nakon ovih prostih primjera mogli bismo
biti na stanovištu da priroda katkada ukazuje na objektivnu
banalnost, dok ljudsko iskustvo supstituira nerijetko banal-
nost emocionalizma kao pratećeg svojstva raznoraznim afek-
tima, hegelijanski rečeno životno neiskusnim.
No, kako muzika ne postoji bez formalizacije, iskustvo
umjetničkoga događaja se realizuje „sebepostavljanjem isti-
ne u djelo“ (a ne dokidanjem istog), što bi rekao Heidegger,
dodajući kako je to moguće, jedino uz „ekspoziciju svijeta“ i
„proizvodnju zemlje“.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/226
DESNAMARGINA
SašaJelenković
Pesnik se budi u tri popodne, muka mu je od spoznaje da
nema nikoga ko bi mogao da se divi stihovima iz ezoterične
poeme koju u zanosu piše već četiri meseca. Nema potrebe da
ustaje iz kreveta, jer je pored njega najnoviji model ASUS PC
od 9 inča, zgodna spravica koja će ga poštedeti napora da se
podiže iz horizontale – njegov najbolji prijatelj, njegova verna
ljubavnica, uvek na raspolaganju. Jutro, cik zore, doba kada
su romantičari ustajali i uz poj ptica nizali stihove, odavno je
minulo, pesnik osluškuje buku ulice, žamor gomile koja se
vraća s posla. Otvara dokument, pred njim je nedovršena po-
ema, savršen sklad ezoterije i lirike. Hermetičan u meri koja
će zaintrigirati dvojicu najboljih prijatelja književnih kritiča-
ra, trojicu pesnika koji ga istrajno čitaju godinama, i desetak
anonimnih obožavateljki koje mu s vremena na vreme šalju
mejlove ispunjene laskanjima. To je njegova publika. Na levoj
margini treperi kursor, pesnik čita ispisan dokument. Kad
dodje do kraja stiha, negde na sredini monitora, postavi sebi
pitanje: „Zbog čega ne bih nastavio još malo prema desnoj
margini? Šta bi se moglo dogoditi ako tako nešto učinim?“
Prozni pisac se budi u šest ujutru, kuva čaj, seda pred kom-
pjuter, otvara dokument svog novog romana. Bulji u plavu
pozadinu dokumenta (tako mu je lakše, od dugotrajnog zure-
nja u crno-beli kontrast na monitoru peku ga oči), razmišlja
kako je krajnje vreme da nešto promeni nakon tolikih godina.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/227
Razmišlja o mogućnosti pomeranja ka levoj margini. Razmi-
šlja o pisanju poezije. Tako se više neće zamarati smišljanjem
i razvijanjem fabule, neće morati da strepi da ne postane do-
sadan (jer poezija je, sama po sebi, moram da dodam, širo-
kom publikumu dosadna), neće mu u san dolaziti likovi da ga
opsedaju i podastiru mu nepotrebna pitanja. „Pisati poeziju,
kako to mora biti lako“, razmišlja, „samo ću skratiti redove,
pomeriti se ka levoj margini, o da, malo ću redukovati upo-
trebu glagola, i to bi bilo dovoljno za početak.“
A početak, šta je, uopšte, početak? Ivo Andrić je govorio
da kad nešto pišete, prvi pasus napisanog uvek treba precrta-
ti. Ali, pesnici ne pišu u pasusima. Tako da je naš prvi junak
lišen mogućnosti da postupa po Andrićevoj preporuci. Obo-
jici, međutim ne da mira činjenica da im je tesno u okviru
žanra. I da ih, obojicu podjednako, muči druga vrsta tesko-
be – recepcijska anksioznost. Proznom piscu je dojadilo da
komunicira sa čitaocima, da ga prepoznaju na ulici, preko
glave su mu novinarska zapitkivanja. Tako bi rado utonuo u
blaženu anonimnost pesnika koga niko ni za šta ozbiljno ne
uzima, osim ako ne pripada onoj vrsti koja sa šefovima taj-
nih službi cupka na koncertima folk pevačica. „S druge stra-
ne, šta je loše u tome da se pesnici druže sa šefovima tajnih
službi, to je tako romaneskno, a i bolje je da sede zajedno
na koncertima nego da budu predmet operativne policijske
obrade“, prevrće po glavi prozni pisac.
Pesniku je, međutim, anonimnosti dosta. Tako bi želeo da
se nekome obrati, da ono što je zavijeno u hermetične stihove
učini prepoznatljivim svima. Žudi za sopstvenom fotografi-
jom i velikim intervjuom u novinama. „Roman je“, razmišlja,
„uvek događaj u medijima, pesnička knjiga odavno više nije.
Dobro je bilo dok je poezija bila ideološki subverzivna, kada
su pesničke knjige bile čitane sa pojačanom pažnjom i zabra-
njivane ukoliko bi se u njima pronašlo makar zrnce po re-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/228 žim destruktivnih aluzija. Posedelo bi se malo u pritvoru, ali
bi međunarodne organizacije za zaštitu sloboda pojedinaca
uvek pravovremeno i žestoko reagovale“. Nekako se ispostav-
lja da je korist bila veća od štete. Teritorije su bile podeljene,
mesta i, bogami, novaca, bilo je za sve. „Treba napisati roman,
neizostavno“. Kursor se pomera prema desnoj margini.
Romanopisac shvata da ga junaci romana napuštaju, da
se fabula rasipa, čita kulturne rubrike dnevnih i nedeljnih
novina, i užasnut shvata da je samo u poslednjih mesec dana
objavljeno toliko romana koliko je nekada bilo objavljivano
godišnje. Čita kratke anotacije i suočava se sa sadržajima tu-
đih romana, i svi mu deluju daleko zanimljivije od ovoga koji
trenutno piše. Nigde, međutim, ne vidi da je nešto ozbiljno
napisano o pesničkim knjigama. „Eto neosvojenog prostora
koji me čeka. Eto praznine koju treba popuniti“. Briše napisa-
no, i pomera kursor prema levoj margini, jedva malo dalje od
centra dokumenta. „Otkuda, do đavola“, razmišlja u posled-
njim trenucima pred sudbinski zaokret prema levoj margini,
„toliko romana?“ Priseća se kako mu je nekoliko prijatelja
pesnika, čijih se poslednjih knjiga pesama niko više i ne seća,
oduševljeno pričalo kako su povoljno, na dvogodišnji kredit,
kupili moćne laptop računare. „Aha“, pali se lampica u glavi
romanopisca, „pa to su ova trojica čiji su romani štampani u
nekoliko izdanja, u konkurenciji za najveće književne nagra-
de!“ Jedan od njih oduševljeno je pričao kako je lako pisati
na laptopu, kako prsti sami klize po tastaturi, kako misao ne
može da stigne da bude iskazana a slika predstavljena, tako
je lako pisati roman!
Desna margina je izazovna, desna margina je obećava-
juća i nedodirljiva, desna margina onespokojava. Ne mogu
da prestanem da se pitam da li je veći izazov odolevati joj
kao što se odoleva onome koga volimo na daljinu i divimo se
lepoti oklevanja, uživajući u neostvarenom dodiru. Desna
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/229
margina, prostor želje i strepnje, tačka zrelosti, ogledalo kao
ulaz u svet čudesnog.
Osamdesetih godina prošlog veka Vojislav Despotov je
u jednoj pesmi napisao da poezija nikako ne sme propustiti
priliku da zakupi satelit kako bi se proširila preko granica
sopstvene anonimnosti kao onoga što sam, za ovu priliku,
nazvao levom i desnom marginom. Zašto govorim o mar-
ginama? Osamdesetih, takođe, na predavanjima iz teorije
književnosti na katedri za svetsku književnost u Beogradu,
profesor Svetozar Petrović, pomalo u šali, definisao je poezi-
ju ovako: „margina lijevo, margina desno, a u sredini tekst“.
Ako je Despotov nešto tačno procenio, onda je to činjenica
da se poezija iz knjiga preselila ne na satelitske kanale već
na internet, prostor virtuelan kao što je i njena suština, na
samom početku novog milenijuma, postala virtuelna, kao što
su virtuelni postali i oni koji je pišu i oni koji je čitaju. Nika-
kvu stvarnu, opipljivu vrednost, recepcijsku ali i materijalnu,
niko više u poeziji i ne traži, poezija je skrajnuta, marginali-
zovana i potisnuta, nikome zanimljiva, nepotrebna. Pesnič-
kih knjiga u knjižarama nema, ili su sahranjene duboko na
prašnjavim policama, u udaljenim uglovima. Roman domi-
nira književnom scenom, bez obzira na stvarni kvalitet. Glas
pesnika, nekada cenjen i uvažavan, sada se ignoriše.
Pesnik traži nekoga kome će se obratiti i lagano, sve češće,
pomera kursor prema desnoj margini.
blog.elpenor.net
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/230
IGRANEISCRPNA
(opoezijiVaska Pope) JosipOsti
Kada se radi o modernom viđenju srpske poezije, njenom
vrednovanju i prevrednovanju mjerilima nove, suvremenim
dostignućima znanosti o književnosti i senzibilitetu današ-
njih čitatelja primjerene kritičke misli, nije moguće previdje-
ti Antologiju srpske poezije Zorana Mišića, koja je, po objavlji-
vanju, 1956. godine, naišla na krajnju odbojnost konzerva-
tivnih duhova, ali je vrijeme, kao najobjektivniji sudija, ne
dugo zatim, njenom autoru dalo za pravo. To, pored ostalog,
potvrđuje i slučaj Vaska Pope, pjesnika rumunskog porijekla,
koji je rođen 1922. u Grebencu, u Vojvodini, a umro 1991.
godine u Beogradu, a kojeg već duže vrijeme mnogi smatraju
ne samo klasikom modernog srpskog pjesništva, nego jednim
od najneobičnijih i najznačajnijih suvremenih europskih, pa
i svjetskih pjesnika.
Naime, Mišić je antologiju, koja obuhvata sto godina
srpske poezije, zaključio pjesmama Vaska Pope i Miodraga
Pavlovića. O njima je i zapisao: „Ono čime se Vasko Popa i
Miodrag Pavlović, dva inače toliko različita poetska tempe-
ramenta, zajednički odvajaju od naše predratne poezije, pa i
razilaze sa njom, za razliku od većine pjesnika svoje genera-
cije koja je oduševljeno pošla tragom njenih težnja za stva-
ranjem jednog univerzalnijeg, objektivnijeg i homogenijeg
poetskog sistema, jedne nove poetske kosmogonije koja ne
želi da bude samo ogledalo trenutne pesnikove ćudi, već i
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/231
njegovog pogleda na svet, i dramatičnih zbivanja nastalih u
krilu tog sveta.“ Tome dodaje da je Popina poezija „zatvoren i
dovršen misaoni, pa i estetički sistem, u kome sve koordinate
gravitiraju jednom jedinom nepočin-polju, gdje se vodi borba
neprestana, ali i nepromjenjiva“. Sve to se odnosi na ranu
Popinu poeziju, jer je Popa svoju prvu knjigu, s naslovom
Kora, u kojoj su pjesme napisane između 1943. i 1951. godi-
ne, objavio 1953. godine, a drugu, s naslovom Nepočin-polje,
1956., iste godine kad je izašla i Mišićeva antologija. Mišić se
opredijelio za Popine pjesme koje su nastale poslije Kore, kao
što kaže, ne samo zbog njihovih jezičkih novina, nego i zato
što se u njihovom cikličnom obliku najbolje vidi cjelovitost
njegove pjesničke misli. Kasnije Popine pjesme, koje su osta-
le jezički svježe i bile sve češće čvrsto povezivane u cikluse,
potvrdile su rečeno, što znači da je Mišić, koji se književno-
povijesno kuražno kladio na njih, opkladu dobio.
Popa je potom objavio jezički, odnosno pjesnički jednako
čudesne i značajne knjige: Sporedno nebo (1968), Uspravna ze-
mlja (1972), Vučja so, Kuća nasred druma, Živo meso (sve 1975)
i Rez (1980). Uz to i tri zanimljiva i dragocjena zbornika, koja
su, kao i knjige njegovih pjesama, doživjela mnoga ponovljena
izdanja. Rukovet narodnik umotvorina Od zlata jabuka (1958),
zbornik pjesničkog humora Urnebesnik (1960) i zbornik pje-
sničkih snoviđenja Ponočno sunce (1962). Upravo ti zbornici
otkrivaju njegovo ozbiljno, svestrano i duboko bavljenje jezič-
kim nasljeđem, koje priziva i utkiva u svoju poeziju, te su isto-
dobno putokaz ka njenom porijeklu i izvorištu, u mitu, bajci,
legendi i epu, uz to i ključ koji otvara, ako ne sva, bar mnoga
vrata koja nas vode kroz neobičan, beskonačan i bezizlazan la-
birint njegovog čarobnog pjesničkog zdanja, jedinstvenog čar-
daka ni na nebu ni na zemlji, nego u jeziku koji ih povezuje.
Mada je, zbog svojevrsne nadrealističnosti i višeslojnosti,
kroz koju na površinu izbija jezička ikonografija i ornamen-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/232 tika folklora i mitologije, njegova poezija bila hermetična i
izgledala teško prevodivom i prijemčivom u drugom i drukči-
jem jezičkom i kulturnom okolju, Popa je bio i najprevođeniji,
ne samo srpski pjesnik, nego i od svih pjesnika iz nekadašnje
Jugoslavije. Njegova poezija je imala i najviše kritičkog i čita-
teljskog odjeka u svijetu i bila među rijetkim, ako ne i jedina
iz književnosti tog prostora, koja je imala istinski književni
utjecaj u drugim sredinama. Tako su, recimo, u Americi, što
su potvrđivali mnogi tamošnji pjesnici, postojale skupine
odnosno klubovi pjesnika oduševljenih njegovom poezijom,
od kojih su ga neki pokušavali i slijediti. Zahvaljujući broj-
nim i dobrim prijevodima, kao i tome da su ga, pored ostalih,
prevodili i izvrsni pjesnici kao što su, da samo neke od njih
pomenem, francuski pjesnik i romanopisac ruskog porijekla
Alain Bosquet, rumunski pjesnik Nichita Stanescu, američki
pjesnik rođen u Beogradu Charles Simic i engleski pjesnik
Ted Hughes, Popa je dobio ne samo mnoge nagrade u zemlji,
nego i mnoga međunarodna književna priznanja. Pored dru-
gih, 1968. godine, Austrijsku državnu nagradu za europsku
literaturu, a izvjesno vrijeme bio je i u najužem izboru za
Nobelovu nagradu.
U leksikografskoj bilješci Draško Ređep je, početkom se-
damdesetih godina, pored ostalog, zapisao: „Oslanjajući se
na liriku Momčila Nastasijevića, istaknutog srpskog pesnika
između dva rata, zatim na folklorni izraz i snažnu nadreali-
stičku tradiciju srpske poezije, Popa u svojim pesmama na-
stoji da spoji grotesku, fantastiku i dosetku.“ Danas možemo
sasvim pouzdano reći da su se ta i mnoga druga Popina na-
stojanja ostvarila. Da je njegov pjesnički opus, mada nevelik,
spoj ne samo groteske, fantastike i dosjetke, nego i još mno-
go čega drugog, što ne umanjuje njihovo značajno prisustvo
u njegovoj poeziji, kao što sve pomenuto, i nepomenuto, ne
umanjuje njegovu pjesničku samosvojnost, Time ne želim
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/233
reći da je bio samorodan, jer to nije nijedan pjesnik, nego da
je svaki svjestan ili nesvjestan poticaj i utjecaj transformirao
i podredio svojoj općoj pjesničkoj viziji, odnosno posebnoj
artikulaciji i arhitektonici svoje pjesme, te, u njih duboko
utiskujući osobni pečat, pjesnički ih revitalizirao i oživio.
Nije moguće previdjeti Popino oslanjanje na Nastasije-
vića, jer je Popa očito išao tragom njegove okrenutosti ka
iskonskom i arhetipskom, koja je njegova jezička istraživa-
nja i eksperimentiranja vodila ka sve većoj ekonomiji jezika,
odnosno redukciji izraza najsličnijoj onoj koja karakterizira
i odlikuje gnomične folklorne književne oblike. Kao ni to da
je Nastasijević bio znan kao pjesnik ciklusa, čija je cjelina,
obgrljena zajedničkim naslovom, sastavljena od pjesničkih
fragmenata ili pjesama bez naslova, obilježenih i razdvojenih
samo brojevima. Ali, za jedne manja, za druge veća sličnost
između Nastasijevićevog i Popinog reduciranja pjesničkog
jezika na najbitnije, ne umanjuje razlike između njihovih
pjesničkih avantura, koje nas uvjeravaju da se radi o dvije
zasebne i, u suštini, po kojoj se pjesnici i prepoznaju, druk-
čije pjesničke kozmogonije. Razlikuju se, pored ostalog, po
načinu na koji izostavljeno, odnosno prešućeno, nije sasvim
odsutno, nego prisutno upravo svojom odsutnošću, u vidu
različitih nagovještaja i slutnji, koje uobličava melodični ša-
pat koji dopire iz velikih vremenskih udaljenosti i prostora
koji su s druge strane granica fizičkog, materijalnog svijeta.
Kao što se, recimo, razlikuju pjesnički svjetovi Vaska Pope i
francuskog pjesnika Francisa Ponga, s kojim su ga dovodili u
vezu uglavnom zbog pjesama u kojima je, kao i Ponge, opisi-
vao predmete, bilje i životinje. Ti opisi su kod Pope ostvare-
ni drukčijom vrstom slikovnosti i jezičkih obasjanja izvana i
iznutra, čak s posebnim pjesničkim humorom.
Uz to, takvih pjesama kod Pope nije mnogo i samo su je-
dan od brojnih segmenata njegovog opusa, dok se cjelokupan
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/234 Pongov opus i njegov pjesnički uspjeh, kao što je pisao Mio-
drag Pavlović, upravo zasnivaju na tom što mu je uspjelo da
„intuitivno sazna unutrašnju strukturu postojanja životinja,
bilja i predmeta“. Ponge, kojeg su neki kritičari smatrali jed-
nim od najznačajnijih pjesnika francuskog jezika, u svojim
pjesmama u prozi daje šire opise i najčešće ih popraća, od-
nosno završava komentarima, dok su Popini opisi gnomični
i uglavnom usredotočeni na stvaranje nove pjesničke slike,
koja je često rječitija od bilo kakvog komentara. Kod Pope,
na primjer, patka „Nikada / Nikada neće umeti / Da hoda /
Kao što je umela / Ogledala da ore“. A zvučnost i strukturu
tih stihova prepoznat ćemo, kasnije, u često citiranom stihu
mlađeg, prerano tragično preminulog srpskog pjesnika Bran-
ka Miljkovića: „Hoće li sloboda umeti da peva kao što su su-
žnji pevali o njoj.“ Kod Pope konj, u duhu kinetičke umjetno-
sti, „Obično / Osam nogu ima“, a „U očima lepim / Tuga mu
se zatvorila“. Pjesmu Maslačak, u kojoj govori o tom „žutom
oku samoće«, završava stihovima: „I tako / Dogoreva pikavac
/ Na donjoj usni nemoći / Na kraju sveta“, a pjesmu Krompir
stihovima u kojima kaže da krompir proklija zato: „Što mu u
srcu / Sunce spava“. I tome slično, odnosno od toga različno,
jer je Popa od onih pjesnika koji nastoje izbjeći ponavljanja,
usprkos tome da su ga često i dugo stvaralački opsjedale slič-
ne, pa i istovjetne teme i motivi.
Suočavanje vidljivog i nevidljivog, fizičkog i duhovnog, te
njihovo preplitanje, kao i suočavanje i preplitanje stvarnog i
sanjanog, konkretnog i apstraktnog u njegovoj poeziji, koja je
tako jezički plod odobnog životnog iskustva, lektire, posebno
one u kojoj je kristalizirano kolektivno iskustvo i razigrane
mašte, porađalo je u Popinoj poeziji čudovite pjesničke slike i
slobodnim stihom izgrađene skladne, svakog suviška oslobo-
đene, zasebne pjesničke strukture i njihove veoma koheren-
tne nizove. Demijurg posebnog pjesničkog svijeta i načina
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/235
njegovog izricanja, Popa se, mada u prvi mah neprihvaćen,
na graditeljski, a ne rušilački način konfrontirao dotadašnjoj
poeziji, ne odričući se tradicije, ali i ne koristeći već istroše-
na pjesnička sredstva i oblike. Bogata leksika njegove poe-
zije, u koju je mnogo riječi i sintagmi prenijeto iz folklorne,
prevashodno narodne pripovjedačke tradicije, novi sjaj do-
bija u kontekstu sintakse njegovog stiha, bez interpunkcije,
kojom ostvaruje kaleidoskopski nepredvidljiv mozaik mnoš-
tva nadasve neobičnih, a iznutra najčešće dinamičnih, pa i
dramatičnih, mada nikada patetičnih pjesničkih slika. „Dah
zverke“, odnosno smrti, koji je naslućivao u svojim ranim
pjesmama, uvrštenim u knjigu Kora, prati ga sve do posljed-
njih pjesama, ali svijest o čovjekovoj kratkotrajnosti, umrlji-
vosti i prolaznosti nije bacila previše tamnu sjenu na njegovu
poeziju, jer crna nije bila njegova najdraža boja. O smrti, o
kojoj je često pisao, o čemu možda najuvjerljivije svjedoče
u njegovim pjesmama pominjane kosti i kosturnice, pisao je
na drukčiji način nego mnogi pjesnici, poslije, recimo, crnih
pjesama Edgara Allana Poa ili knjige Cvijeće zla Charlesa Bau-
delaira, koja je ponajviše utjecala na proklete pjesnike, Arthu-
ra Rimbauda, Stephana Mallarmea, Paula Verlaina i druge,
a izravno ili preko njih na velik broj modernih pjesnika, čiju
liriku obično, i s pravom, nazivamo tamnom. Neizbježnost i
sveprisustvo smrti nije krotila i ukrotila, nego, čini mi se, čak
pospješila i razuzdala Popinu vitalističku jezičku igrivost. A
upravo njegova igra s jezikom, probrana leksika, samosvoj-
na, lapidarna sintaksa stiha, oneobičavanje pjesničke slike,
tog prafenomena ljudskog govora, harmonična struktura
pjesama i, često, njihovo nizanje u manja i veća geometrič-
na ciklusna sazviježđa, rezultirala je umnožavanjem poruka
i značenja, semantikom koja je neiscrpna i omogućava široku
paletu analitičkih pristupa i tumačenja od lingvističkih do fi-
lozofskih.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/236 Tako je, recimo, također izvrsni srpski pjesnik Borislav
Radović, u povodu Popine knjige Rez, koja je proširila temat-
sko polje njegove poezije, ali i zaokružavala njegov opus, koji
je, pogledom unatrag, bilo moguće sagledavati u cjelovitosti,
pisao da on „oduvek zasniva svoj pesnički izraz na neiscr-
pnim mogućnostima govornog jezika, od usmene narodne
književne reči do tekuće govorne svakodnevice, i od predanja
i mitskih situacija do neposrednog iskustva u prenaseljenoj i
užurbanoj gradskoj stvarnosti“.
Mlađi pjesnik Sinan Gudžević, u svojim beleškama o po-
eziji Vaska Pope, tri njegove knjige, Nepočin-polje, Sporedno
nebo i Vučju so, smatra božanskim čaranjem, a da bi neke od
njegovih pjesama u njima mogle čak biti „manifesti apsurda
u srpskom pjesništvu“. O apsurdu govori i Raša Popov u tek-
stu Vasko Popa i kraj anđelizma, polazeci od toga da „anđeli-
zam počiva na gospodstvu glagola i na suzbijanju predmetnih
imenica“, a da je »sama poezija oksimoronična u samoj svojoj
ćudljivoj srži“ i da „na vrelu njenih kontrasta caruje ludi i
oštri apsurd“. O apsurdu ili o „elementima čudesnog“ u Popi-
noj poeziji, koji su karakteristični za bajku, pisao je Aleksan-
dar Petrov u tekstu naslovljenom Moderna bajka, ukazujući
time ujedno i na modernost i na bajkovitost njegove alkemije
riječi s kojom poetizira i prevazilazi apsurd, jer su njegove
pjesme često napisane „kao svojevrsne mađijske formule“, u
kojima se javlja „kozmos kao suprotnost haosu“. Pjesnik Ivan
V. Lalić, kojeg je u srpskoj poeziji moguće svrstati uz Popu i
Pavlovića, tvrdio je da Popa opjevava „prazninu i prevazila-
ženje praznine u ime ljudskosti“.
Mišljenja o poeziji Vaska Pope uspješno je sintetizirao srp-
ski pjesnik iz Bosne i Hercegovine Stevan Tontić, koji je na-
pisao: „Popina poezija djeluje kao krajnji sublimat modernog
pjesničkog iskustva u Srba (osobito: nadrealizam, Nastasije-
vić) i slikovno-simboličnih potencija naše drevne, arhaične
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/237
duhovnosti te narodne poezije. U njoj je izvršeno neviđeno
i paradigmatično amalgamisanje savremenog izraza i mit-
skih jezičkih formula i obrazaca, konkretnih slika egzisten-
cije i kategorija esencije, u volšebnoj igri/alhemiji stvaranja
pod strogo prepoznatljivim znakom.“ I tome dodao: „Popa
je sistematizovao i kristalisao čitav mitsko-simbolički fond
naše kulture, na način kako to nije učinio nijedan savremeni
evropski pjesnik sa svojom tradicijom.“
Slično kao srpski pjesnici i kritičari, mada iz drugog zor-
nog kuta, iz kojeg se neke stvari vide bolje, druge, dakako,
slabije, pisali su o Popinoj poeziji mnogi pjesnici, esejisti i
prevoditelji iz drugih zemalja.
Charles Simic je isticao Popin „osećaj za humor“, „temat-
sko i estetsko jedinstvo“ njegovih knjiga, antropomorfizaciju
neživog u njegovim pjesmama i još mnogo što na šta su uka-
zivali i mnogi drugi. Za njega je „jezik Popinih pesama u isto
vreme jednostavan i idiomatski“. „Ekonomija izraza zapanju-
juća“, a dovodi je u najneposredniju vezu sa zagonetkom, koju
smatra „najjasnijim modelom za sam Popin poduhvat“, ne
previđajući da je, u svom bavljenju kraćim folklornim jezič-
kim formama, upravo zagonetki posvetio veliku pozornost.
Swen Gustafsson, koji je pisao da „Vasko Popa pokušava
da stvara svoje pjesme što je moguće univerzalnije i daje či-
taocu mogućnost za različita tumačenja“, zapazio je, da je
Popa svoje pjesme-zagonetke naslovljavao odgonetkom, kao
što je u naslov zagonetki, koje je uvrstio u zbornik Od zlata
jabuka stavljao odgovor na njih. To potvrđuje da su ga pri
tom prevashodno zanimali izražavanje u slikama i metafo-
rične misaono-jezičke igre karakteristične za zagonetku, a ne
njena uobičajena funkcija postavljanja zbunjujućeg pitanja
na koja se očekuje jedan jedini pravilan odgovor. Preuzima i
u svojim pjesmama primjenjuje „iznenađujuću perspektivu“
zagonetke, za odgonetanje koje je kod njega potrebno izvje-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/238 sno predznanje, odnosno poznavanje mitologije, kulta i obre-
da, s kojima neki zagonetku i dovode u vezu.
Bernard Johnson uočava da je Popina „poezija jezgrovi-
ta, eliptična, ponekad na granici aforističnog“ i slično, što je
točno, ali ne sasvim i tvrdnja da se „Popa ističe među svojim
savremenicima svojim potpunim raskidom sa tradicijom“,
jer se on za književnu tradiciju, istina stariju, vezao više od
ma kog srpskog pjesnika. A tvrdnja da se je „svesno odricao
subjektivnosti“, ne može se odnositi na cijeli njegov opus, jer
je poznato da je u kasnijim pjesmama često govorio o sebi i
u prvom licu.
Nesumnjivo je zanimljivo šta su o Vasku Popi, magu ri-
ječi i suvremenom mitografu, kako ga, zajedno sa Kafkom,
Borgesom, Michauxom i nadrealistima, naziva Simic, govo-
rili drugi, ali je vjerojatno jos zanimljivije šta je on govorio o
samom sebi i o svojoj poeziji.
U nizu tekstova iz 1961. godine Popa je odgovarao na neka
od pitanja koja najčešće postavljaju pjesnicima, pa i pjesnici
sami sebi, a tiče se poezije, u kojima je, istodobno, isticao i
svoju poetiku. Tako je na pitanje: „Šta znači tvoja pjesma?“,
odgovorio da „pjesma znači tajnu koja se negdje u tebi začela
i tamo sazrevala, i kad je sazrela, ti si je u slogovima svoga je-
zika izgovorio“. Puštaš je „da sama odgovara na sva pitanja“
i „da sama bude svoj sopstveni odgovor“. Na pitanje: „Kako
si stvorio pesmu?“, odgovorio je da je uloga pjesnika posred-
nička, odnosno: „Ti posreduješ da se pesma, koja se u tebi
stvara, iznese na svetlost dana, osposobljena da se na toj sve-
tlosti održi, i da dalje sama, bez tvoje pomoći, živi i dela.“ Po
njegovom mišljenju „biti pesnik, po svemu sudeći, znači, više
nego išta drugo, biti čovek koji je spreman da životom svo-
jim iskupi reči za svoju pesmu iz njihovog izvora.“ A na tom
„beskrajnom putu ka svome izvoru«, do kojeg vodi „bdenje i
ćutanje“, pjesnik čeka i traži žive riječi, odnosno riječi-klju-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/239
čeve od kojih je jedino moguće načiniti pjesmu. „Pjesnikovi
darovi, te reči iz plamena spasene po cenu života, upotre-
bljivi su isključivo za one koji ih vole.“ A vjerovao je da: „Za
svakog čoveka, za svakog čitaoca važi zakon po kome treba
reči pesme da zasluži, ako želi da te reči postanu njegove.
Inače može da stoji koliko god mu volja nad pesmom, sama
mu se pesma nikad neće otvoriti. Zatvoreno kolo čine reči u
pesmi. Vidi se da igraju u kolu, ali se ne vidi oko čega to igra-
ju. To reči u pesmi sastavljaju sliku izvora iz koga su potekle
i kome teže. Reči su, kazalo bi se, okrenute leđima čoveku
nagnutom nad pesmom. I čovek im može videti lice samo ako
pristane da se sam, bez pratnje svojih zadnjih misli kojima se
ponosi, uhvati u to kolo reči, da ne pita kuda će ga odvesti i
da se ne osvrće unazad. Jedino će mu se tako pesma otvoriti:
otvoriće mu se iznutra. Drugih ulaza u pesmu nema.“ I upra-
vo ta uputstva treba slijediti u pokušajima da nam se njegova
pjesma, u mnogo čemu nedostupnija i zagonetnija od pjesa-
ma mnogih drugih pjesnika, otvori i raskrije nam ono što je
„glavno“ u njoj, odnosno svoju vješto skrivanu tajnu.
Popin probuđen, odnosno „budan jezik“ gradi pjesme
koje govore i o stvarnosti i o snovima, najčešće istodobno,
pomjerajući, pa i brišući granice među njima. Taj ujedno re-
alan i irealan krajolik njegove poezije, govor o stvarima, koje
oživljavaju i mnoge druge neobičnosti u njegovim pjesmama,
tumači su najčešće pripisivali utjecaju francuskog nadrealiz-
ma, koji su, sticajem sretnih okolnosti, pravočasno prihvatili
i njegovu poetiku uporedo prakticirali srpski pjesnici Alek-
sandar Vučo, Dušan Matić, Milan Dedinac, Oskar Davičo i
drugi. I to je, vjerojatno, točno. Ali, čini mi se da postupak
kojim Popa postiže utisak nadrealnog prevashodno potiče iz
slavenskog i srpskog folklora, posebno iz narodnog pripovje-
dalaštva. Ponajviše iz bajki, ali i iz drugih narodnih umotvo-
rina, koje je zbirao i proučavao, kao što potvrđuju pomenuti
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/240 zbornici. Kojima je, kao i zagonetkom, o kojoj je već bilo rije-
či, bio oduševljen i često, ne skrivajući to, nadahnut. To nam
otkrivaju, kako prepoznatljiv upliv zagonetke na strukturu
i sadržinu njegovih pjesama, tako i elementi bajkovitosti u
njegovoj poeziji, koji nas, po njegovom tragu, vode u još dalju
prošlost, k mitu i obredu.
Strukturalno-sadržajnu formulu zagonetke Popa je pri-
mjenjivao ne samo u ciklusu naslovljenom Spisak, iz knjige
Kora, u kojima je, kroz svoju pjesničku optiku, vidio patku,
konja, magarca, svinju, kokošku ili maslačak, kesten, odnosno
krompir, stolicu, tanjir i mnogo šta drugo. Nego i u mnogim
izgrađenim na sličan, inverzivan način, ali koji ne umanjuje
draž zagonetnosti i tajanstvenosti, jer su one ostvarene iza-
branim riječima, asketskim govorom, ne rijetko u dvoglasju
i sa brojnim upitanostima, te, posebno, s mnoštvom novih,
uistinu ili prividno paradoksnih, ambivalentnih, polifonih,
višelikih i višeznačnih pjesničkih slika. A jedan od načina
kako Popa gradi pjesničku sliku vidljiv je i iz početnih stiho-
va pjesme U pepeljari, koji glase: „Majušno sunce / Sa žutom
kosom od duvana / Gasi se u pepeljari.“ I ključ su za razumi-
jevanje mnogih znatno složenijih, do kojih je put na različite
načine otežan.
Folklorna pozadina Popinog pjesničkog jezika u dosluhu
je sa kolektivnim dubinskim sjećanjem na čovjekov prvotni
doživljaj tajanstvenih sila prirode i odnos prema svemu ne-
poznatom što ga je najčešće ispunjavalo strahom, na što uka-
zuju upravo mnogi obredi, na koje su sjećanje, pripovjedački
ih na svoj način uobličivši, sačuvali mit i bajka, iz kojih je
znatan dio književnosti, sve do danas, crpio „živu vodu“.
Folklor se, kao što ustanovljava Vladimir Jakovlevič Propp,
u knjizi Historijski korijeni (čarobne) bajke, ne iscrpljuje u bajci,
nego postoji i junački ep, te drugi oblici jezičkog predanja, po-
put legendi i slično. A i njihove vidljive tragove također nalazi-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/241
mo u Popinoj poeziji, koja najčešće svoju povijesnu projekciju
raskriva ne samo prisutnošću prepoznatljivih veza sa srpskom
i općeslavenskom mitologijom, nego možda ponajviše jezičkim
blagom nađenim u bajci. U mnogim njegovim pjesmama su
bajkoviti i prostor i vrijeme, odnosno prisutni slično kao u ča-
robnoj bajci. Ne rijetko i onda kad se radi o konkretnom pro-
storu i sasvim određenom, sadašnjem vremnu s kraja dvade-
setog stoljeća. I ako mit skriva šifru za dekodiranje bajke, kao
što tvrdi Propp, u slučaju Popine poezije nam upravo bajka
pomaže odgonetnuti njene mitske, pa i vremenski još udaljeni-
je, obredne dimenzije. Popa ne bez razloga pjesničko stvaranje
često dovodi u vezu, pa i izjednačava s obredom, a magičnu
moć pjesničkog jezika s magijom riječi koju su one imale u pra-
davno doba, kao „sredstvo utjecaja na okolni svijet“. Ta magič-
na funkcija riječi, posredstvom koje je čovjek komunicirao i
sa zagrobnim svijetom, ispraćajući umrloga i prizivajući ga iz
carstva mrtvih, kasnije „svojstvena priči i aktu pripovijedanja“
uopće, prisutna je, osjetna i djelotvorna u njegovoj poeziji, koja
se suočava sa tajnom u čovjeku i sa tajanstvenošću svega što ga
okružuje, odnosno tako sa tajnom mikrokozmosa kao i sa taj-
nom makrokozmosa. Čini mi se da u tom ključu neprestanog
spoja individualnog i univerzalnog treba čitati, razumijevati i
tumačiti sve njegove pjesme, od onih najintimnijih, autobio-
grafskih i ljubavnih, preko „objektivnih“ opisa predjela i pred-
meta, ljudi i životinja, upjesmljavanja onoga što je „daleko u
nama“ i, prostorno i vremenski, daleko od nas, igara i svakovr-
snih pjesničkih igrivosti, pjevanja o suncu i zvijezdama, opje-
vavanja srpskih manastira, legende o Svetom Savi, kosovskog
mita i kostiju predaka, od najstarijih dana do bitke na Sutjesci,
pjesničkih zapisa na spomenicima i opisa Beograda, do, u nje-
govom opusu najbrojnijih pjesama o vuku.
Upravo vuk hromi i vučica ognjena, po mitologiji prarodite-
lji Slavena, razrastaju se u njegovim pjesmama do kozmičkih
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/242 razmjera i postaju višeznačan simbol. Ne samo samotnika i
čopora ili žrtve i krvnika, katkad istodobno, jer je, u svijetu
prepunom svakovrsnih zamki i opasnosti po život, ne rijet-
ko vuk prinuđen piti i vlastitu krv. Pjesnik, poistovjećujući
se s njim, kopile je tih vječno mladih praroditelja, „sunčevog
sina i mjesečeve kćeri“, koji nas vraćaju ne samo u svijet baj-
ke, nego i ukazuju na simbolička značenja sunca, mjeseca i
zvijezda u njegovoj poeziji. Njegov urlik naziva pjesmom. A
pjesma je i jedini njegov vlastiti odgovor na sučeljavanje s
čudom, često mračnog, paradoksnog, pa i apsurdnog života.
Bilo da njegova poezija ostaje djetinje upitna i razigrana ili
da se njen zagonetni smiješak, našavši se oči u oči s nasmija-
nom tamom, u njemu i oko njega, pretvara u crnohumornu
grotesku, Popa brani istinske vrijednosti čovjeka i života. Ili,
kako bi sam rekao, u pjesmi Smrt sunčevog oca: „Naučićemo
mrak ovaj da sija.“
Na Popinom pjesničkom nadgrobniku, sazdanom od nje-
govih lijepih, poput bjelutaka uglačanih, najčešće zagonet-
nih, višeznačnih i upravo zato neodoljivo privlačnih pjesama,
često povezanih u cikluse, kao što su međusobno bile pove-
zane i mnoge njegove pjesničke zbirke, mogli bi biti ispisani
stihovi iz pjesme Zvjezdoznančeva ostavština: „Ostale su za
njim njegove reči / Lepše nego svet“. Riječi koje je prizivao
i prizvao u svoju pjesmu, zagledan tako u nebesko kao i u
zemaljsko sazviježđe. Koje su sučeljavale viđeno podizanjem
pogleda ka zvijezdama na nebu i viđeno obaranjem pogle-
da ka zemlji, na kojoj je vidio sazviježđe od zapušača pivskih
flaša, odnosno uzvišeno i banalno, sakralno i profano. Riječi
okrenute k prošlosti i budućnosti istodobno, koje se križaju u
vremenu u kojem je živio i u kojem je njegovo pjesničko sta-
blo, s jedne strane, pustilo duboke korijene, s druge, diglo vi-
soku krošnju. Početak i kraj, posebno čovjekovog života, bili
su samo uži okvir njegove igre riječima kojima je stvorio svoj
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/243
„među svetovima svet“. Priča o toj igri, kao što kaže u pjesmi
Priča o priči, „Završavala se / Pre svoga početka / I počinja-
la posle svog završetka“. A pričala je uglavnom o tajni, tako
ovostranoj kao i onostranoj, koju skrivaju i otkrivaju, tako
velike, kao i male stvari. Na način na koji se pred nama skriva
svijet u njegovoj magičnoj pjesmi Mala kutija, koja nije bila
uvrštena ni u jednu od knjiga. Svijet koji se pred nama razra-
sta i smanjuje, a otkriva nam se samo uspijemo li otključati tu
kutijicu. Otključava je, pak, samo ljubav prema pjesničkom
jeziku. A pjesnički jezik Vaska Pope, koji čuva, i još će dugo
čuvati, svježinu pronađenog izvora i iskazivati prkošenje ka-
osu i smrti, tu ljubav nesumnjivo zaslužuje. Pogotovo što je
njim, pored ostalog, napisao i veći broj ljubavnih pjesama.
Istina nekonvencionalnih i netipičnih, ali koje spadaju u vrh
srpskog ljubavnog pjesništva. Treba se prisjetiti da su gotovo
sve njegove knjige pjesama posvećene ženi Haši, a posebno
mnogih njegovih prelijepih ljubavnih stihova, koji izražavaju
duboke subjektivne doživljaje i potvrđuju da nije bio samo
„objektivan“. U svom najdužem ciklusu pjesama, s naslovom
Daleko u nama, kojim se završava prva njegova knjiga, obraća
se onoj koju ne imenuje i, pored ostalog, kaže: „Grlim tvoju
odsutnost“. Tome, na drugom mjestu, dodaje: „Tišini bih te
oteo / U pesmu te oblačim.“ Stihove iz tog ciklusa: „Da li ću
moći / Na svom nepočin-polju / Da ti podignem šator od svo-
jih dlanova.“, stavlja kao moto svojoj drugoj knjizi. O toj nje-
govoj „zemaljskoj saputnici“ govore i mnoge druge pjesme,
kao i ona s naslovom Čas iz pesništva, u kojoj se s njom ljubi i
s njom govori o stihovima, učeći time „šta je u pesmi glavna
stvar“. Dakle, prije i poslije svega, ljubav.
Mada je Popa u jednom razgovoru rekao: „Svojom poezi-
jom želim da izrazim tačno ono što je napisano“, to ne uma-
njuje njenu višeznačnost. Čak obratno, jer se u njegovom
slučaju zapravo radi o uistinu ecovski shvaćenom otvorenom
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/244 pjesničkom djelu, o modernoj poeziji širokog polja mogućih
značenja. U kojoj je prevashodno, kako bi rekao Lotman, jezik
kao takav nositelj značenja. Zato bi u njemu moguće najviše
otkrila analiza zasnovana na strukturalnoj poetici. Ili filozof-
sko tumačenje njegovog pjesništva, jer je, kao što je, baveći
se poetikom Vaska Pope, napisao Jovan Ivanović, „očovječen
čovjek bio posljednji Popin poetski zahtjev“. I to je točno, jer
je Popa, koji uočava besrčnost svijeta, a nije previđao ni ruž-
noću ni zlo, ni besmisao i beznađe s kojima se čovjek suočava,
bio strastan zagovornik ljepote i dobrote, smisla i nade. Ali,
ni strukturalni ni filozofski pristup ne mogu raskriti sve što
njegova prividno jednostavna i prozračna, a uistinu palimp-
sestna poezija, koja obgrljuje ogromne vremenske udaljeno-
sti i speleološki se spušta u najdublje zakutke ljudskog bića,
skriva. Jer su značenja lijepog i zagonetnog, individualnog i
ujedno univerzalnog pjesničkog jezika uistinu velikih pjesni-
ka, koji su veliki upravo zbog toga, a među koje nedvojbeno
spada i Vasko Popa, neiscrpna. Odnosno put do njih, kao i
pjesnički čin, rečeno Popinim riječima, „igra neiscrpna“.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/245
ŽUDNJA ZA TEURGIJOM U BIĆU PESME
(PsalmiVojislava Karanovića) JanaM.Aleksić
Tebe prizivljem, jer ćeš me uslišiti, Bože! Prigni k
meni uho svoje, i čuj riječi moje.
Psalam 17.
1.
Pesnik Vojislav Karanović prenosi poruku izvanrednog po-
verenja u pesmu kao modela duhovno-duševnog sveta u ko-
jem treba da se skloni i da prebiva njegov lirski subjekt. Iako
naklonjen elementarnosti stvarnosti koju varira iz zbirke u
zbirku; iako insistira na autopoetičkom kao legitimnom dis-
kursu kroz koji se pevanje i pesma kao duhovno-čulna celina
odvija; iako koketira sa gnoseološkim skepticizmom i neguje
nevericu u jezik – jer peva da njime nije moguće do kraja ari-
kulisati poetsko-imaginativni svet – ovaj autor u većini svo-
jih zbirki tiho, ali istrajno odvija klupko religiozno-mističke
dimenzije poezije. To se ispostavlja kao važno svojstvo, kako
njegovog pevanja o pevanju, tako i odnosa njegovog subjekta
prema svetu i životu izvan pesme, a sa kojim pesma ima stal-
ni poriv da komunicira.3
Međutim, u trenutku kada želi da se direktno obrati višim
duhovnim predelima pesničke samosvesti iz kojih proističe
3
Zbog toga verujemo Nikši Stipčeviću koji veli da „Karanović oseća um-
etnost u celini kao emanaciju božanskog tvorađtva, kome je svetlost u
prapočetku geneze vaseljene.“ (Stipčević 2004: 366)
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/246 inspiracija ka čemu naginje vredna pesnička imaginacija, u
pesničkom glasu provejava osećajan, katkad molitveni, kat-
kad pokajnički, a katkad upitni i pobunjenički ton onoga ko
želi da pesnički najiskrenije opšti sa Gospodom. To opštenje
i poetsko saopštenje koje iz te veze proishodi u telu pesme
neraskidivo je vezano sa pozicijom lirskog subjekta koji je
svestan da je pesnik, da je stvaralac, i koji se pita o tom do-
bitku ili usudu.
Prilikom hermeneutičkog zadiranja u Karanovićevu po-
eziju molitveno-ispovednog karaktera i kruga pesnika sa
kojima se književnoistorijski doziva (Saša Radojčić, Dragan
Jovanović Danilov, Nenad Šaponja, Saša Jelenković), zapa-
zili smo da pesnička samosvest izvire iz filosofskog modu-
la koji je nastupio nakon postmodernizma. Prema jednom
važnom duhovno-poetičkom aspektu, ukoliko se kao takav
može jasno izdvojiti iz poetičkog i tematsko-motivskog kruga
koji pesnički opisuje Vojislav Karanović, nazvali bismo ga,
a na tragu Mihajla Epštejna, novi sentimentalizam, odnosno,
transsentimentalnost. Jer, kako poručuje Epštejn, „transsen-
timentalnost je sentimentalnost posle smrti sentimentalno-
sti, koja je prošla kroz sve krugove karnevala, ironije i crnog
humora, da bi uvidela vlastitu banalnost i – prihvatila je kao
neizbežnost, kao izvor novog lirizma.“ (Epštejn: 261–262)
Sa takvom književnoistorijskom nominalizacijom iskustva
pesnika devedesetih složio se i Tihomir Brajović: „Čini se da je
za pesničke ,generacije kraja veka’ upravo patos (ne više Milj-
kovićeva ,patetika uma’, već u sebe posuvraćena patetika meta-
fizičkog povratka autentičnom dodiru sa stvarima [kurziv J.A.])
put do prizivane ,nove naivnosti u pristupanju životu i svetu’.
,Nova naivnost’, naravno, nije naivnost u izvornom značenju
reči, ona je lozinka, metafora za paradoksalnu tačku oslonca
u konstelaciji koja je ostala bez nje. [...] Metafizički patos, ma-
kar i ogrnut ironijom, ovde je pravi sadržaj pevanja, stalno ra-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/247
skrivani stožer, ponekad prenaglašen do sentimentalizma koji
nadomešćuje nemogućnost uvek jednako usredsređenog pisa-
nja-bivanja u samim stvarima.“ (Brajović 1997: 20–21)
Na platformi transsentimentalnosti i nove patetike razvija
se književnoumetničko uporište koje inklinira religioznosti.
Ona nije spoljašnja, institucionalizovana i tradicijski usme-
rena, već se stvara oko intimnog pesničkog duhovno-dušev-
no-čulnog samopregora i statusa koji zauzima u dijalogu sa
Bogom. Pesnikov subjekt prolazeći ispovedno-molitvenu pu-
tanju pledira za povratak sopstvu i za pronalazak unutraš-
nje zajednice između čoveka i Boga. Tako se ispostavlja da
tim specifičnim karanovićevskim mističnim iskustvom, koji
uključuje kognitivni, čulni, pa čak i stvaralački samozaborav,
zavisi pesnička egzistencija i formira se putanja ka sopstvu.
U tom sopstvu je smešten logos i lični Bog povratnik. Reani-
macija božanskog izvedena je isključivo i samo pesmom i u
njoj egzistira, te ona pronosi mistički smisao ili je pak medi-
jum intimne korespodencije između subjekta i Boga. Subjekt
to mora da izvede kako bi reinterpretirao sebe. U tom naporu
nanovnog otkrivanja bogočovečnosti koji se događa u poezi-
ji kao umetničkom prostoru proizilazi jedinstveno mističko
(samo)otkrivenje ličnosti.
Kada promišljamo Karanovićev slučaj u ovom kontekstu,
najčešće su pesnički izlivi molitveno-komunikativnog karak-
tera smešteni u pesmu koja se zove „Psalam“, a koja se, po-
put pesama „Poezija nastaje“ ili „O pisanju poezije“ ponavlja
u više pesnikovih knjiga. Treba ovom prilikom imati na umu
dugu i istrajnu tradiciju molitvenog pojanja, na koju se nasla-
nja implicitnim i vrlo diskretnim intertekstualnim vezama, a
koje svoje polazište svakako imaju u Davidovim psalmima.
Zato ćemo se ukratko osvrnuti na značaj molitve, kako one
koja je intimni dijalog sa Gospodom, tako i one koja se mani-
festuje kroz metaforičko-simboličku membranu pesme.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/248 2.
Isus Hristos je, kako svedoči Jevanđelje (Mat. 6, 9; Lk. 11,
2), uputio mirjane na molitvu, kao jedan oblik spasenja i tako
konstituisao istinski most između čoveka i Svevišnjeg. Sva-
kom hrišćaninu je od tada radosna dužnost da molitveno za-
jedničari sa Bogom, u Veri, Ljubavi i Istini i da svoj život zalo-
ži kao neprestanu molitvu. Molitveno bogodejstvujući, čovek
se duhovno okrepljuje, vraća se svojem ishodištu, pronalazi
put kojim će svoju prirodu obožiti i doživljava Promisao i
Ljubav Božju. Kroz molitvu čovek ostvaruje meru čovečno-
sti.4
Sveti Oci su iskusili i predočili da je molitva imanentna
verujućem duhu, među prvima i Sveti Jovan Zlatousti, koji
primećuje nasušnu čovekovu potrebu da molitveno iskusi
blagodati postojanja Boga: „Svi ljudi imaju potrebu za mo-
litvom, više nego što drveće ima potrebu za vodom. Zato što
niti drveće može da daje plodove ukoliko ne upija vodu kroz
korenje, niti ćemo mi moći da donosimo skupocene plodove
pobožnosti ukoliko se ne napajamo molitvom. Zato treba i
kada ustanemo iz postelje da preduhitrimo sunce službom
Bogu; i kada sedimo za stolom radi obeda i kada se sprema-
mo za počinak. Ili bolje rečeno – svakog časa treba da uzno-
simo molitvu Bogu, prelazeći tako pomoću molitve jedan put
koji je jednak dužini dana.“ (Sveti Jovan Zlatousti)
Sa druge strane, u molitvi, kao autentičnom duhovnom
izrazu potrebe hrišćanina da bude u dosluhu sa Bogom, na
kreativan i autentičan način se ovaploćuje ideja o ljudskoj
4
Na ovom mestu prizivamo reči velikog ruskog mislioca Nikolaja
Berđajeva, koji čovečnost sagledava tek u odnosu na božansko. „Prava
čovečnost je bogopodobno, božansko u čoveku. Božansko u čoveku
nije ,natprirodno’, i nije specijalni čin blagodati, već je to duhovno
načelo u njemu kao osobita realnost. U ovome se sastoji paradoks
odnosa između ljudskog i božanskog. Da bi se potpuno ličilo na čoveka
nućno je ličiti na Boga. Da bi se imalo ljudsko podobije Treba imati
podobije Božije. Čovek je sam po sebi veoma malo čovečan, on je čak
nečovečan. Nije čovečan čovek, već Bog.“ (Berđajev 2002:197)
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/249
prirodi, o odnosu čoveka prema sebi, o njegovoj realnoj eg-
zistenciji, o pitanjima samospoznaje. Ali, nadasve, kroz mo-
litvu, kao umetnički iskaz najdubljeg Bogospoznanja, mogu
se na najreprezentativniji način preneti univerzalne ideje o
ogrehovljenom, palom čoveku, kojem je takav fenomen jedi-
ni put povratka sebi. Momenat samootkrivanja čoveka pred
licem Božjim, Sveta Tajna ispovesti ili pokajanja, fundamen-
talni su za atmosferu molitve u poeziji, ali i mera, ako ne i
krajnja instanca, iskrenosti i vere onoga koji se moli. Jer, u
toj intimnoj situaciji molitve, kao Tajne i kao posebnog reli-
gioznog stanja, molilac je spreman da bez zazora iznese svoje
strahove, unutrašnje lomove, grehove; okuražen je i spreman
da pogleda u dubinu svoga srca i svoga uma.
Molitva je tako tajna koja omogućava istinski preobražaj
čovekov, kako tvrdi Aleksandra Kostić Tmušić prilikom obra-
zlaganja teologije molitve. „Jedno od osnovnih svojstava mo-
litve je da čovekov um i dušu svecelo usmeri prema izvorištu
svih dobara i blagodati, nade i bezgranične ljubavi, prema
Bogu. Otuda je molitva najbolja ,tajna Bogospoznanja’ i ,taj-
na Bogoviđenja’, kojom se otkriva suština našeg postojanja
i kojom ,mi ulazimo u drugačije odnose s Bogom, u odnose
ličnosti kada čovek – biće smrtno, ograničeno, slabo i gre-
hovno, ali biće koje je ličnost – besedi s Bićem apsolutnim,
besmrtnim, sveblagim. Ovde je tajna, tajna približavanja čo-
veka Bogu. Ovde započinje ono što Sveti Oci nazivaju obo-
ženjem čoveka. Ovde se otvara tajna preobražaja čoveka kao
obraza i podobija Božijeg.’ Ta tajna otkrivena čoveku, kao
zalog blagodati Božije je, u stvari, najveći dar Božiji čoveku,
kao odgovor na iskrenu njegovu ljubav prema Bogu.“ (Kostić
Tmušić 2007: 31–32)
Arhimandrit Sofronije otkriva ontološki smisao molitve:
„Prava molitva, ona koja nas sjedinjuje sa Svevišnjim, nije ni-
šta drugo do svetlost i sila koji se na nas spuštaju sa nebesa. Po
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/250 svojoj suštini ta molitva transcendira plan našeg postojanja.
[...] Istinska molitva Bogu istinitom jeste opštenje sa Duhom
Božijim, koji se moli u nama. On nam daje da znamo Boga. On
uzdiže naš duh do stanja u kome posmatra večnost. Budući
blagodat koja nas posećuje Odozgo, molitveni čin prevazilazi
našu prirodu.“ (Arhimandrit Sofronije 1995: 22–23)
Za istinsko molitveno sazrcanje, oživljavanje i uprisutnja-
vanje Duha Svetog nije pripravan svako. A taj duhovni podvig
vernika je najzahtevniji. Naravno da je takav duhovno-religi-
ozni oblik okretanja Bogu u sebi, kako intiman, tako i kolek-
tivan, morao zaživeti u umetnosti i da je umetnik stvaralac
imao plemenitu potrebu da tu Tajnu svog religioznog života
estetizuje i da joj unese novo značenje. Jer, u tom kanonizo-
vanom modelu religiozne stvarnosti, kao nasušne pošto pro-
ishodi iz homo religious-a, koji je arhetip bez premca – a koji
se kroz molitvu najpre realizuje – čovek može ispoljiti i poja-
viti svoju autentičnost i univerzalnost. Na to upućuje činje-
nica da je svaki čovek jedinstven i neponovljiv, što se najbolje
projavljuje kroz njegova htenja koja iskazuje u unikatnoj i
svevažećoj molitvi. Prilikom analize i sistematizacije literarne
molitve Kostić Tmušićeva iznosi lepo zapažanje, prema kojem
je molitva „najviši izraz pesništva i njegovo ,najveće dobro’,
besceno blago kojim je slovesnost darovana i radi kojeg se
ona učvršćuje u najveće duhovne tekovine. Svetopesničko i
čitalačko iskustvo nam govori da je molitva ,prestolna ikona’
na ,ikonostasu’ crkvenog pesništva u celini.“ (Kostić Tmušić
2007: 76–77) A književna molitva prenosi posebno iskustvo i
traje kao nezavisni umetnički, a opet kao legitimni duhovno-
religijski entitet koji i svaki savremeni stvaralac može da rabi
nesputano, u skladu sa svojim duhom vremena.
U formalno-intonativnom pogledu prizivajući pslame,
kao molitveni žanr u biblijskoj književnosti koje je car David
spevao u radosti i u tuzi, Karanović krči prostor na kojem bi
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/251
otvoreno i iskreno preispitao ličnu duhovno-religioznu sna-
gu i pesničke kapacitete, ali i tragao za utehom i zaštitom u
okrilju Gospoda. Karanović kao da ima potrebu da poezijom
rehabilituje oslabljeni i posrnuli duh čoveka, možda pesnika,
u trenutku pre nego se obrati Gospodu. Taj dijalog je više-
smislen i plodan, jer u njemu lirski subjekt postavlja prava
pitanja o ljudskoj patnji i slabosti.
3.
Zbirka Živa rešetka donosi neobično interpretativno reše-
nje odnosa čoveka, implicitnog umetnika, i Boga. Lirski su-
bjekat se u početnim stihovima pesme „Psalam“ metaforički
samounižava, predstavlja sitnim i neznatnim, gotovo fluid-
nim i neodrživim: „Moja glava je zrno grožđa. / Lelujava za-
vesa. / Splet žilica. / Koštice stisnute u tanku opnu. // Moje
telo se topi kao vosak / Na plamenu. Moje misli / Trošne su
poput paučine.“
Usleđuje direktno obraćanje Gospodu u kojem se proble-
matizuje položaj subjekta koji je izgubio unutrašnji mir i koji
za to krivi delikatni odnos koji je uspostavio sa Gospodom,
što bi bila svojevrsna odbačenost onoga ko ima ili ko je imao
veliko pouzdanje u odluke ličnog Boga: „Ti koji sve vidiš, nisi
me čuvao / Kao zenicu u svom oku. / Ti koji u svemu spavaš,
Meni / Nisi dozvolio jednu noć / Mirno da počinem.“ Subje-
kat operiše istančanom molitveno-pokajničkom leksikom,
kojom inklinira intimnoj pobuni protiv odluka koje je Sveviš-
nji doneo za njega. Njegovo pitanje se odnosi na moć Onoga
koji je uspeo da stvori i napravi takvu harmoniju u prirodi, a
koji je na izvestan način subjekta izbacio iz takve harmonije.
On je sada na vetrometini, usamljen i nezaštićen.
Kulminativna tačka pesme, međutim nalazi se u stihovi-
ma u kojima se subjekt pita o tome što mu je Gospod dozvolio
da Ga vidi: „Ti, koji u srcu imaš svaki zakon, / Koji si stvorio
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/252 i ribu i pticu / I lelujavo rastinje, / Zašto si mi, Gospode, svo-
je lice okrenuo? / Zašto si mi dopustio da te vidim? / Jer ja
znam dobro sudbinu onoga / Ko tvoje lice vidi.“ Nastupa novi
hermeneutički izazov, jer najednom se otkriva da je lirski glas
imao posebno religiozno-duhovno iskustvo, gnoseološko ot-
krivenje, koje očigledno nije mogao da izdrži. Saznanje je to
koje je unelo nemir u njegovu dušu, nedopustivo saznanje ili
viđenje koje je neprilagođeno ljudskoj duhovno-religioznoj
spremnosti. Ono ga je iniciralo na preispitivanje i ponovno
obraćanje Gospodu, jer čoveku su neke stvari nepojmljive.
Videti lice Gospoda, što je trenutak istinskog otkrivenja i
samospoznaje, najviši je duhovni izazov koji nije moguć sva-
kom, već samo odabranima. Subjekt, iako odabrani, nije pod-
neo tu nagradu – ili kaznu – a možda pak i iskušenje koje
mu je Poglavar priredio, pri tom i sam osećajući šta ga sa tim
iskustvom očekuje. U ovim stihovima provejava svojevrsno
mističko iskustvo koje je doživeo subjekt. Ono podrazumeva
zadiranje i spoznanje sveta i stvari koje su ljudskom umu i
srcu nedokučive, kao uslova za oprisutnjavanje božanskog,
tako i za sjedinjenje za Božanstvom.
Postavlja se pitanje, međutim, da li je subjekt pesnik. Uko-
liko jeste, Karanović postulira hipotezu da je umetnicima do-
zvoljeno da vide lice Stvoriteljevo i da su oni ti odabrani za viši
duhovni zadatak koje inicira takvo iskustvo, ili pak da moraju
biti povlašćeni i svesni toga kako bi preuzeli punu odgovor-
nost za svoj stvaralački poziv. U Karanovićevoj ontoteologiji
stvaralac je pozicioniran na visokom nivou duhovne lestvice
i ima privilegiju i sposobnosti da permanentno korespondira
sa Bogom, možda čak i da mu parira. Ipak, subjekt na kraju
pesme pokazuje breme takve korespodencije, kontrastiraju-
ći širinu i rasprostranjenost Božjih moći i dometa s jedne, i
malenost i neosvešćenost lirskog subjekta sa druge strane.
„Ti koji vladaš nad svima, / I tu vlast niko ti ne osporava. / Ti
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/253
čije se ruke šire u beskraj, / Zašto između palca i kažiprsta, /
Između neba i zemlje, / Stiskaš moju glavu? // Zašto, Bože? /
Neproziran je i gorak / Sok iz moje glave.“ [kurziv J.A.] Posled-
nja dva stiha kao da unose novi semantički sloj. Izgleda da je
subjekt na emotivnom i svesnom nivou zatvoren za Gospoda
i ne dopušta mu da pronikne u sadržaj njegove glave iako
oseća da to Gospod stalno čini. Sa druge strane, međutim,
ove stihove možemo tumačiti i kao pokazatelj neosvešćenosti
subjekta, jer ne dopušta validni i iskreni dijalog sa sobom i sa
Svevišnjim. Molilac kao da nema šta da ponudi u toj situaciji,
kao da odbija takvu vrstu korespodencije, jer dosegnuto ili
slučajno i iznenadno saznanje lica Božjeg nosi u sebi gorko
iskustvo samospoznaje, beznačajnosti i odbačenosti.
U pesmi „Molitva“ (zbirka Sin zemlje) prepoznajemo sred-
njovekovni topos molitvenog samouniženja u kojem subjekt
izražava visoku svest o neophodnosti patnje za duhovno us-
penje: „Bože, daj mi snage da mirno / Primim meru patnje /
Koja mi je određena; / Da bol što se i u moju / Dušu uvači /
Nikad ne nazovem uljezom / Ni gostom.“ Duhovno-poetski
prostor iz kojeg progovara dozvoljava subjektu da se otvori
za dijalog i ispovedni čin: „Prostorija u kojoj boravim / Svetla
je, i otvorena.“ On traži neophodnu snagu kako bi izdržao
radost čulnog doživljaja i prepoznavanja sveta, koje je ima-
nentno pesniku. U tome otkrivamo i momenat očuđenja, koji
je osvestio i zbog kojeg može da se pogordi: „I daj mi snage
da se ne / Pogordim, zbog radosti, / Tih trenutaka ozarenja,
/ Kada sam se sa svetom / Spajao u ljubavnički / zagrljaj. //
Nervatura lista, svetlucanje / Površine reke, miris / Rascve-
talih lipa, školjka / Ukopana u pesak, oblaci / Nagomilani
ispred / Tamne pozadine neba. // Sve je to toliko stvarno, /
Da mora biti u meni.“ Subjekt prepoznaje saglasje koje posto-
ji između prirode i njegovog unutrašnjeg sveta i ima potrebu
da to ispovedi, ali i da objavi u pesmi. Zato će na kraju reći:
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/254 „Slab sam. Zato govorim.“ „Molitva“ je zapravo proistekla iz
jednog trenutka potpune autarkije koju je lirski glas osvojio
ili koja ga je zadesila. U njoj su sadržana dva osećanja, za-
hvalnost za dosegnuto iskustvo i saznanje, i strepanja iz koje
proističe molitva da se to iskustvo kanališe za pravi duhovni
podvig, a ne za sagrešenje, kojem je svaki čovek nakon te ra-
dosti podložan.
Doživljajno izjednačenje pesnika i sveta, čime se konsti-
tuiše osobena ontološka zajednica u biću pesme, spoznajno
je rešena i artikulisana u pesmi „Zaklon“, u stihovima: „Ovo
plavetnilo, nije nebo. / To je spoljašnja opna / Ljudske mi-
sli.“ Ako bismo se poslužili teorijom sudova, ovaj stav bismo
preveli na sledeći način: Čovek se sjedinjava sa prirodom u
svom imaginativnom i doživljajnom iskustvu (prva premisa);
priroda proističe iz Božje delatnosti, kao jedan segment nje-
govog otelotvorenja (druga premisa); čovek se sjedinjuje sa
Bogom i u njega se uliva njegova svest i misao (konkluzija).
Na taj način tipično karanovićevski gnoseološki postulat gra-
di i jedinstvenu ontološku sliku – čovek je u delatnosti poezi-
je kao Bog u aktivnosti oduhovljene prirode.
U zbirci Svetlost u naletu stvaralački i gnoseološki horizon-
ti Boga i čoveka stopljeni su u nadahnuću i u samom pro-
cesu nastanka pesme. Autopoetički iskaz u pesmi „Psalam“
je izrazit i zajedno sa dominirajućom mističkom platformom
usmerava njihov odnos i sadejstvo. Na početku subjekt moli
Gospoda da emotivno i doživljajno posvoji iskustvo samospo-
znaje i obnovi pokidane veze sa svetom: „Gospode, neka brzo
prođe ova noć / u kojoj osećam kako ništa nije moje. / Pomozi
mi da izdržim / to osećanje. [...] Gospode, neka svane jutro / u
kome će mi se činiti / da je sve moje.“ Lirski ispovednik dalje
pravi distancu u odnosu na svoju dušu, koja je laka, lelujava
i pokretljiva, a koja zapravo u tom jedinstvenom metaforič-
ko-metafizičkom univerzumu traga za sopstvom: „Planete su
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/255
latice cveta / na koji sleće moja duša. / Ili su zrnca praha / sa
krila leptira.“ Potrebno je smirenje iako se duša može pro-
jektovati i zahvatiti sve nivoe bića. Nemiru duše neophodan
je Božji lik u kojem će se smiriti, u kojem će se vratiti sebi.
To obraćanje je takođe metaforički mistifikovano, sa jasnim
naglaskom na tradicionalno poimanje lepote i svemoći uzvi-
šenog, koje se poimaju u pesničkoj i ljudskoj zamisli, ali i u
pravoslavnoj ikonografskoj tradiciji, manifestuju kao zlatne:
„Kada me gledaju tvoje / zlatne raširene zenice – / lakše mi
je.“ Ova pesma najviše odgovara stavu Nikolaja Berđajeva o
mističkoj spoznaji unutrašnjeg kosmosa, koje je uvek izlaže-
nje iz sebe, izvan sopstvenih granica, koji nadilazi samoos-
poravajući i jalovi individualizam. Subjekt teži blagostanju i
unutrašnjoj harmoniji koja je destabilizovana, a koja je mo-
guća jedino u zajednici s Bogom. Karanović tako postulira
bogočovečanski kao važeći princip njegove poezije i života
samog kako bi bio realizovan, ali i kako bi bio duhovno-du-
ševno osvojen.
Najpribližniji ispovednoj molitvi je „Psalam“ iz zbirske
Naše nebo. Tu tvrdnju potkrepljuje tradicija ovog žanra sa ko-
jim intertekstualno komunicira Vojislav Karanović. Naime,
ispovednu molitvu kao literarno ostvarenje u staroj književ-
nosti karakteriše trodelna struktura. U njenom prvom delu
nalazimo ton i motive skrušenosti, samooptuživanja, uniža-
vanja i molbe Gospodu ili Bogorodici za oproštenje. Drugi
deo se ističe nabrajanjem i osvešćivanjem sagrešenja, sa ten-
dencijom da molbenik u svoju ispovest uvrsti što veći broj
ljudskih grehova, čime bi potvrdio svoj minorni i uniženi po-
ložaj. Treći deo pokajničke molitve čini otvoreno priznanje
grešnosti i molba za oproštenje.
Sličnu strukturu ima i Karanovićev „Psalam“. U prvim sti-
hovima subjekt iznosi konstataciju o svojoj grešnosti, koja
biva rezultat duhovno osnaženog molioca da tako nešto u sebi
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/256 prepozna, osvesti i ispovedi u molitvi: „Grešan sam, verovat-
no / više nego mnogi drugi.“ Naravno, grešnik prepoznaje da
je njegova ogrehovljena priroda veća i snažnija od drugih, jer
je to uslov da se nastavi iskreni Bogotražiteljski put prilikom
molitve. U narednim stihovima, Karanović nabraja grehe lir-
skog subjekta, ne u ogoljenoj i očekivano kanoničkoj formi,
kako se to čini u srednjovekovnom književnom žanru, već
kroz metaforičku koprenu. Naravno, ukoliko se ona ukloni u
recepciji njenog semantičkog jezgra, čitalac shvata da pravog
greha tu zapravo nema. Greh je razliven u duhovno-čulnom
spoznanju sveta i hipostazirano-sinestetičnoj artikulaciji sa-
mospoznaje: „Uživam u raznobojnim, / gipkim koracima /
kojima mi svet prilazi, / u maznom uvijanju stvarnosti / pred
mojim pogledom. / Raduju me ženske obline / oblaka, u mo-
joj duši / plameni mač stalno je uzvitlan, / spreman da se za-
rije / u drhtave prepone vetra. / Volim stidne dlačice sunca,
/ i senke tih dlačica, / jedre dojke tišine, / grudi žagora, naje-
žene, / zastanke bez daha / pred ulazom u tamni / tunel pola,
koji se / nikada ne zatvara.“ Grešnost se nipodaštava u tre-
nutku izgovaranja unutrašnjeg doživljaja bića i sveta. Jezik u
svom metaforičko-simboličkom liku potire svaki privid greha
zadržavajući ga i sažimajući ga na tom nivou nominalizacije,
jer se njime imenuje ono što samo po sebi predstavlja greh,
a koje je ovde u funkciji zadobijanja više duhovne stvarnosti.
Poslednja pesnička slika otklanja svaku sumnju – greha kao
takvog ovde nema: „Pa opet, sa najvećim uživanjem / čitam
životopise onih / koji su se odrekli / zemaljskih uživanja / (u
ime vere u jedno ime) / i približili onome za šta / slutim da ni
od mene nije daleko.“ Subjekt pokušava da dozove iskustvo
svetaca, ali i da kao umetnik pokuša da istakne da im je već i
sada nalik, očigledno zbog naklonjenosti duhovnoj pre nego
materijalnoj dimenziji života.
Namesto uspostavljanja toposa greha koji inicira molbu
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/257
za oproštaj, u trećem delu Karanovićeve pesme se događa
neumitna upitanost lirskog subjekta podstaknuta skepsom
da nije prethodnim iskazom načino hibris, i da je njegova
slutnja, mada tačna, izrečena u sujeti i gordosti: „Možda je i
ta slutnja grešna“. / Uopštavanje se ovde odvija unutar kon-
trasta ja – oni (koji su se odrekli zemaljskih blaga) koji je
proistekao iz težnje da se subjekt sa njima izjednači. Subjekt
se osnažuje i uzdiže, bivajući blizak onome što podstiče na
greh. Njegova otpornost i zrelost se realizuje angažovanjem
čula i spoznajom koja mu čulnost omogućava. Subjektov du-
hovni svet je čulan: „da li je greh (od kog su oni / bežali, a ja
hteo u njega da gledam / pogledom bez očnih kapaka) / ono
što me privlači / tim ratnicima koji su / u žaru bitke ostali /
bez bojnog polja?“ Subjekt kao da implicitno ironizira nji-
hov podvig, jer odricanjem askete i sveti oci su izgubili čulni
doživljaj sveta koji je prvobitno bio grešan. Lirski glas obra-
zlaže da je njegova pozicija potpuno drugačija. On je antiteza
podvigu ličnosti koja je zacrtana ispovednom molitvom. Sa
druge strane, subjektov izazov i usud predstavlja jezik kojim
se takav stav izriče: „I nije li jezik – opis njihovih / pobeda i
priznanje mojih poraza – / vizija bojnog polja usred bitke, /
prizor ratišta na kojem / niko ne ratuje?“ Jezik se u imagi-
nativno-emotivnom prostoru pesničkog alter ega ospoljava
kao vizija posrnuća samog subjekta, koje sumira premise iz
prethodna dva dela psalma: molilac-ispovednik nema šta da
ispovedi. Njegov psalam je travestija, u njemu nema ni greha,
ni grešnosti, ni grešnika. To je specifično mističko iskustvo
koje je pesnik pokušao da odgonetne kroz jezičku provaliju
u biću pesme. Ili je možda suprotno, možda je jezik, kako
tvrdi Stipčević, upravo „prostor njegovog obzorja, u njemu je
spas od tog nesavladivog padanja bića u nebiće. U njemu sija
svetlost pesnikove skrušenosti. Iz te skrušenosti Vojislav Ka-
ranović je stvorio unakrsnu poemu o teškoj egzistencijlanoj
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/258 teskobi“ (Stipčević 2009: 794), a možda i o komunikaciji sa
samim sobom kao polazištu za povratak pesničkom sopstvu
kao logosu. Otuda se novi sentimentalizam ispoljava u ruhu
jezički posustale imaginacije, koja hoće da nadiđe mističku
pozadinu svakog obraćanja pesnika u molitvenom tonu.
Saznanje sveta iz kojeg proizilazi ontološka zebnja domi-
nantno je osećanje u pesmi „Sin zemlje“ iz istoimene zbirke.
Subjekt kao da stihovima potkrpeljuje antagonizam između
čoveka i sveta, ali ga i prevazilazi oduhovljenom perspekti-
vom kojom se ocrtava činjenica da su čovek i priroda meta-
fizički i duhovno spojeni. „Teški smo Zemlji. Dugo me je /
Kopkalo to osećanje. Rilo / Po meni, potkopavalo / ovo malo
mira / I sigurnosti.“ Pesnik ispisuje stihove o dihotomiji čo-
vekovog postojanja – na jednom polu je zemlja, a na drugom
nebo: „Kroz glas, / Kroz dah, kroz riku / Šumskih zveri – Ze-
mlja / Se oslobađa nas. / Cvrkut ptica, otvaranje / Pupoljaka,
mirisi / Poljskog cveća – tako / Nas Zemlja predaje, / Vraća
nebu. I kao / Da pri tom žuri.“ Čovek je oslobođen donošenja
odluke o sopstvenom kretanju i prebivanju u životu, ali bre-
menit zemlji, upitan je čovek, sažima svoj vek i prepušta se
onostranom. Potom dolazi do promene percepcije. Subjekt
tvrdi da zemlja nema svest o čovekovom značaju za njeno
funkcionisanje. „Zemlja ne zna, da bez nas / Ne postoji. Da bi
bez / Nas bila gola / I uzaludna / Kao bilijarska kugla / Zau-
vek sletela / Sa meke čoje / Bilijarskog stola.“ Zemlja se kroz
čoveka reprodukuje i oduhovljava. Lirski glas želi da ustano-
vi duhovno sazvučje između ljudskog roda i prirode, jer su
obe ontološke dimenzije tvorene od istog Tvorca.
Odgovor nudi u duševnoj objavi koja mu se nameće kao
jedina dimenzija u kojoj je moguće harmonizovati sve ambi-
valencije unutar sveta i čoveka: „Duša: to je prostor u kome
/ Zemlja jedino postoji. Tu se / Ona kotrlja i okreće, / Oko
sebe i oko drugih planeta. // Poslednje osećanje, ono koje /
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/259
Umirućeg prevede iz ovog / U onaj svet – eto ivice / Prova-
lije dublje / Od najdubljeg kanjona. // Zemlja to zna, i zato /
Okleva: ne da nas sve, / I odjednom.“
Nakon panteističko-metafizičke deklamacije o svevažećim
principima čovekove duše i sveta samog, subjekt se vraća sebi
i pronalazi svoje i mesto u kojem se u njemu sažima i širi svet
u neraskidivoj povezanosti sa krvnim nasleđem i onostranim:
„Ja sam ovde. Cvet / Krvavih latica / Otvorio se u meni.“ Jer, i
istorijski i društveni i intimni i čovek stvaralac je sin zemlje, a
zemlja je i ono odakle potiče pojedinac i celo čovečanstvo i ono
što im istom duhovnom i metafizičkom snagom pripada.
4.
Zastanimo na trenutak kako bismo pokušali da razumemo
na koji način mističko iskustvo prebiva u duši i imaginaciji
pesnika Karanovića. U tome nam je od pomoći Milan Radu-
lović koji je to pitanje načelno razmotrio: „Mističko iskustvo:
primanje slika, viđenja, otkrivenja kojima Sveti Duh uvodi
čoveka u eshaton, u Božanstvenu svetlost, lepotu i milost
smatra se u hrišćanstvu najvišim oblikom duhovnog stvara-
laštva i najvišom antropološkom, egzistencijalnom, etičkom i
estetičkom vrednošću, kojoj su podređene i sa kojom su usa-
glašene sve druge kulturne i istorijske vrednosti koje stvara
čovek u ovozemaljskom trajanju. Ali po svojoj prirodi mistič-
ko iskustvo je neizrecivo. Ono se ne (samo)kazuje nego de-
luje. Ne može čovek samo svojim jezikom i svojim prirodnim
moćima izreći ono što mu saopštava Bog posredstvom Sve-
toga Duha, kako veruje religiozni umetnik, ili viša, utopij-
ska, nadzemaljska civilizacija, kako to u svojoj naivnoj i ra-
cionalizovanoj religioznosti zamišlja moderan umetnik. [...]
Štaviše, ako je mističko iskustvo neizrecivo, komunikacija sa
njim mogućna je jedino posredstvom umetnosti. [...] Sama
umetnost tako postaje sastavni tok mističkog iskustva, a ne
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/260 samo njegov instrument. Kad postane sadržaj neposrednog
duhovnog iskustva, umetnost se transformiše u posebnu for-
mu religiozne svesti.“ (Radulović 2008: 56–58) Karanović u
domenu autopoetičkog iskaza u svom opusu inklinira upravo
takvoj ideji mističkog angažmana umetnika. Korespondenci-
ja sa Bogom na vezi lirskog zanosa, uzleta, intimne egzisten-
cije, donekle i molitve (koja se posebno realizuje u pesmama
koje nose naslov „Psalam“), ali i na nivou stvaralačkog pozi-
va, Karanovića čine ekstatičarem posebne vrste i verifikuju
novu patetiku kao njegovu duhovnoistorijsku poziciju.
Poverovaćemo stoga Đorđu Despiću koji će prilikom ot-
krivanja unutrašnjeg lika poslednje Karanovićeve zbirke
istaći da „Karanovićevi stihovi uopšte u Unutrašnjem čoveku
sugerišu da je istina sveta dostupna samo pesničkoj intuiciji i
pesničkom viđenju, a moguća je samo zahvaljujući imperati-
vu neprekidne fuzije koja nije samo melanholična čežnja, već
je i proces koji je u toku. Ovo je lirika koja govori o stapanju
sa svetom, sa prirodom, gde subjekt oseća sve njene titraje i
deo je opšteg vitalističkog principa.“ (Despić 2012: 1046)
Karanović stvara poeziju apsolutno svestan njenog inspi-
rativnog izvorišta: „Poezija jeste svetlost, obasjava prostor
oko nas i u nama, dok je stvaranje pesama pokušaj da se od-
blesci tog svetla uhvate u jeziku. Kao što je stvaranje neke
skulpture, slike, muzičke kompozicije ili filma nastojanje da
se odblesci te svetlosti zaustave u nekom drugom obliku.“
(Karanović 2004: V3) Na taj način pesnik je u stanju da pro-
nađe religiozno u umetničkom, odnosno umetničko u religi-
oznom, koje je u njegovoj pesničkoj konstelaciji uvek lično i
neponovljivo, a opet, univerzalno iskustvo. Otuda se poezija
javlja kao duhu blizak i prikladan ambijent za molitveni čin.
Pesnikovo autentično mističko iskustvo govori u prilog
snažne isprepletanosti umetnosti i religioznosti. Zato, ako bi-
smo uvažili tvrdnju Milana Radulovića da „u simbiozi religije
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/261
i umetnosti ne zavisi samo umetnost od religije – već i religija
od umetnosti. Štaviše, od umetnosti ne zavisi samo sekulari-
zovana religioznost modernog čoveka koji je početkom 20.
veka pokušao da hrišćansku veru zameni i nadomesti umet-
nošću, već u izvesnome stepenu i rana, izvorna hrišćanska
religioznost takođe zavisi od umetnosti iako je crkvenoj kul-
turi strana i sama pomisao da ono što stvara čovek, dakle
umetnost, može da bude ravno onome što je stvorio i što več-
no stvara Bog,“ (Radulović 2008: 56) i Karanovićeva pesma
mora biti jedan vid bogodeljanja, čistog i osvešćenog nadah-
nuća, stvaralački osvojena lepota – dosegnuta teurgija.
Literatura:
1. Arhimandrit Sofronije 1995: O Molitvi, Sveta Gora Atonska:
Manastir Hilandar.
2. Berđajev 2001: N. Berđajev, Smisao stvaralaštva: Pokušaj
opravdanja čoveka, Izabrana dela Nikolaja Berđajeva, Tom II,
Beograd: Brimo.
3. Berđajev 2002: N. Berđajev, Egzistencijalna dijalektika bo-
žanskog i ljudskog, preveo Miroslav Ivanović, Beograd: Brimo.
4. Brajović 1997: T. Brajović, Reči i senke: Izbor iz transsimboli-
stičkog pesništva devedesetih, Beograd: Prosveta.
5. Despić 2012: Đ. Despić, „Sricanje tišine: Vojislav Karanović
Unutrašnji čovek“, Letopis Matice srpske, Novi Sad: jun 2012,
knj. 489, sv. 6, str. 1044–1050.
6. Epštejn 2010: M. Epštejn, Posle budućnosti: sudbina postmo-
derne, Tom 1, prevela Radmila Mečanin, Beograd: Draslar par-
tner.
7. Karanović 1991: V. Karanović, Živa rešetka, Novi Sad: Matica
srpska.
8. Karanović 2004: V. Karanović, Svetlost u naletu, Beograd–Vr-
bas: Plato–Vital.
9. Karanović 2004: V. Karanović, „Poezija je svetlost“, razgovor
vodio Zoran Radisavljević, Politika, 13. mart 2004, str. V3.
10. Karanović 2005: V. Karanović, Dah stvari: izabrane pesme,
Čačak: Gradska biblioteka „Vladislav Petković Dis“.
11. Karanović 2007: V. Karanović, Naše nebo, Beograd: Zavod
za udžbenike i nastavna sredstva.
12. Kostić Tmušić 2007: A. Kostić Tmušić, Molitva u srpskoj cr-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/262 kvenoj književnosti, Valjevo: Knjigotvornica Logos.
13. Radulović 2008: M. Radulović, Književnost i teologija: Pri-
log zasnivanju teološke književne teorije, Beograd–Istočno
Sarajevo: Institut za književnost i umetnost–Pravoslavni bogo-
slovski fakultet.
14. Stipčević 2004: N. Stipčević, „Pesnički akvareli Vojislava
Karanovića: Vojislav 14. Karanović, Svetlost u naletu, „Plato“,
Beograd, 2003“, Letopis Matice srpske, Novi Sad, knj. 474, sv. 3,
septembar 2004, str. 365–368)
15. Stipčević 2009: N. Stipčević, „Karanovićeva pesnička tesko-
ba“, Letopis Matice srpske, knj. 483, sv. 4, april 2009, str. 791–
794.
16. http://www.svetosavlje.org/molitve/index.php, preuzeto
05. 06. 2012.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/263
POIESIS,SUBSPECIAEAETERNITATIS
RadomirD.Mitrić
Otpočeti put sa dubokim udahom. Kad i pjesmu.
Stihove sricati kao azbuku svjetlosti i tame podjednako.
Otpočinuti udivljen jednim mjestom, buditi se svuda,
dokle misao dopire.
Kriliti morskim prostranstvima, nebo, to je tek zastor
koji blaga ruka njiše i mijena je godišnjim dobima.
Prolaziti kroz trnje, prelaziti neprolazno, otići u neza-
mislivo.
Oko, uho, dodir, miris i ukus, sabrati. Upjesmotvoriti.
Progovoriti o nevidljivom, ali tako vješto da se tek sluti.
Biti strpljiv, odazvati se zvuku kojim kosmos je sazdan.
Pratiti putokaze, znakove, pečate i zvijezde.
Odupirati se demonu zlovolje, lijenosti i lažne boemije.
Otpisivati poslanicama počivših pjesnika, koji su po
tvom sopstvenom sudu nadišli smrtno.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/264 Ne obazirati se na neuke kritičare, na fariseje, na ama-
terstvo, dogmu i folklorizam.
Ne mistifikovati, ne slijediti važeće poetike.
Ne ogorditi se, ne sentimentalisati, ne dodvoravati se.
Osluškivati pjesmu noćnog slavuja, čuti je i kad zatrube
trublje automobilskih sirena.
Sklapati mozaik od najsitnijeg detalja sa svješću o cjeli-
ni. Sa nacrtima tvorca, predatim u ruke.
Graditi kulu, simbol odbrane, svjetionik kao moguć-
nost odašiljanja poruke, na izdvojenom ostrvu, koje je
utočište od buke i bijesa svijeta.
Ne služiti se trikovima, ne pisati na silu.
Učiti se pokornosti. Kajati se uvijek ima zašto.
Osjetiti neobičnost sebe. Biti svet i proklet. Kostrijet i
rizu istim tijelom nositi.
Biti svjedok preobrazbe krvi u vino. Pepela u vatru.
Vjerovati u protežnost duha, on nadilazi vidljivo, kao
magla vodu.
Prevladati zemno. Korijen i krošnju izjednačiti.
Osjećati punoću Logosa u riječima. Pjesma nastaje tako
što jedna riječ prizove drugu. I treću. U kolopletu, koji
počesto nadilazi svjesno poimanje i vezu među njima.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/265
Poezija je so svijeta. Začin koji nastaje na suzama i ra-
dosti.
Ući u maestral. Ući u grotlo svemira. U moru osjetiti
kap. U kapi more.
Stvoriti sopstvenu kosmogoniju, filosofiju, stvoriti
umjetnost koja nadilazi sopstvo.
Umjerenost za umjerenost, biti hedonista kad to dozvo-
ljava prilika.
Inkarnirati se u svaku tvar. Biti dio jednog organizma.
Imati Tao pred sobom. Imati Smrt za saputnicu, shva-
titi je kao stanje prelaska.
Dekanonizovati rimu. Poezija nije slaganje riječi prema
samo jednom njihovom semantičkom elementu.
Biti vođa. Biti sluga. Biti kralj. Biti prezren i slavljen.
Biti raspet. Vaskrsnuti djelima.
Davati odgovore. Proninknuti u tajnu kojom je obavi-
jen svijet.
Nadići nauku, imati sopstvenu religiju. Poštovati uni-
verzalne kodekse.
Ne pamtiti stihove. Ne učiti ih napamet. Oni su dio tre-
nutaka koji bruje u vječnosti.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/266 Ne dozvoliti plebisu da te doživljava kao dvorsku ludu.
Ne pozivati u rat. Ne miriti zavađene. Sve ima unapri-
jed zapisan tok.
Imati biće s kojim ćeš združiti tijelo. Sazdani smo zbog
androginosti.
Ne tugovati. Mrtvi nastavljaju put živom dušom.
U snovima naći prolaz između vremena i prostora.
Putovati. Ostajati na jednom mjestu, a imati svoju taj-
nu geografiju.
Izbjegavati svaku ideološku i političku praksu.
U teorijama naći primjenljivost.
Prezirati novac. Prezirati broj.
U mitu naći djetinjstvo. Zadržati ga u sebi i kad se na-
bora lice.
Skica se nikad ne završava. Pravo djelo ostaje na neki
način nedovršeno.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/267
ČEKANJE JE SKAREDNO
MirjanaMarinšekNikolić
ČEMU VREME?
Ovaj deo se odnosi na nedvosmislen osećaj koji čovek ima,
na ono što pomisli nakon što se nešto nezamislivo i neobjaš-
njivo dogodi. Ovo se, naime, dogodilo u manevru s letećim
predmetom: dvadeset petog maja dve hiljade desete godine
Fukoovo klatno je udarilo u mermerni pod pariskog muzeja.
Sve se dogodilo u Musée des arts et métiers u ulici Rue Réaumur.
Mesingani visak ne male težine – beležim da je bio dvadesetak
i više kilograma – pao je na pod muzeja, i raspukao se ostavši
neupotrebljiv. No, kad je visak bio na pola puta u vazduhu,
dođoše mi razne sumnje u glavu. Pomislih, na gubitak mera-
ča vremena. Ali kako se sa sigurnošću zna da li vreme dolazi
ili odlazi? Čudesnost ovog događaja uvukla me je u trenutak
zaustavljenog vremena. Svi koji su pratili ovaj događaj bili su
potpuno zbunjeni. Odjednom se sve razjasni zvukom: Ding,
tak, tak, tik, tak, tak, ding, tak, tak, tik, tak, tak ... Bilo je ne-
pojmljivo da vreme sad nasumice juri ka nečemu.
Pomislih na začkoljicu u kojoj dobra vest kaže da su svi
leteći objekti – ma kakve težine bili – na putu između dve
tačke zakrivljenog prostor-vremena (zapisao Albert A. svo-
jim savršeno sitnim hibru rukopisom). Ali ni gospoda nauče-
njaci ne znaju baš sve. Loša vest kaže da su vreme i prostor
deo (re)programirane stvarnosti.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/268 Kažu, Ajnštajn poništava vreme. Ali, čudesno je kako on
i sugestivno otkriva izčezlo. Imaginacija nije samo oko koje
vidi, nije samo magijska slika, nego mesto nadahnuća i po-
tonjih preokreta. Milsim na naučna otkrića. Šta su sve ljudi,
kao hipnotisani, pričali!
Da Ajnštajn osluškuje jezik koji ne sadrži reči, gramatič-
ke oblike ili izraze koji se odnose na ono što se smatra vre-
menom (prošlost, sadašnjost, budućnost). Da otkriva da jezik
domorodaca nudi opis univerzuma koji ne sadrži uobičajena
shvatanja prostora i vremena. Pa onda, u čemu je tajna? Pi-
tali su se. Jezik i kultura domorodaca sadrže u sebi skrivenu
prostor-vremensku stvarnost. Kratko im poruči Albert.
I pišu, da je Ajnštajn te i te godine rekao da Hopi indijanci
mogu najbolje da shvate teoriju relativiteta. I da njihov jezik
nema pojam vremena, a pojmovi za prošlost i budućnost ne
postoje. I da vreme za njih nije linearno, već je kružni prostor
gde prošlost, sadašnjost i budućnost uvek postoje uporedo.
Bilo je i nije bilo…
TA ZAR NAM NIJE, VEĆ ODAVNO,
SUMNJIV TAJ PARALELNI SVET?
Dobro, hajde da to razradimo. Ako je priča sposobnost da
stvori, proširi, suzi i preobrazi prostor i vreme u svoje vlasti-
te svrhe, onda nas Nirnberško jaje dovodi u sumnju svojim
poimanjem relativiteta. Tri dimenzije su za prostor a četvrta
za vreme. Ne, nije pisac ove priče Irfan Horozović otišao da
to lično proveri kod Alberta. Nakon što se ovaj potonji vra-
tio iz posete Hopijima. Možda pisac Horozović nikada nije ni
sreo Indijanca. A koliko li je samo mistike, u njegovom svetu
bezvremene večnosti! Kao što smo mislili, priča se nastavlja.
Uleće iz skaske čarobnjak Horozović:
Klepsidra je prostor između dva ljudska lica. I na razglednici
kuca sat. Sjedim na trgu ispred sunčanog tornja čije je brojke
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/269
izobličila sol od mora, a krug mu gotovo posve razjelo vrijeme.
Gdje je čvorište u kojem su povezana sva čula? Sav taj osetilni
svijet koji pulsira kao mehanička memorijska kutija čije je otva-
ranje enigma. Pulsira kutija koju niko ne može otvoriti.
E, ta kutija… Nekada je bila u sobi. Sva prekrivena dubo-
reznim šarama, obično na stočiću ispod ogledala. Ne samo da
u sebe upija, već i otkriva: kutija je simbol sadržajnosti, oču-
vanja i trajnosti. Nekakva stara, okrugla kutijica – budilnik
– vrti veliku kazaljku, a zatim i malu. Kutija se sasvim lako
otvara. Treba samo pronaći ključ za stvarnost – ali gde je taj?
Kad pokriva i skriva, kutija je kao knjiga koja u sebi sadrži
magijske ili svete zapise. Pokušavam da ne mislim na kutiju.
Na svijet iz kutije. Ni uru njihalicu iz stare roditeljske kuće, taj
tajanstveni ormarić s dvije mesingane noge što se polako uvlače i
izvlače... Ni na oživljene figure na Velikom satu u Nirnbergu.
Na izgled anahroni, satovi nisu ništa drugo do blagi, uvrnu-
ti i samotni izopštenici vremena i prostora. Postojanost pam-
ćenja. Kako vi to mislite? Metafizičko vreme proždire samo
sebe i sve (još) preostalo! Vreme je sve, čovek nije ništa; u naj-
boljem slučaju on je skelet vremena. To je obezvređeno vreme,
istrošenost bezdobnog sveta, u kome nedostaje merilo merila.
Pa ono što dolazi ili izgleda u krivo vreme, događa se u vreme-
nu, ali ne dolazi na vreme. I previše je glupog podsećanja ovde,
svuda unokolo. Kad nešto razmislim o tome, možda čitate ovo
u dalekoj, dalekoj budućnosti. Recite – kako je u budućnosti?
Da li svi nose Rolexe? Pitaću za odgovor Irfana:
Držim u ruci časovnik nalik na jaje i znam da u njemu kucaju
sva sjećanja.
Ne postoje granice. Sasvim bez razmišljanja, pominje nam
Albert neke večne zavrzlame: poput svoje teorije relativiteta,
sile zemljine teže, gravitacije i kretanja koji utiču na vreme. Vre-
mena, koje ne postoji. Postoji li? Pitam se. Postoji i ne postoji.
Vraćam sat u memorijski džep.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/270 Knjiga je sat, napisao Irfan.
Knjiga jeste sat.
Potvrđujem.
KLEPSIDRA JE PROSTOR
IZMEĐU DVA LJUDSKA LIKA
Imate li utisak da se vreme kreće unazad? Znate li sva ta
moguća tumačenja? Kabalistička, arapska, magijska i druga,
priče o satu turskog sultana Saladina i nemačkom caru Fri-
drihu II? O engleskom kralju Edvardu I i satu na vestmin-
sterskom tornju? O tome ko je pronašao sat sa klatnom? Vre-
me prolazi, požurite, molim vas požurite.
Na filmu, svi uglovi sobe behu ispunjeni porcelanskim fi-
gurinama, stonim satovima izrade slavnog Lerua, kutijicama,
ruletima, lepezama i raznim damskim sitnicama. Starinski
drveni sat sa mehanizmom, dva tega i klatnom bio je tu na
zidu, nadomak naših pogleda. Neuobičajeno velik i tajnovit,
otkucavao je jednoliko tročetvrtinski takt.
Slušajući glas starog gospodina iz doba nemog filma, ostala
je samo jedna stvar koju sebi nisam mogla u potpunosti da
objasnim. Gledao je u mene sa ekrana, u moje lice. Gledao
je isto onako pažljivo kao što sam ja gledala u njegov sat na
filmu. Najzad se oglasio (ili mi se to učinilo):
Kretanje klatna. Šta mislite, zašto ova reč izražava sam ži-
vot? Posmatram kretanje vaših očiju. Nema čestice materije
niti elektrona u celom svemiru koji miruju i najmanji delić
sekunde, a da ne ispisuju neku poruku u prostoru. Zvezde,
planete, plima i oseka, srce i misli, naši snovi, sve to treperi.”
Ding, tak, tak, ding, tak, tak, ... Zastao je. Znate li odista ko-
liko je vremena minulo?
Jednom prilikom na književnoj večeri, čitaoci dovoljno ve-
šti da se dočepaju primerka Kapilarnih pojava, knjige proze
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/271
Enesa Halilovića, tiskali su se u sali Living rooma beograd-
skog SKC-a. Beše to dvehiljade šesta godina. Mora da je autor
osetio da je nekako odabran, da više ne sme da gubi vreme,
da mora da postupa u skladu sa svojom sudbinom, da je tako
prosto očigledno da... da je izabran! Da li je to sreća, ili slučaj-
nost, sticaj ovakvih ili onakvih okolnosti? – ono što usmerava
jednu priču, jedan ljudski život?
Setih se zašto postoje satovi. Ova nit prožima sve Enesove
priče u poglavlju pod nazivom Kazaljka. Ni vreme, ni prostor
nemaju granice, niti ograničenja; kao da svakom od nas sledi
svoj doživljaj istoga. Sećam se: svi u uvo pretvoreni, sedimo;
potrebne su nam Enesove priče: Čekanje, Vrijeme... Hteli bi-
smo da nadoknadimo propušteno!
Uistinu, vreme teče sporije idući ka vrhu (nebodera, plani-
ne, šta god... ) nego bivajući negde u podnožju. Uverljiv dokaz
ovoga ostvaruje i posed dva atomska sata. Onaj, postavljen na
vrhu nebodera, pomera se brže u odnosu na onaj postavljen u
njegovo podnožje. Da li je vreme progutano satom?
Nestvarnost trenutka isčezava. Vreme je fizičkim dimen-
zijama razloženo na – prošlo, sadašnje, i buduće. Linearno
vreme je satnim mehanizmom postalo mehaničko. Pulsira
kutija koju niko ne otvora. Unutra je možda lavirint, onaj sa
hiljadu i jednim vratima. Posednik je ključaonica koja kutiju
iznutra otvara. Kao u priči, nestvarni trenutak isčezava.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/272
EKSER
SamirSadiković
LICA:
Džon Džonovan
Njanja Džonovan
Narednik Džo
Inspektor Sju
Upravnik Smit
Tužilac Spilman
Senator Kes
Neuropsihijatar Ajks
PRVA SLIKA
(Džonovanov stan. Džonovan sedi za stolom. Čuje se kucanje)
NAREDNIK DŽO: Dobro veče, gospodine!
DŽONOVAN: Dobro veče?
NAREDNIK DŽO: Vi ste Džon Džonovan?
DŽONOVAN: Da.
NAREDNIK DŽO: Narednik Džo Džonson, izvolite doku-
menta. Molim Vas da pođete sa mnom. Uhapšeni ste.
DŽONOVAN: Uhapšen?
NAREDNIK DŽO: Da. Optuženi ste da ste ubili svoju majku
zakucavši joj ekser u glavu, a potom ste je mrtvu silovali.
DŽONOVAN: Ja?
NAREDNIK DŽO: Da. Molim Vas, pođimo odmah. Čeka nas
inspektor Sju.
(Polaze. Gase se svetla.)
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/273
DRUGA SLIKA
(Kancelarija inspektora Sjua. Inspektor Sju sedi za stolom.
Čuje se kucanje)
DŽONOVAN: Dobro veče, gospodine.
INSPEKTOR SJU: Dobro veče. Vi ste Džon Džonovan?
DŽONOVAN: Da.
INSPEKTOR SJU: Inspektor Sju. Da li Vam je poznat razlog
hapšenja?
DŽONOVAN: Da, ali...
INSPEKTOR SJU: Kao što ste čuli, optuženi ste da ste ubili
svoju majku zakucavši joj ekser u glavu, a potom ste je mrtvu
silovali.
DŽONOVAN: Ja?!
INSPEKTOR SJU: Da, Vi! Molim Vas da uđete u susednu
kancelariju, očekuje Vas upravnik.
(Gase se svetla.Kancelarija upravnika. Upravnik sedi za stolom.
Čuje se kucanje)
DŽONOVAN: Dobro veče gospodine.
UPRAVNIK: Dobro veče. Džon Džonovan?
DŽONOVAN: Da.
UPRAVNIK: Upravnik Smit. Upoznati ste s razlogom hap-
šenja?!
DŽONOVAN: Da, no to...
UPRAVNIK SMIT: Optuženi ste da ste ubili svoju majku za-
kucavši joj ekser u glavu, a potom ste je mrtvu silovali.
DŽONOVAN: Ja?!
UPRAVNIK SMIT: Da, Vi! Uzbudili ste celu javnost. U su-
sednoj kancelariji očekuje Vas državni tužilac Spilman.
(Gase se svetla. Kancelarija državnog tužioca Spilmana.
Sedi za stolom. Čuje se kucanje)
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/274 DŽONOVAN: Dobro veče, gospodine.
SPILMAN: Dobro veče. Vi ste Džon Džonovan?
DŽONOVAN: Da.
SPILMAN: Državni tužilac Spilman. Pretpostavljam da su Vas
do sada upoznali s razlogom Vaše prinudne posete nama.
DŽONOVAN: Da, no to je...
SPILMAN: Tako je! Najgnusniji mogući zločin. Ubiti svoju
majku zakucavši joj ekser u glavu, a potom je mrtvu silova-
ti!!!
DŽONOVAN: Ja? Pa zar...
SPILMAN: Da, Vi! Uostalom, u susednoj kancelariji je sena-
tor Kes. Izvolite, uđite.
(Gase se svetla. Kancelarija senatora Kesa. Sedi za stolom.
Čuje se kucanje)
DŽONOVAN: Dobro veče, gospodine.
SENATOR KES: Dobro veče, gospodine.
DŽONOVAN: Vi ste senator Kes?
SENATOR KES: Da.
DŽONOVAN: Ja sam Džon Džonovan.
SENATOR KES: Drago mi je. Kako ste?
DŽONOVAN: Dobro. M... malo sam nervozan.
SENATOR KES: To je sasvim normalno. Ko bi se osećao do-
bro posle ubistva svoje majke zakucavši joj ekser u glavu, a
potom je mrtvu silovati.
DŽONOVAN: Da, ali to je...
SENATOR KES: Uostalom u susednoj kancelariji je neurop-
sihijatar Ajks. Možda Vas on malo smiri.
(Gase se svetla. Kancelarija neuropsihijatra Ajksa.
Sedi. Čuje se kucanje)
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/275
DŽONOVAN: Dobro veče gospodine Ajks.
NEUROPSIHIJATAR AJKS: Dobro veče. Vi ste Džon Džono-
van?
DŽONOVAN: Da, ja sam optužen da sam ubio svoju majku
zakucavši joj ekser u glavu, a potom je mrtvu silovao.
NEUROPSIHIJATAR AJKS: Da, ali to...
DŽONOVAN: Uostalom, uvaženi neuropsihijatre Ajks. U su-
sednoj kancelariji je senator Kes. On će Vas podrobnije oba-
vestiti o mom slučaju.
(Gase se svetla)
TREĆA SLIKA
(Džonovanov stan. Džonovan leži u jednom krevetu i spava.
Majka leži u drugom. Čuje se u kucanje. Majka ustaje
i otvara vrata)
NEUROPSIHIJATAR AJKS: Dobro veče, gospođo. Da li ste
Vi Njanja Džonovan?
NJANJA: Dobro veče, gospodine. Ja sam.
NEUROPSIHIJATAR AJKS: Ja sam neuropsihijatar Ajks. Da
li je Džon kući?
NJANJA: Jeste i spava. Hajmo što pre u krevet da se ne bi
probudio.
NEUROPSIHIJATAR AJKS: Ooo-oh gospođo!
NJANJA: Ooo-oh gospodine!
(Ležu u krevet. Jedva vidljivo osvetljenje)
NEUROPSIHIJATAR AJKS: Uuu-uh, gospođo!
NJANJA: Uuu-uh, gospodine!
(Ustaju. Pojačava se svetlo. Nauropsihijatar ide ka vratima,
Njanja ga ispraća)
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/276 NEUROPSIHIJATAR AJKS: (Trlja ruke.) Iii-ih, gospođo.
NJANJA: (Trlja ruke.) Iii-ih, gospodine.
NEUROPSIHIJATAR AJKS: Laku noć, gospođo. Pozdravite
Džona Džonovana.
NJANJA: Hoću. Laku noć, gospodine.
(Gase se svetla)
ČETVRTA SLIKA
(Kancelarija senatora Kesa. Sedi za stolom. Čuje se kucanje)
NEUROPSIHIJATAR AJKS: Dobro veče, gospodine.
SENATOR KES: Dobro veče.
NEUROPSIHIJATAR AJKS: Vi ste senator Kes?
SENATOR KES: Da.
NEUROPSIHIJATAR AJKS: Ja sam neuropsihijatar Ajks.
SENATOR KES: Drago mi je. Izvolite.
NEUROPSIHIJATAR AJKS: Građanin Džon Džonovan je op-
tužen da je ubio svoju majku zakucavši joj ekser u glavu, a
potom je mrtvu silovao.
SENATOR KES: Da, ali to...
NEUROPSIHIJATAR AJKS: Uostalom, uvaženi senatore Kes,
zašto ne odete do državnog tužioca Spilmana. On je u sused-
noj kancelariji i podrobnije će Vas o tome obavestiti.
(Senator Kes ustaje i polazi ka vratima, neuropsihijatar Ajks
seda za sto. Gase se svetla)
SLIKA PETA
(Džonovanov stan. Oko stola trče Džonovan i Njanja.
Goli. Čuje se kucanje)
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/277
SENATOR KES: Dobro veče!
DŽONOVAN (Ne prekidajući trčanje): Dobro veče!
NJANJA (Zastane, pokloni se): Dobro veče! (Nastavi sa tr-
kom.)
SENATOR KES: Izvinite, da li ste Vi gospodin Džon Džono-
van, a Vi gospođa Njanja Džonovan?
DŽONOVAN I NJANJA (U jedan glas): Jesmo!
SENATOR KES: A šta to, molim lepo, radite?
DŽONOVAN: Trčimo.
NJANJA: Pridružite nam se.
SENATOR KES: Sa zadovoljstvom.
(Pridružuje im se. Gase se svetla)
SLIKA ŠESTA
(Kancelarija državnog tužioca Spilmana. Sedi za stolom.
Čuje se kucanje)
SENATOR KES: Dobro veče, gospodine.
SPILMAN: Dobro veče, senatore Kes.
SENATOR KES: Došao sam povodom slučaja Džona Džono-
vana.
SPILMAN: Da Optužen je da je ubio svoju majku zakucavši
joj ekser u glavu, a potom je mrtvu silovao. No to je...
SENATOR KES: Slažem se sa Vama. To je slučaj o kojem mo-
žete podrobnije da se obavestite kod upravnika Smita. Čeka-
ću Vas ovde.
(Državni tužilac Spilman ustaje i polazi ka vratima. Kes seda
za njegov sto. Gase se svetla)
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/278 SLIKA SEDMA
(Džonovanov stan. Pridržava ekser koji je visok 3-4 metra. Po-
smatra ga, miluje. Njanja za drugim stolom s ekserom
i čekićem u ruci pokušava da ekser zakuca u glavu na stolu.
Ta glava je imitacija njene. Čuje se kucanje)
TUŽILAC SPILMAN: Dobro veče, gospodine. (Pauza.)... Ja
sam državni tužilac Spilman... Potreban mi je gospodin Džon
Džonovan... Kažem, ja sam državni tužilac Spilman... Da li
ste Vi gospodin Džon Džonovan... Doviđenja gospodine...
Bilo mi je drago...
(Gase se svetla)
SLIKA OSMA
(Kancelarija upravnika Smita. Stoji. Čuje se kucanje)
SPILMAN: Dobro veče, upravniče Smit.
SMIT: Dobro veče, gospodine Spilman.
SPILMAN: Došao sam povodom slučaja Džona Džonovana.
SMIT: Da. On je optužen da je ubio svoju majku zakucavši
joj ekser u glavu, a potom je mrtvu silovao. No, mislim da je
najbolje da pođem do inspektora Sjua, on će mi to podrobnije
objasniti.
SPILMAN: Ja ću sesti za Vaš sto.
(Smit odlazi prema vratima. Spilman seda za sto. Gase se svetla)
SLIKA DEVETA
(Džonovanov stan. Njanja visi obešena. Čuje se kucanje)
SMIT: (Šeta oko Njanje. Pažljivo je pipa. Potom polazi ka vrati-
ma. Zastaje.) Vi ste gospođo, izgleda, obešeni?
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/279
NJANJA: Jesam gospodine.
(Gase se svetla)
SLIKA DESETA
(Kancelarija inspektora Sjua. Sedi za stolom. Čuje se kucanje)
SMIT: Dobro veče, gospodine.
SJU: Dobro veče, gospodine.
SMIT: Ja sam upravnik Smit, a Vi inspektor Sju, ako se ne
varam.
SJU: Ne varate se. Ja sam inspektor Sju.
SMIT: Došao sam povodom slučaja građanina Džona Džono-
vana.
SJU: Optužen je da je ubio svoju majku zakucavši joj ekser u
glavu, a potom je mrtvu silovao. Narednik Džo pravi izveštaj
o tome. Mogli bi zajedno skoknuti do njega.
(Polaze ka vratima, Gase se svetla)
SLIKA JEDANAESTA
(Džonovanov stan. Prigušeno osvetljenje. Džonovan leži na
krevetu i spava. Na drugom krevetu leži Njanja. Čuje se kuca-
nje. Ulaze narednik Džo, inspektor Sju, upravnik Smit, tužilac
Spilman, senator Kes i neuropsihijatar Ajks. Prilaze do Njanji-
nog kreveta. Onda redom, jedan po jedan, ležu na nju, imitira-
jući seksualni čin. Potom odlaze ka vratima. Kad izađu, ustaje
Džonovan i imitira ih)
DŽONOVAN: Oooo-oh, gospođo!... Uuuu-uh, gospođo!... Ii-
ii-ih, gospođo!!!
(Vraća se u krevet. Gase se svetla)
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/280 SLIKA DVANAESTA
(Kancelarija narednika DŽoa. Ulaze upravnik Smit
i inspektor Sju)
NAREDNIK DŽO: Dobro veče, gospodo. Upravo sam napra-
vio zapisnik o Džonu Džonovanu koji je optužen da je silovao
svoju majku zakucavši joj ekser u glavu, a potom je mrtvu
silovao.
INSPEKTOR SJU: Odlično.
UPRAVNIK SMIT: Pođimo do državnog tužioca Spilmana.
(Polaze. Gase se svetla.
Kancelarija. Državni tužilac Spilman šeta. Čuje se kucanje)
NAREDNIK DŽO: Dobro veče, gospodine.
SPILMAN: Dobro veče, naredniče Džo, dobro veče, gospodo
Sju i Smit.
SMIT: Došli smo povodom slučaja građanina Džona Džono-
vana.
INSPEKTOR SJU: On je optužen da je ubio svoju majku za-
kucavši joj ekser u glavu a potom je mrtvu silovao.
SPILMAN: Nije moguće!!!
SVA TROJICA: Moguće je.
SPILMAN: Onda pođimo do senatora Kesa.
(Polaze. Gase se svetla. Kancelarija.
Senator Kes sedi. Čuje se kucanje)
SPILMAN: Dobro veče, gospodine Kes.
KES: Ako ste došli povodom slučaja Džona Džonovana mogu
vam reći da je on optužen da je ubio svoju majku zakucavši
joj ekser u glavu a potom je mrtvu silovao.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/281
SVI: Da, ali to je...
KES: Slažem se. Slučaj koji ne možemo rešiti bez prisustva
neuropsihijatra Ajksa. Pođimo do njega.
(Polaze. Gase se svetla. Kancelarija.
Neuropsihijatar Ajks sedi. Čuje se kucanje)
SENATOR KES: Dobro veče, gospodine.
AJKS: Dobro veče, gospodo.
DŽO: Došli smo povodom slučaja Džona Džonovana.
SJU: Optužen je da je...
SMIT: Ubio svoju majku...
SPILMAN: Zakucavši joj ekser u glavu...
KES: A potom je mrtvu...
AJKS: Silovao?!!! Je li moguće!!!
(Svi klimaju glavama)
AJKS: Šta mislite da odemo do njega? On je u mojoj kance-
lariji.
(Polaze. Gase se svetla. Kancelarija.
Džonovan sedi za stolom. Čuje se kucanje)
SVI: Dobro veče, gospodine Džone Džonovane!!!
DŽONOVAN: Dobro veče, gospodo!!! Ja sam optužen da sam
ubio svoju majku zakucavši joj ekser u glavu a potom je mr-
tvu silovao!!!
SVI: Da! Optuženi ste da ste ubili svoju majku zakucavši joj
ekser u glavu, a potom ste je mrtvu silovali!!!
DŽONOVAN: Da, ali to je...
SVI: Da, ali to je...
DŽONOVAN: Uostalom, odoh ja kući! Prijatno!
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/282 SVI: Prijatno gospodine Džone Džonovane. Laku noć.
(Džonovan odlazi. Gase se svetla)
SLIKA TRINAESTA
(Džonovanov stan. Majka rasprema sto. Ulazi Džonovan)
DŽONOVAN: Dobro veče, mama.
NJANJA: Dobro veče, Džone. Gde si do sada?
DŽONOVAN: Šetao sam.
NJANJA: Večera je gotova. Ajde, sedi.
(Džonovan seda i zaviruje po fioci stola)
NJANJA: Šta to tražiš, Džone.
DŽONOVAN: Ekser.
NJANJA: Pa da me ubiješ zakucavši mi ga u glavu?
DŽONOVAN: Da.
NJANJA: A potom da me mrtvu siluješ?
DŽONOVAN: Da.
NJANJA: Jedi, Džone.
DŽONOVAN: Hoću, mama.
(Svetla se naglo pojačavaju, pa se gase. Mrak)
KRAJ
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/283
KRENULISUPOSENTU
ABDELMALEKIAN, Garus, istaknuti je predstavnik naj-
mlađe generacije persijskog pesništva, rođen je 1980.
Zabeležio je značajne uspehe već na samim počecima
stvaralaštva. Do sada je objavio tri pesničke zbirke od
kojih su prve dve nagrađene uglednim iranskim prizna-
njima za poeziju: Skrivena ptica (2002), Nestale boje sve-
ta (2003) i Redci u mraku menjaju mesto (2008).
ALEKSIĆ, Jana (1984, Kragujevac), diplomirala i zavr-
šila master studije na Filološkom fakultetu u Beogra-
du, na Grupi za srpsku književnost i jezik sa opštom
književnošću, gde trenutno pohađa doktorske studije iz
književnosti. Radi na Institutu za književnost i umet-
nost u Beogradu. Piše poeziju i književnu kritiku koju
je do sada objavila u književnoj periodici i zbornicima.
BUNDALO, Zoran M., rođen je 1947. u Sarajevu. Di-
plomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu.
Objavio je osam knjiga. Prevodi V. H. Odna. Živi i radi
u Zemunu.
CHUAN, Xi (1963), jedan je od najuticajnijih i najprevo-
đenijih savremenih kineskih pjesnika. Objavio je sedam
zbirki pjesama. Na engleskom jeziku objavljena mu je
knjiga Notes on the Mosquito (2012) u prijevodu Luca-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/284 sa Kleinea. Istražuje različite hibridne oblike poezije i
proze u potrazi za oblikom koji će njegovoj imaginaciji
pružati više slobode, a govoru mogućnost veće konkret-
nosti, te tako rehabilitovati ono izvorno poetsko.
DELALIĆ, Munib, rodjen je 1950. u Ljubuškom, gdje
je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom
fakultetu u Sarajevu diplomirao na odsjeku za jugosla-
venske književnosti. Od 1974. živio i radio u Mostaru,
baveći se prosvjetnim i književnim radom, a od 1993.
nalazi se u Oslu, gdje radi kao pisac i prevodilac. Obja-
vio deset zbirki pjesama i jednu knjigu eseja na nor-
veške književne teme. U prijevodu s norveškog objavio
trideset šest knjiga.
ELMASBEGOVIĆ, Kadrija, rođen je u Novom Pazaru
1923. Umro je u Sarajevu 1983. godine. Pisao je pjesme
i pripovijetke. Za života nije objavio knjigu, ali je po-
sthumno, u književnom časopisu „Mak“, broj 2-3, 1993,
(Novi Pazar), objavljena njegova knjiga pjesama Prozori.
FOLIĆ, Miloš, rođen je 1984. u Zaječaru. Apsolvent je
na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Radi
kao operativni urednik u „Književnom listu“. Objavio je
pripovedačku knjigu Sumrak čovečanstva. Piše i književ-
nu kritiku.
HEJRANI, Reza, savremeni pesnik mlađe generacije,
rođen je 1977. Dobitnik je prve Nimine nagrade za poe-
ziju i književnu kritiku 2009. Autor je nekoliko pesnič-
kih zbirki: Gorko, molim! (2003), Moja lagoda je katkad
bolesna (2005) i dr.
JAKOBSEN, Rolf, rođen je 1907. u Oslu. Jedan je od
najznačajnijih norveških književnika XX veka. Objavio
je dvanaest pesničkih knjiga. Umro je 1994.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/285
JELENKOVIĆ, Saša (Zaječar, 1964), diplomirao opštu
književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakul-
tetu u Beogradu. Bio je urednik u „Književnoj reči“ i u
„Reči“ kao i sekretar redakcije u „Istočniku“ i „Poeziji“.
Objavio je nekoliko pesničkih knjiga, prevođen na ne-
koliko jezika i dobio nekoliko najznačajnijih književnih
nagrada. Član je SKD i Srpskog PEN-a.
JOVANOVIĆ, Mirko, rođen je 1985. u Bijelom Polju.
Apsolvent srpskog jezika i književnosti na Filološkom
fakultetu u Beogradu. Bavim se pisanjem proze i poe-
zije. Dobio nekoliko književnih nagrada među kojima je
i Mladi Dis. Osnovao je časopis TIT. Živi u Staroj Pazovi.
KALAČ, Boro, rođen je 1985. u Baru, apsolvent je na
katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti na
Filološkom fakultetu u Beogradu. Bavi se pisanjem po-
ezije, proučavanjem književnosti i estetike. Saradnik je
„Književnog lista“. Objavljivao je poeziju i književnu
kritiku u „Književnom listu“, „Književnim novinama“
i „Književnom zapisu“ kao i u elektronskom časopisu
„Poezin“.
KHUISEIN, Li, rođen je 1937.u Taipeiu na Tajvanu,
a po profesiji je hemijski inžinjer. Piše eseje i poeziju.
Dobio je mnoge nagrade, a između ostalih i Medalju za
mir Internacionalne akademske fondacije Alfreda No-
bela „Albert Ajnštajn“ 1991. godine.
KOPICL, Vladimir, rođen je 1949. Objavio petnaestak
knjiga poezije i eseja, priredio i preveo više antologija,
tematskih zbornika, monografija itd. Prevođen, nagra-
đivan, zastupljen. Živi u Novom Sadu.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/286 LUKAČ, Rajko, rođen je 1952. u Međeđi kod Bosanske
Dubice. Diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogra-
du. Objavio petnaeset knjiga poezije, sedam romana i
tri pripovedačke knjige. Živi u Beogradu.
MAKSIĆ, Ivana (1984), objavila poemu O telo tvori me
(2011.) Poeziju, kratku prozu i prevode s engleskog je-
zika objavljuje u književnim časopisima, antologijama i
zbornicima u štampanom i elektronskom obliku. Ure-
đuje kragujevačke „Korake“.
MANDIĆ, Zoran M., rođen je 1950. u Vladičinom Hanu.
Diplomirao na Pravnom fakultetu u Novom Sadu.
Objavio je dvadesetak pesničkih knjiga. Objavljeni su
mu izbori poezije na italijanskom i na makedonskom.
Dobio je devet književnih nagrada. Član je AICIL-a –
Evropskog udruženja književnih kritičara sa sedištem
u Parizu. Živi i radi u Apatinu i u Somboru.
MARKOVIĆ, Slavoljub, rođen u Jakovlju. Živi u Be-
ogradu. Istorijski ciklus: Plovno stanje istorije, Kiša iz
jezika, Paralelna Biblioteka, Drvo u dvorištu, Probudi me
da se igram. Jezički ciklus: Značenja i proteze, Gradivo,
Dosada usvojenih rečnika. Nadautorski ciklus: Zidine
Rapijane, Slavoljub i Rupljanac. Ciklus priča: Biznis, rat,
pornografija, Film i ostali rimejkovi.
MATVEJEVIĆ, Predrag, rođen je 1932. u Mostaru. Stu-
dij romanistike započeo je u Sarajevu, završio u Za-
grebu. Doktorirao je 1967. na Sorbonnei (iz kompa-
rativne književnosti i estetike), gdje je također obranio
habilitaciju za redovnu profesuru (1994). Predavao je
francusku književnost na Filozofskom fakultetu u Za-
grebu (1959–1991). Godine 1991. odlučio je emigrirati
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/287
i nastanio se najprije u Francuskoj, zatim u Italiji. Na
Novoj Sorbonnei (Paris III) predavao je na Odsjeku za
opću i komparativnu književnost. Od 1994. redovni je
profesor na slavistici rimskog univerziteta La Sapien-
za. Bio je visiting profesor na raznim univerzitetima:
New York University (1982), Ecole des langues orien-
tales (1991), Université catholique de Louvain (2000),
Collège de France (1997). Sveučilište u Perpignanu, u
povodu šestote obljetnice svoga postojanja, dalo mu je
doktorat honoris causa, koji je također dobio na Uni-
verzitetu u Trstu. Objavio je osamnaeset knjiga. Dobio
je u Parizu nagradu za najbolju stranu knjigu, u Ženevi
Evropsku nagradu Charles Veillon, u Italiji nagrade Ma-
laparte, Boccaccio, Silone, Marinità i Obiettivo Europa.
MIĆEVIĆ, Kolja, rođen je 1941. Prevodilac i tumač
poezije, pesnik i muzikolog. Objavio je većinu francu-
skih pesnika, od trubadura do Stefana Malarmea i Pola
Valerija; s italijanskog je integralno preveo Danteovu
Komediju na francuski i srpski, kao i Celokupne pesme
Edgara Alana Poa. Na francuskom je objavio Devet vari-
janti Poovog Gavrana, s crtežima Vladimira Veličkovi-
ća. Na srpskom je objavio osam zbirki stihova, od Stope
Sna do Kristala uspomena; na francuskom takođe osam
zbirki stihova pisanih na francuskom, od L’homme
alarmé do Robinsong. Autor je muzikoloških knjiga.
Trenutno radi na petoj knjizi Lirske istorije muzike, od
Baha do Mocarta.
MILOŠEVIĆ, Slađan, rođen je 1978. u Vranju. Diplo-
mirani je pravnik. Piše uglavnom poeziju. Objavio je
zbirku pesama Vazduh u šaci (nagrada „Matićev šal“).
Objavljuje u književnoj periodici. Živi u Beogradu.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/288 MITRIĆ, Radomir D., rođen je 1981. u Jajcu, u Bosni i
Hercegovini. Završio studij srpskog jezika i književno-
sti Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci gde je nekoliko
godina radio u svojstvu asistenta. Poezija, priče i eseji
su mu objavljivani u brojnim časopisima i prevođeni na
engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, ruski
i bugarski jezik. Dobio je desetak književnih nagrada,
a objavio je pet knjiga poezije i jedan roman. Uređuje
časopis „Lipar“. Živi u Kragujevcu i radi u Univerzitet-
skoj biblioteci.
MUMINOVIĆ, Rasim, rođen je 1935. u Trijebinama
kod Sjenice. Osnovnu školu završio je u rodnom mje-
stu, a gimnaziju u Sjenici. U Sarajevu je pohađao Gazi
Husref-begovu medresu i učiteljsku školu. Studije filo-
zofije i njemačkog jezika završio je na Filozofskom fa-
kultetu u Sarajevu. Na postdiplomskim studijama u Be-
ogradu bavio se istraživanjem tradicionalne i novije eti-
ke. Istraživao je filozofski put jednog od najznačajnijih
mislilaca XX vijeka Ernsta Bloha što je i tema njegove
doktorske disertacije Gnoseološko-ontološki temelji Blo-
hove filozofije koju je odbranio na Filozofskom fakultetu
u Zagrebu. Predavao je na univerzitetima u Tibingenu i
Bonu. Važio je za najboljeg poznavaoca Blohove filozo-
fije. Objavio je trinaest knjiga, ali se njegovim životnim
djelom smatra trotomna Filozofija ideologije. Umro je
2012. u Sarajevu.
NAVAEY, Ebtehaj (Iran, 1965), živi u Zagrebu i radi kao
dr. spec. stomatolog-ortodont. U slobodno vrijeme bavi
se prevođenjem s perzijskog. Do sada priredio i objavio:
Sohrab Sepehri, Žubor vode, Budi biser, biser budi! Anto-
logija perzijskoga pjesništva od 10. stoljeća do naših dana,
Hrvatsko-perzijski razgovorni priručnik.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/289
NIKOLIĆ, Mirjana Marinšek, je književnica i vizuelna
umetnica. Diplomirala je na Beogradskom univerzitetu,
a studirala je umetnost i književnost na Ohio Universi-
ty, SAD. Doktorirala je na matematici i informatici na
Univerzitetu u Beogradu. Objavila je pet proznih knji-
ga. Član je ULUS-a. Živi i radi u Beogradu.
OSTI, Josip, pjesnik, prozaist, esejist, književni kritičar,
antologičar i prevodilac, rođen je 1945. godine u Sara-
jevu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Od
1990. živi u Sloveniji, a od 1995. piše i na slovenačkom
jeziku. Objavio je 30 knjiga poezije, 5 knjiga proze, 26
knjiga eseja, književno-kritičkih i publicističkih teksto-
va, te knjigu razgovora s pjesnikom Izetom Sarajlićem
i knjigu prepiske s književnicom Biljanom Jovanović.
Autor je 14 antologija bosansko-hercegovačke i sloven-
ske poezije i proze, a preveo je preko 100 knjiga i 17
drama slovenačkih autora. Dosad je izašlo oko 60 pre-
voda njegovih knjiga na druge jezike. Dobitnik je neko-
liko značajnih međunarodnioh nagrada.
PAJIĆ, Milenko, rođen je u Beogradu 1950. Pripovedač,
romansijer, esejista, dramski pisac, kolumnista. Piše
konceptualističku prozu s primesama fantastike i citat-
ne igre. Objavio je petnaeset knjiga, a dobitnik je veli-
kog broja nagrada među kojima i Andrićeve. Prevodi sa
makedonskog jezika. Živi u Požegi, a radi u Čačku kao
urednik dramskog programa i glavni urednik Art 032.
PANTOVIĆ, Bojana Stojanović (Beograd, 1960), redov-
ni je profesor na Odseku za komparativnu književnost
Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Osim naučno-
istraživačkog rada, bavi se književnom kritikom, piše
poeziju i prozu, prevodi sa slovenačkog i engleskog
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/290 jezika. Objavila je četrnaest knjiga, među kojima: Srp-
ski ekspresionizam (1998), Nasleđe sumatraizma (1998),
Morfologija ekspresionističke proze (2003), Pobuna pro-
tiv središta (2006), Rasponi modernizma (2011), Pesma u
prozi ili prozaida (2012). Urednica i koautorka Pregled-
nog rečnika komparatističke terminologije u književnosti
i kulturi (2011). Pesničke zbirke: Beskrajna (2005), Za-
ručnici vatre (prozaide, 2008) i Isijavanje (2009). Dobit-
nica je više književnih nagrada.
PETROVIĆ, Mirjana, rođena je 1976. u Talinu. Dokto-
rant na modulu književnost na Filološkom fakultetu u
Beogradu. Prevodi sa ruskog i vrši teoretsko-istraživač-
ki rad u oblasti književnosti i kulture.
QUAN, He, poznat je i kao Benito Tan. Rođen je na
Filipinima 1944. a vodi poreklo iz kineske provincije
Fujan. Jedan je od osnivača Udruženja za istraživanje
savremene poezije Filipini – Kina. Objavio je nekoliko
veoma zapaženih pesničkih knjiga, uređivao je časopis
za poeziju Brojni fenomeni i dobio nekoliko književnih
nagrada.
RADOJČIĆ, Saša, rođen je 1963. u Somboru. Piše poe-
ziju, kritiku i oglede. Objavio je pet knjiga pesama, dve
zbirke kritika i ogleda i tri teorijske studije. Predaje fi-
lozofiju umetnosti na Fakultetu likovnih umetnosti u
Beogradu. Član je Srpskog PEN centra i Srpskog knji-
ževnog društva.
RALEVIĆ, Velimir, rođen je 1970. u Beranama gdje i
danas živi. Objavio je deset pesničkih knjiga.
RAMIČEVIĆ, Mersid rođen je 1981. godine u Novom
Pazaru. Diplomirao je kompoziciju na Muzičkoj aka-
demiji u Sarajevu. Usavršavao se u mnogim evropskim
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/291
zemljama kod najznačajnijih kompozitora današnjice
kao što su Tristan Muraji, Beta Furer i Brajan Fernihal.
Pohađao kurs kompozicije darmštadski Ferienkurse.
Dobio je priznanje Karim Zaimović. Živi i komponuje u
Sarajevu.
ROLAND, Orčik, rođen je u Bečeju (1975). Od 1992.
živi u Segedinu (Mađarska). Diplomirao je na Segedin-
skom univerzitetu gde trenutno i radi kao asistent na
slavističkoj filološkoj katedre. Piše poeziju, eseje, kri-
tike, studije i prevodi južnoslovenske književnosti na
mađarski jezik. Pesme su mu prevođene na osam jezi-
ka. Do sada je objavio tri pesničke zbirke.
SADIKOVIĆ, Samir, književnik i šahista, objavljuje i
pod pseudonomimom Sami de Sad. Objavio je knjige
priča Požuda i roman Hladna predjela za toplu braću.
SIJARIĆ, Safet, rođen je 1952. u Godijevu kod Bijelog
Polja. Objavio je šest romana i jednu zbirku pripove-
daka. Dobio je nekoliko književnih nagrada u BiH, za-
stupljen je u nekoliko pripovedačkih antologija, a proza
mu je prevođena na engleski jezik. Živi u Sarajevu.
STAMENKOVIĆ, Mila, rođena je 1981. u Beogradu. Za-
vršila je Filološku gimnaziju, Odsek japanski i engle-
ski (1996–2000) i Filološki fakultet (2000–2004), Od-
sek japanski i korejski jezik i književnost. Postdiplom-
ske studije upisala 2006. na The Academy of Korean
Studies u Koreji, Odsek moderna korejska književnost.
Od 2009. predaje srpsko-hrvatski jezik na HUFS u Ko-
reji (Hankuk University of Foreign Studies).
STIVENS, Volas (1879–1955) je američki modernistič-
ki pesnik. Rođen je u Redingu, Pensilvanija, studirao je
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/292 prava na Harvardu i u Njujorku. Radio je za jednu osi-
guravajuću kompaniju u Hartfordu. Prvu knjigu, Har-
monijum, objavio je veoma kasno, u četrdeset petoj go-
dini života. Posle Harmonijuma objavio je još nekoliko
zbirki pesama, a za svoj pesnički rad pred smrt je dobio
Pulicerovu nagradu. Vodeći kritičari današnjice, Ha-
rold Blum, Helen Vendler i Frenk Kermode smatraju ga
centralnom figurom američkog modernizma.
STOJAKOVIĆ, Silvija Monros, rođena u Buenos Ajre-
su. Došla je u Beograd u šestom razredu osnovne. U
Beogradu završila gimnaziju i studije na dva odseka Fi-
lološkog Fakulteta. Prevodi simultano, a kao književni
prevodlicac je prevela preko stotinu bibliografskih jedi-
nica, uključujući tu i kultni Kortasarov roman Školice,
ali prevodi i na španski. Za uglednog španskog izdavača
upravo priprema izbor savremene srpske poezije. Obja-
vila je knjigu pesama pod naslovom Sve u svemu, ali i
više autorskih knjiga.
ŠARANAC, Marija Rakić (Kragujevac, 1982), piše po-
eziju i prevodi sa engleskog. Objavila je tri zbirke poe-
zije. Dobila je nagrade Aladin Lukač i prvu nagradu na
39. Festivalu poezije mladih u Vrbasu. Živi i radi Kra-
gujevcu.
ŠODAN, Damir (Split, 1964), pjesnik, prevoditelj,
dramski pisac, diplomirao je engleski jezik i opću po-
vijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je
četiri knjige poezije, te antologiju suvremene hrvatske
„stvarnosne“ poezije Drugom stranom (2010). Za dra-
mu Zaštićena zona nagrađen je prvom nagradom za ex-
Yu dramatičare u Beču 2000., a za burlesku Chick lit
trećom nagradom na natječaju Marin Držić (2012.) U
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/293
prijevodu je predstavio mnoge angloameričke pjesnike
i prozaike (Charles Simic, Raymond Carver, Leonard
Cohen, Charles Bukowski, Richard Brautigan...). Član
je redakcija časopisa „Poezija“ i „Quorum“ u Zagre-
bu. Poezija mu je prevedena na desetak jezika. Član je
Hrvatskog društva pisaca i hrvatskog PEN-a. Radi kao
prevodilac u Holandiji.
TANASIJEVIĆ, Rade, rođen je 1962. u Draževcu kod
Obrenovca. Do sada je objavio pet pesničkih knjiga. Do-
bitnik je dve pesničke nagrade: Nolitove i Srboljub Mitić.
Živi u svom rodnom selu. Bavi se zemljoradnjom.
TONTIĆ, Stevan (1946), završio je studij filozofije sa
sociologijom u Sarajevu. Nakon višegodišnjeg egzila u
Njemačkoj (1993–2001), ponovo se nastanio u Sarajevu
gdje živi kao samostalni književnik. Piše poeziju, pro-
zu i esejistiku. Tontićeva Izabrana djela u četiri toma
objavljena su u Sarajevu 2009. godine.
VALJEHO, Sesar (César Abraham Vallejo Mendoza,
(1892–1938) nije umro u četvrtak, kao što sam nasluću-
je u čuvenoj pesmi „Crni kamen na belom kamenu“, već
u petak, doduše opet u Parizu. Pa ipak, iako je za svog
kratkog života objavio svega tri knjige pesama (njegova
se udovica Žoržet Filipart svojski potrudila da makar po-
sle toga budu objavljene još neke njegove, Ljudske pesme,
iz rukopisa) njega strogi znalci – ali i nepopravljivi slado-
kusci – svejedno smatraju jednim od najvećih pesničkih
obnovitelja svoga doba, na bilo kojem jeziku ikada.
VEBER, Glorjana, je slovenska pjesnikinja, urednica,
kritičarka, publicistkinja, dizajnerica, fotografkinja,
izvođačica i diplomirana politologinja. Završava ma-
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/294 gisterij sociologije na Fakultetu društvenih nauka u
Ljubljani i priprema doktorat sa područja nauke o knji-
ževnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Suosni-
vačica je Društva suvremenih umjetnosti Aggressive
Theatre i osnivačica Instituta IRIU (Inspiracija, Istra-
živanje – u slovenskom jeziku Raziskovanje, Inovacija,
Umjetnost) pod kojima je izvela više nego 50 domaćih i
tuđih umjetničko-eksperimentalnih projekata. Dobila i
nekoliko domaćih i međunarodnih nagrada za poeziju.
VUKOVIĆ, Marko, rođen je 1975. u Kragujevcu. Objavio
je četiri zbirke poezije. Trenutno živi u Norveškoj i pre-
vodi sa norveškog jezika, a njegova poezija prevođena je
na engleski, poljski, norveški i makedeonski jezik.
ŽIVANOVIĆ, Nikola (1979), rođen je u Kragujevcu. Za-
vršio je opštu književnost sa teorijom. Između ostalog,
objavio je knjigu pesama Astapovo (2009). Živi u Be-
ogradu. Tematski broj „Senta“ o Živanovićevoj poeziji
priredio je Enes Halilović.
ŽUHOVSKA, Agnješka – Arent, rođena je 1983. u Kra-
kovu. Završila je slavistiku na Jagjelonskom univerzitetu
u Krakovu. Objavila je dve knjige, a na poljski je prevela
dvadsetak knjiga balkanskih autora. Živi u Varšavi.
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/295
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I KULTURU
Broj 28-29 Godina XIII Novi Pazar 2013
Prvi broj časopisa objavljen je 27. decembra 2001.
Osnivač i glavni urednik Enes Halilović
Grafička oprema Milojko Milićević
Lektura mr Elma Halilović
Sekretar redakcije Zehnija Bulić
Izdavač Građanski forum
Novi Pazar, Kej 37. sandžačke divizije A/19
Poštanski fah: 130
Štampa Grafičar
Užice, 031 515 500
ISSN 1452-970X
Objavljivanje časopisa pomaže
Ministarstvo kulture i medija Republike Srbije
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/296
http://www.floowie.com/sk/citaj/sentbroj2829/